U kovanici LGBT, slovo T označava trans* osobe čiji spol ne odgovara rodu kojeg oni/e osjećaju. Često je za njih rezervirano najviše stigme, pogotovo u patrijarhalnom društvu poput našeg, gdje su binarne rodne uloge davno određene. U takvim okolnostima, trans* osobe teško ostvaruju osnovna ljudska prava i svakodnevno su suočene sa osudama, diskriminacijom, nasiljem i ponižavanjem
Život trans* osoba, čiji spol i rod ne odgovaraju jedan drugome, svakodnevna je borba. Ove osobe ne pronalaze svoje mjesto u bh. društvu koje je sve uloge već rezerviralo isključivo za muškarce ili žene. Mnogim trans* osobama je od djetinjstva jasno da su rođene u pogrešnom tijelu. To je bio slučaj i sa Aleksom (29) iz Mostara, trans* osobi f2m (female to male, osoba koja iz ženskog prelazi u muški spol).
Za Aleksa je jedan od najtežih perioda bio pubertet. “Samo sam htio pobjeći iz tog tijela”, kaže. Dugo je negirao svoj identitet. “Tek kad sam upoznao ljude iz organizacije koja se bavila promoviranjem prava LGBTIQ osoba, shvatio sam da je uredu da se tako osjećam, i da mogu biti ono što ustvari i jesam: transrodna osoba.”
Počeo je živjeti svoj identitet, ali je, nažalost, postao i meta različitih oblika nasilja. “Naravno da se plašim nasilja, ali otkad sam prihvatio svoj identitet nije me bilo strah onoga što jesam. Ponosan sam što sam trans* osoba.”
Negativna iskustva
Aleks trenutno studira u Norveškoj, državi u kojoj ga niko ne pita ni za spol ni za rod, za razliku od BiH, gdje je imao mnogo neugodnih situacija zbog, recimo, dokumenata u kojima stoji njegovo žensko ime i spol. Ljudi su zbunjeni i sumnjičavi, te ga pitaju ko je osoba na dokumentima, a on uvijek smireno objasni da je trans*.
Iako ima i pozitivnih epizoda, kao pri susretu s dvije medicinske sestre u Tuzli koje su od njega željele saznati više o transrodnosti, na državnim granicama se dešavaju manje ugodne stvari: kada je odlazio u Norvešku, letio je iz Splita, pa je morao prijeći hrvatsku granicu, na kojoj su ga pretresli dva puta. “Jedva čekam da promijenim dokumente, jer mi je stvarno naporno svaki put objašnjavati”, kaže Aleks.
Kris (21, f2m, Mostar) se također od malih nogu osjećao drugačije. U pubertetu nije uspio prihvatiti to što mu se događa, i kaže da je to bilo pogrešno. “Tijelo i um su sami počeli prihvatati, i veliki preokret u mom životu desio se kada sam priznao da sam transrodna osoba. Stvari su se počele slagati.”
Kris i Aleks dijele negativna iskustva, što dokazuje da je život trans* osoba u BiH jednak pri interakciji s ostatkom društva koje ne zna šta je transrodnost. Obojica su bili žrtve psihičkog i fizičkog nasilja, jer su doživljavani kao gay muškarci. Krisa je prije nekoliko mjeseci zaustavila policijska patrola dok se vraćao kući i tražila mu dokumente. Pošto su mu dokumenti bili ukradeni, sa sobom je imao papirologiju koja to potvrđuje. “Uslijedio je pogled gađenja kada je policajac pročitao moje biološko ime koje se ne podudara s mojim pravim imenom.” Potom su ga pretresli od glave do pete.
Podrška porodice i prijatelja
Lara (40) iz Banje Luke je trans* osoba m2f (male to female, tj. prelazak iz muškog u ženski spol). Sa šest godina je obukla veš svoje majke. Nikome nije pričala o tome, krila se i oblačila žensku odjeću kad god je imala priliku.
“Prije 30-ak godina nije bilo interneta ni informacija o transseksualnosti. Uz sve to sam sve vrijeme morala biti i muško. Moj fizički izgled nije nimalo feminiziran, i nekad sama sebi izgledam čudno u ženskoj odjeći”, priča Lara. Imala je heteroseksualne veze, ali se i sama uvijek osjećala kao žena.
U dvadesetim godinama upoznala je svoju sadašnju suprugu, koja zna za Larin trans* identitet, a imaju i kćerku. Lari je teško živjeti u takvim okolnostima: “Sve vrijeme živiš u ulozi muškarca, tako i izgledaš, ali u sebi kriješ nezadovoljstvo i unutrašnji nemir. Jako se teško nositi sa tim nemirom. To često dovodi do ludila.”
Mnoge trans* osobe u BiH nikad ne započnu proces tranzicije. Aleks je u tome uspio – već pet godina uzima hormonalnu terapiju koja uključuje intramuskularno apliciranje testosterona. Prije godinu i pol dana je imao mastektomiju (uklanjanje grudi), a trenutno planira histerektomiju (uklanjanje reproduktivnih organa). Za njegovu operaciju su prijatelji/ce i aktivisti/ce godinu dana skupljali/e novac putem brojnih akcija.
“Osjećam se odlično i zadovoljan sam svojim tijelom. Imao sam i imam ogromnu podršku prijatelja i prijateljica, i ne samo njih. Moja porodica me prihvata i voli baš ovakvog kakav jesam”, kaže Aleks. Kris također planira tranziciju, koju bi radio u Hrvatskoj, ali kaže da još uvijek nije dovoljno razmislio o tome. “To je jako težak proces i znam šta me čeka. Završit ću fakultet, a onda krenuti za svojim snom. Dug je i trnovit put do moje sreće.”
Dan vidljivosti
S druge strane, Lara nije dovoljno hrabra da preduzme konkretne korake ka tranziciji, jer nije spremna na osudu sredine, a tu je i dijete koje želi zaštititi od problema u školi i zajednici. Dok je neko vrijeme živjela u Skandinaviji, bilo joj je lakše – počela se oslobađati pritiska, izlazila je kao žena, družila se sa sebi sličnim ljudima, razgovarala sa stručnim osobljem u klinici za trans* osobe. Nažalost, morala se vratiti u BiH.
“Trans* osobe su u nezavidnom položaju, pogotovo m2f, jer su promjene vidljive. Mnoge javne trans* osobe su uradile puno da bi mi koji nemamo dovoljno hrabrosti shvatili da nismo jedini, ali težina takvog života također dijelom šalje negativnu sliku o trans* osobama”, kaže Lara.
Banjalučko Udruženje Kvir Aktivista (B.U.K.A.) je u Banjoj Luci 31. marta željelo obilježiti Međunarodni dan vidljivosti trans* osoba. Nažalost, planirane aktivnosti su otkazane zbog zastrašivanja od strane dvoje maskiranih lica.
Jasenko Suljetović, aktivist i član B.U.K.A.-e, kaže da je incident bio i zastrašujući i motivirajući, jer je pokazao koliko je neophodno raditi na ovome pitanju. On skreće pažnju na to da je jedan od faktora koji uveliko doprinosi stigmatizaciji i diskriminaciji trans* osoba način na koji mediji izvještavaju o njima.
“Nemali broj TV stanica u BiH trans* osobe (većinom m2f) spominju u svrhu ismijavanja i zabavljanja, a ne u cilju educiranja javnosti o trans* identitetu. Trans* tematika se pojavljuje u emisijama ‘zabavnog’ karaktera kao što su Red Carpet (OBN), Dvogled (Pink BH)…
Ako se kojim slučajem u emisijama ozbiljnijeg karaktera obrađuje tema trans* identiteta i osoba, u tu emisiju se dovode osobe koje su transfobne, tako da ni to ne pomaže boljem položaju pripadnika/ca trans* populacije.”
Grupe podrške
Aleks kaže da je podrška za trans* osobe jako bitna, kao i posjeta organizacijama koje se bave pravima LGBT osoba. I sam planira pomoći osnivanjem grupe podrške za trans* osobe nakon završetka studija i povratka u BiH. “Nama je prvo potrebno osvještavanje i jačanje trans* zajednice. Jako je bitno da trans* osobe imaju siguran prostor u kojem mogu da razmjenjuju iskustva, ideje, osjećanja…”
Aleks ističe i važnost promjene postojeće legislative, te edukacije stručnjaka/inja, dok Kris ovome spisku dodaje i edukaciju javnosti o samoj transrodnosti, za koju malo ko zna šta uopće znači.
Udruženja koja se bave ljudskim pravima LGBTTIQ osoba bi, smatra Jasenko, trebala puno više pažnje i aktivnosti usmjeriti na savjetovanje i edukaciju trans* osoba, koje su često prestrašene i zbunjene. On također skreće pažnju i na potrebu pojačavanja vidljivosti trans* osoba unutar same LGBTTIQ zajednice, i pružanja osjećaja pripadnosti i sigurnosti, jer su one ponekad i unutar zajednice meta diskriminacije. “Da bi se stanje promijenilo, veliki dio državnih i entitetskih institucija mora zauzeti čvrst stav da su diskriminacija i nasilje nad trans* i LGBTTIQA osobama nedopustivi i zabranjeni zakonom. Tek onda će i šira javnost biti na putu promjena”, kaže Jasenko.
Alma Pašalić, psihologinja
Društvena stigmatizacija
DANI: Kakvo je Vaše iskustvo u radu s trans* osobama i s poremećajem spolnog identiteta?
PAŠALIĆ: Transspolnost je medicinski problem, endokrinološki i hirurški, a ne isključivo psihijatrijski. Transspolne osobe ne pate od duševnih bolesti, niti od nezadovoljstva svojim tijelom ili transvestizma. Kod transspolnih osoba su moguća reaktivna depresivna stanja zbog ogromnog društvenog pritiska kojeg obično doživljavaju, kao i zbog disforije zbog unutrašnjeg proživljavanja dubokog i trajnog nesklada između spolno određenog tijela i poimanja sebe kao muškarca ili žene.
Transspolne osobe su u riziku da budu društveno izolirane, te da se zbog teškoća prilagodbe javljaju profesionalcima mentalnog zdravlja jer posao psihijatara i kliničkih psihologa je da razumijemo i one pojave koje je drugima najčešće teško i pokušati razumjeti. Većina ljudi rijetko razmišlja o svojim spolnim identitetima, ali ako zamislite da vas drugi tretiraju kao suprotan spol – insistiraju na tome da ste suprotnog spola – onda biste dobili ideju o mentalnoj patnji koju prolaze ove osobe.
Transspolnost je veoma rijetka i kompleksna pojava. U osam godina moje kliničke prakse u Klinici za psihijatriju imala sam priliku raditi s jednom transspolnom osobom, odnosno za nju napisati nalaz i mišljenje. Ovo je iskustvo bilo posebno izazovno jer transspolnost nije isključivo psihijatrijsko pitanje, te zbog generalno konzervativne sredine u kojoj živimo, u kojoj stereotipizirani spolni identitet igra važnu ulogu kao i široko rasprostranjene zloupotrebe religijskih argumenata o superiornosti heteroseksualnosti.
Istraživanja prof. dr. Nataše Jokić Begić u Hrvatskoj, voditeljice specijalističkog studija iz Kliničke psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kojeg trenutno dovršavam, govore o tome da u našoj regiji transspolne osobe pomoć traže u kasnijoj životnoj dobi, da su visoko obrazovane i da ih društvo teže prihvaća.
U svjetskoj literaturi istraživanja, također, upućuju da se radi o osobama s visokim koeficijentom inteligencije bez endogene psihopatologije. I moji nalaz i mišljenje u navedenom slučaju su bili slični ovome. Osim toga, zabilježila sam i visok rizik od društvene stigmatizacije i pogrešnog razumijevanja poteškoća koje ova osoba ima. Osoba je željela započeti proces tranzicije, ali u tom procesu nije daleko odmakla zbog nepostojanja stručnih timova za dijagnosticiranje i tretman ovog stanja, kao i finansijskih pitanja.
DANI: Kako se pristupa trans* osobama pri psihološkom tretmanu?
PAŠALIĆ: Etiologija transspolnosti nije do kraja razjašnjena, ali sve više dokaza ide u prilog biološke hipoteze da se radi o nestandardnoj hormonalnoj aktivnosti u prenatalnoj fazi razvoja. Većina osoba sa spolnom disforijom već od najranijeg djetinjstva pokazuje neprihvatanje spola u kojem su rođeni. Ova pojava je prisutna u svim kulturama i društvima, uz sličnu prevalenciju i omjer muškaraca i žena; jedna osoba u 30.000 muškaraca i jedna osoba u 150.000 žena će iskazati rodnu disforiju. Veliki broj osoba sa spolnom disforijom nauči kvalitetno živjeti u tijelu u kojem su rođeni, najčešće kao homoseksualne osobe. Izvjestan broj njih će se nastaviti razvijati kao transspolne osobe, a njihova seksualna orijentacija može biti homoseksualna i heteroseksualna.
Kada je riječ o tranziciji, rezultati istraživanja pokazuju kako dolazi do poboljšanja kvalitete života kod osoba koje su se odlučile na promjenu spola, iako oko jedan do dva posto ljudi izražava žaljenje radi postupka, što je mnogo niži procenat nego kada se radi o drugim hirurškim zahvatima koji uključuju fizičke promjene, a ne prate ih psiho-socijalni problemi kao u slučaju tranzicije transspolnih osoba.
Istraživanja pokazuju da psihološka podrška može biti potrebna u smislu pomoći u procesu olakšavanja patnje kod spolne disforije, odnosno prihvatanja transpolnosti. Osim endokrinološki i hirurški, i psihodijagnostički se utvrđuje je li osoba kandidat/kinja za postupak promjene spola – tranziciju. Prema međunarodno prihvaćenim Standards of Care for Gender Identity Disorders ili tzv. Benjamin smjernicama, ukoliko će se započeti s tranzicijom, psihoterapija treba trajati oko godinu dana prije postupka s ciljem razmatranja opcija i pripreme za poteškoće koje će postupak promjene spola donijeti. Postavlja se pitanje da li je potrebna dugotrajna psihoterapija, posebno transspolnim osobama koje su inače zrele i stabilne.
DANI: Kakve su mogućnosti unapređivanja prakse bh. zdravstva u korist trans* osoba?
PAŠALIĆ: Potrebno je maknuti stigmu s transspolnosti, kao i raditi sa stručnjacima/kinjama na njihovim stavovima i predrasudama, odnosno unaprijediti njihova znanja o transspolnosti kao medicinskom problemu. Gledanje na transspolnost kao na isključivo psihijatrijski problem doprinosi stigmatizaciji.
U nedostatku organizirane brige i prihvaćenih standarda dijagnosticiranja i tretmana, transspolne osobe mogu biti prepuštene paramedicinskim tretmanima ili društvenoj izolaciji i stigmatizaciji. Stručnjaci/kinje koji se bave ovim problemom su rijetki. Kod nas ih nema. Potreban je interdisciplinarni tim stručnjaka psihologa/inja, psihijatara/ica, endokrinologa/inja i hirurga/inja, koji bi provodili adekvatnu medicinsku brigu u skladu sa znanstvenim saznanjima i međunarodno prihvaćenim standardima. Ovo uključuje i sofisticiranu psihološko-psihijatrijsku dijagnostičku obradu. Adekvatan hormonalni i hirurški tretman kao i psihoterapijska podrška bi trebali biti pokriveni unutar sistema zdravstvenog osiguranja.
Poremećaj rodnog identiteta
Riječ “trans” se koristi sa zvjezdicom da bi se označio spektar trans* identiteta (transrodni, transvestitski, transseksualni, itd.) koji nisu ograničeni samo na trans žene i trans muškarce. Unutar trans* zajednice, transseksualnost nije dijagnoza, kao u medicinskom diskursu, već identitet.
Transrodnost – krovni termin koji opisuje procese, osobe i/ili grupe kojima je zajedničko suprotstavljanje nametnutim rodnim i spolnim ulogama, odnosno binarnim identitetima muško/žensko.
Transrodna osoba – osoba čiji rodni identitet nije u skladu sa spolom s kojim je rođena ili svoj rodni identitet želi izraziti drugačije od spola koji joj je dodijeljen pri rođenju.
Transseksualna osoba – osoba koja ima jasnu želju za promjenom spola, ili je već djelomično ili potpuno modificirala svoje tijelo i prezentaciju.
Transseksualnost – nakon uvođenja termina “poremećaj rodnog identiteta” 60-ih i 70-ih godina 20. vijeka, stavljena je na listu poremećaja spolnog identiteta, prema priručnicima DSM IV (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) Američke udruge psihijatara i ICD 10 (Međunarodna klasifikacija bolesti) Svjetske zdravstvene organizacije.
(Tekst je napisan u sklopu projekta Coming out! Zagovaranje i zaštita prava LGBT osoba, koji finansira Evropska unija, a implementira Fondacija Heinrich Böll – Ured za BiH, zajedno s partnerima Fondacijom CURE i Sarajevskim otvorenim centrom. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Fondacije Heinrich Böll – Ureda za BiH, Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovište Evropske unije)
