„Brza reakcija policije: Uhapšen osumnjičeni za ubistvo u Sarajevu“ – naslov je koji se pojavio 4. jula ove godine u 19:35, dakle pola sata nakon što je policija MUP-a Kantona Sarajevo uhapsila E. H., koji je dva sata ranije ubio A. K., svoju bivšu suprugu i majku malodobne kćerke. U istom tekstu navodi se kako se osumnjičeni za ubistvo E. H. nakon zločina dao u bijeg, ali „brzom reakcijom policije, uhapšen je“. Ovako je završena informacija o brutalnom ubistvu kome je prethodilo dugogodišnje nasilje u porodici, proganjanje i zlostavljanje A., koja je nebrojeno puta zvala policiju za pomoć i ukazivala im na ozbiljne prijetnje koje je dobivala od bivšeg supružnika.
U ovom slučaju, kao i u brojnim drugim slučajevima ubistava kojima se tragično završi nasilje u porodici, zakazalo je cjelokupno bosanskohercegovačko društvo, a posebno oni koji su imali obavezu reagovati. Zakazao je, dakle, policijski sistem kome se A. obraćala i koji su njenu situaciju jako dobro poznavali. Često je zvala policijsku stanicu u Novom Gradu i molila za pomoć. I ubica je bio poznat policiji. A. je zlostavljao još dok su bili u braku, ali i nakon što ga je ostavila. Zakazala je i druga karika u referalnom mehanizmu zaštite – pravosuđe. Ali umjesto da ubicu preventivno zatvori „sistem“ je A. i njenom malodobnom djetetu ponudio „sigurnu kuću.“ Kao i za mnoge majke koje su izložene nasilju, sigurna kuća nije bila prihvatljiv izbor. Posao i briga za kćerku bili su joj prioritet.
Suosjećanje s ubicom?
Zakazali smo kao društvo jer smo skloni tražiti problem u ženi, problematizirati njenu slobodu, stigmatizirati žene koje se odluče rastaviti od nasilnika, okretati glavu i ne reagirati, osim komentarima punih mržnje na društvenim mrežama koji opravdavaju poteze ženoubica. Zakazala je naša intelektualna i politička elita koja decenijama ignorira problem nasilja u porodici. Zakazalo je naše zakonodavstvo, odnosno naši politički predstavnici koji su 5. jula ove godine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH povukli Nacrt zakona o zaštiti od nasilja u porodici jer nije dostavljen na sva tri jezika, na bosanskom, srpskom i hrvatskom! Ubica, ubistvo i smrt se isto kaže na svim našim konstitutivnim jezicima, zar ne? Zakazali su naši mediji koji o brutalnom ubistvu kome je prethodilo porodično nasilje izvještavaju kao o kakvom mafijaškom obračunu: „Detalji likvidacije u Sarajevu: E. H. iz pištolja ubio 34-godišnjakinju i pobjegao na Ilidžu“ – samo je jedan od naslova sarajevskih portala, dok na naslovnicama najtiražnijih dnevnih novina čitamo naslove da je „Motiv zločina borba za dijete“!?
Uz sve to, dan kasnije u novinskim izvještajima čitamo bizarne senzacije koje zločin racionaliziraju i skoro pa suosjećaju s ubicom prenoseći informacije kako je plakao u policijskoj stanici. Spominju se „bračne trzavice“ koje su prethodile razvodu i „neriješeni odnosi“ nakon razvoda. Na ovakve vijesti svi već rutinski reagiramo sa zaprepaštenjem, bez želje za udubljivanjem, i naši životi idu dalje. I ne samo to! Novinske kolumne pune su opravdanja i prije istrage: „A. me udarila po ruci i pištolj je sam opalio…Napali su me punac i punica… U naguravanju su mi skinuli naočare… A. me je u jednom momentu uhvatila za ruku i pištolj je opalio, a metak pogodio njegovu suprugu“, izjavio je ženoubica policijskim istražiteljima, a senzacionalno su prenijeli naši mediji. Kako li su samo došli do njegove izjave? Slučajno? Ovako pogubno loši tekstovi u trci za clickbaitom, uz opciju anonimnog komentiranja, zapravo služe širenju nasilničkog mentaliteta. Jer, kako drugačije shvatiti stotine neprikladnih, prostih komentara u kojima „hrabri“ anonimusi iskazuju svoje razumijevanje za postupke ženoubice. Zar je novinarska profesija toliko pala da je čitanost medijskog sadržaja potrebno podizati ovakvim otrovnim riječima?
Ukratko, zakazali smo kao društvo koje je opterećeno sistemskom neefikasnošću s jedne te patrijarhalnim mentalitetom s druge strane. Te dvije anomalije zajedno poput kancera uništavaju naše društveno tkivo, a mi i dalje živimo u nadi da ćemo se održati i preživjeti na neizvjesnim „kemoterapijama“ o nužnosti reformi u zakonodavstvu te o važnosti očuvanja „tradicionalnih porodičnih vrijednosti“.
Imperativ tradicionalne porodice
Upravo u tim okvirima tradicionalnih porodica i njihovih „tradicionalnih vrijednosti“, koje još niko nije jasno definirao, sve je više slučajeva zlostavljanja i sve je više ubistava i nesagledivih tragedija. Jednu takvu upravo svjedočimo. A. K. je živjela pod pritiskom svakodnevnih prijetnji, koje je redovno prijavljivala. Ona je policiji prijavljivala, a policija je Eldina „opominjala“. I tako je bilo sve do nedjelje, 4. jula, u popodnevnim satima. Pred kućom A. roditelja policijski komesar je ponosno dao izjavu o „brzoj i efikasnoj akciji hapšenja ubice“. Dakle, pored tako zornog propusta policije da uhapsi zlostavljača i spriječi ubistvo, fokus je na „brzoj“ reakciji policije. Kasnije ćemo saznati da je, zapravo, sam ubica E. H. nakon zločina pozvao policiju telefonom i kazao im da je ubio A. Dakle, nakon A. ubistva tu nije bilo mnogo posla za policiju. Hitna pomoć je samo konstatirala smrt, a posla je bilo samo za mrtvozornika: Da utvrdi smrt jedne žene, jedne majke, smrt koja se možda mogla spriječiti.
A. svoju verziju priče nikada neće ispričati. Ubijena je brutalno i silnički ispred kuće vlastitih roditelja u kojoj se nadala da će imati sigurno utočište.
Hoćemo li im pomoći?
A. je vjerovala sistemu, zvala i obilazila koga je stigla da joj pomognu. A sistem je pao, ili bolje rečeno sistema nema! A bilo bi ga kada bi zakonodavci donijeli adekvatne i efikasne zakone, kada bi tužioci pažljivije slušali žrtve zlostavljanja, kada bi sudije izricali strožije kazne, kada bi policija brzo reagirala, ali ne nakon što se zločin desi, već da se ne bi desio! Bilo bi ga kada bismo kao društvo naučili da kontinuirano zlostavljanje nije bračna razmirica ili ljubomora, da je to opasan psihosocijalni poremećaj, opsesija da se nad drugim ljudskim bićem održi moć i kontrola te bolesno uvjerenje nasilnika da nekoga posjeduje i da mu ima pravo oduzeti život.
Bilo bi ga kada bismo kao društvo shvatili da moramo otvoreno podići glas i pomoći žrtvama, a ne dodatno ih obeshrabrivati i stigmatizirati senzacionalističkim narativima o smrtonosnoj pošasti koja je odnijela još jedan život.
Za A. je kasno, ali za neke druge žene možda još uvijek nije. Hoćemo li im pomoći? Hoćemo li na vrijeme prepoznati nasilje u porodici, prijetnje i zlostavljanja? Hoćemo li naći snage da se suočimo s ovom smrtonosnom pandemijom nasilja koja je zahvatila naš sistem? Krajnje je vrijeme da shvatimo kako nasilje u porodici nije privatna i individualna stvar, već opći problem i obaveza društva.
NVO “Atlantska inicijativa”, Građanska inicijativa “Nisam tražila”, Fondacija CURE, NVO “Zaboravljena djeca rata”, NVO Mreža aktivističkih promjena
