BAJKE SU ZA SVAKOGA
Ovo jedinstveno izdanje u koautorstvu sjajnog tima istraživača/ica i aktivista/kinja iz regije, angažovanih oko pitanja zaštite ženskih i rodnih prava[1] odgovor je na još uvijek snažnu prisutnost patrijarhalne tradicije i diskriminatorne prakse spram marginalizovanih grupacija u svim zemljama regiona, koje otvara raspravu o drukčijem promišljanju rodnih uloga i njihovom pozicioniranju u konkretnom prostoru društvenog djelovanja i prakse.
Interpretativno dekonstrukcionističkim pristupom ovo štivo direktno ruši historijski davno nametnute društvene tabue i heteronormativne obrasce, koji se u naš odgoj usađuju od ranog djetinjstva i kao takvi provlače kroz čitav naš životni i radni vijek, jer su se bajke kroz vrijeme, istini za volju, malo mijenjale, a njihovi pristupi i heteronormativni obrasci nisu nikako.
Bez obzira na pedagogiju kao naučnu disciplinu koja se razvijala, prikaz ženskog svijeta kroz uvijek emotivno krhke, slabe, nesretne, uplakane, ponizne, poslušne, pokorne, plašljive, tihe, povučene, u sebe nesigurne, uticajima podložne i nedovoljno jake da im se odupru, uspavane i začarane junakinje, ostao je isti i jedini dostupan djetetu već prvim njegovim (i njenim!) doticajem sa čitanjem.
Ovo izdanje nam poručuje i preporučuje da djecu itekako možemo učiti da postoji još nešto što se vrednuje i što sve nas karakteriše izuzev vanjskih markera koji nas obilježavaju, na taj način što nas s jedne strane diskriminišu, a s druge čine popularnim i privlačnim za okruženje, na taj način razbijajući temelje na kojima će kasnije moći razvijati i nadograđivati svoje stereotipne koncepcije i predrasude.
Stoga je i interpretativna širina „Uspavane ljepotice“ kojom će autori/ce ponuditi novi diskurs dekonstrukcijom tumačenja Trnoružicine savršene ljepote koja „unatoč tome što u kraljevstvu najljepša bila nije“, „svi su se divili njenoj ljepoti…njenom trudu i domišljatosti“, na taj način poentirajući da smo bez obzira na društvenu popularizaciju vanjskih markera po kojima će nas identifikovati, ipak posebni i jedinstveni (po)jedinci/(po)jedinke kao sklopovi naše nutrine i spoljašnjih faktora, iznimno revolucionarna i zanimljiva.
Dobar primjer ovakve autorske intencije ponuđen je i dekonstrukcijom Andersenove poznate bajke „Ružno pače“, koje neće biti spašeno i demaskirano pretvaranjem u labuda, jer glavna junakinja priče, Romkinja Melisa, uprkos negativnom odnosu porodice i školskih drugova/arica prema njoj i njenoj viziji, svoj spas vidi u ulaganju u obrazovanje i postizanju školskih uspjeha, a njen spasilac nije princ niti transformacija u labuda, nego nastavnica matematike sa sličnom sudbinom, koja je ohrabruje da upiše fakultet.
Na sličan način razgrađivanja stereotipiziranih šema nailazimo i u bajci „Vuk i tri praščića“, u kojoj je za razliku od vuka u Crvenkapici ili standardnoj verziji tri praseta, u kojima će nas vuk pojesti ili oduvati nam kuću, vuk apsolutno imaginaran lik. Naime, on ostaje u pričama, špekulisanju, u mitu mještana/ki dalekog sela, koji/e se zbog straha od novog i nepoznatog (što i sam vuk simbolizuje), ne usuđuju iz njega otići, ali prasica Lulu, zahvaljujući hrabrosti da pobijedi svoju zatvorenost i upozna svijet drugačiji od onog kojeg zna, odlaskom iz seoske zabiti uspijeva sagraditi bolju i sigurniju – kuću od cigle, u čemu joj pomažu od nje različita bića koja do tada nije imala priliku susresti, a strašnog vuka iz predanja koje priča selo, nikada nije ni vidjela.
Razbijanje vladajućih društvenih tabua i heteronormativnih koncepata kao jedinim za društvo produktivnim, plodotvornim i korisnim, autori/ce čine pričom o neobičnim paunicama koje, kao i svako društvo koje nema predrasude i koje je otvoreno prema drugom i drugačijem, u svoju zajednicu primaju „svakoga ko je htio raditi, biti prijatan i ne nametati stavove koji su bili štetni za druge stanovnike“, čak i carevog sina, bajkom „Vještica“ u kojoj žene u selu „spravljahu serume, kreme i lijekove za sve one napasti za koje njihov narod ne imade lijeka“ ili likom Arijel koja u Maloj sireni svojim poljupcem oživljava Eriku, što na djecu treba prenijeti kao jedinstvenu poruku o ljubavi kao univerzalnoj i neprolaznoj kategoriji, koja ma kome da je upućena, svakoga od nas oživljava, spašava i naš život čini bogatijim i ljepšim, bez obzira na našu pripadnost i orijentaciju.
Realitet muško-ženskih odnosa u bračnim zajednicama u kojima je prisutan komunikacijski jaz, te nerazumijevanje i siledžijstvo od strane partnera, kao i izloženost žena različitim oblicima nasilja od strane muškaraca koji pod noge bacaju njihov identitet i slobodu, bilo da se radi o bračnim ili vanbračnim zajednicama, izuzetno upečatljivo je prikazan u priči „Nemušti jezik“, u kojoj junakinja Lejla komunicira sa životinjama, kao i „Plavobradi“ gdje nedužne mlade djevojke završavaju u raljama starca, bolesnog i poremećenog psihopate, maskiranog u imućnog neženju, odakle im se iz odaja velelepnog dvorca gubi svaki trag…
Duboko ukorijenjenu tradiciju i društvenu praksu da se strahom hranimo od nepoznatog, autori/ce će potisnuti isticanjem pozitivnih karakteristika, u standardnim verzijama bajki- negativno okarakterisanih pojava, likova i simbola, pa će u Snježani, umjesto otrovne jabuke, kao nečega opasnog i strašnog, što se poput vještice ili vuka u prirodi nalazi, akcenat biti na ambijentu prirodnog okruženja predivnih plodova, šuma, voća, livada, seljačkih njiva i kuća gdje „muškarci i žene rade i odlučuju zajednički o važnim pitanjima“, izmiještajući ambijent sigurnog kraljevstva u carstvo prirode i sigurnosti ženskog poduzetništva u kojem žena u konkretnom prostoru ostvaruje svoju zasluženu ulogu pokretača pozitivnih društvenih promjena.
Svaki/a od pripovjedača/ica u ovom izdanju je mapirao/la one tačke koje je prepoznao/la kao iskrivljenje vremena u kojem živimo, koristeći elemente i okvirne zadatosti izvorne priče, a deset odabranih priča, na autorski sasvim nov i originalan način, uspješno je redefinisao poziciju marginalnih subjekata pripovjedne tradicije, poigravajući se sa patrijarhalnim klišeima i urušavajući ih svojom neposrednošću i inovativnošću vrlo hrabro, efektno i snažno.
U prilog tome još više ide i vrijedna hvale činjenica da izdanje koje je pred vama, nisu napisali/e profesionalni/e pisci/spisateljice.
Daleko iza sedam mora, iza sedam gora, ovdje u neposrednoj blizini ili bilo gdje na zemaljskoj kugli, pravo svakoga od nas na slobodan izbor (života, partnera/ice, lične pripadnosti ili orijentacije) mora biti osnovna pretpostavka formiranja zdrave zajednice i imperativ njenog opstanka.
Kao što to promoviše inovirana verzija Uspavane ljepotice, birati da li ćemo sanjati san koji mi želimo i samostalno se izboriti za vlastitu stvarnost, naša je odluka.
Ovakvom postavkom bajki, njihove radnje i likova, djecu možemo navikavati na to da iz(a) ružičastog okvira kad-tad svi moramo proviriti u neke druge dimenzije i sfere života, dovoljno spremni/e, samostalni/e i snažni/e, da se suočimo i uhvatimo u koštac s realnim nedaćama, koje nas, koliko god u snove bježali, u stvarnosti čekaju, sa ili bez poljupca idealno zamišljenog princa ili princeze savršene ljepote, baš kao što trebamo skinuti sve svoje maske, i kao u priči „Baš Čelik“, „rasporiti utrobu“ kako bi iz nje izašla ptica kao vjesnik slobode i sretnijeg vremena kojem težimo.
MILICA BONAR
[1] Mirza Halilčević, Vanja Lazić, Dalila Žiga, Azra Dilberović, Hana Konatar, Marija Jovanović, Irma Rastoder, Nikoleta Bojanić, Tijana Đurović, Anđela Birkić, Damira Brunac, Vendi Keserica, Tanja Javorina, Ivana Penjak-Kasavica, Leni Frckoska, Kristijan Stefanovski, Marija Boshkovska, Kristijan Georgiev, Simona Moncheva, Aleksandra Taseva, Marko Tasić, Filip Vukoičić, Tamara Jovanović, Jovana Krivokapić
