Ženska prava u Iranu

Ako želimo govoriti o pravima žena u Iranu, moram reći da u Iranu nemamo čak ni osnovna i obična prava.

Kao Iranka koja je odlučila napustiti Iran, želim ispričati svoju priču i kroz nju pokazati kako je to biti žena u Iranu. Lišene smo najosnovnijih prava, poput odabira odjeće koju ćemo nositi, vožnje bicikla, vožnje automobila, starateljstva, napuštanja države, a čak nemamo ni pravo na ulazak na stadion. Diskriminacija seže čak i do toga da nas policijske patrole hapse na ulicama zbog toga što ne nosimo hidžab, nakon čega slijedi dobijanje dosijea u policiji što nam izuzetno otežava pronalazak posla ikada.

 

 Diskriminatorni zakoni

Brak: Islamska Republika je u početku snizila dob za stupanje u brak za djevojčice na devet godina. Parlament je 2002. godine povećao dob na 13 godina. Pravosuđe je blokiralo naknadne napore u vezi povećanja dobi za stupanje u brak.

  • Žena se mogla razvesti samo uz sudski nalog, dok se muškarac mogao razvesti na osnovu usmene izjave. Parlament je 2002. izmijenio zakon dopuštajući ženi da se razvede od muža ako je zatvoren, mentalno bolestan, fizički nasilnik ili ovisnik.
  • Sve žene moraju pokrivati kosu i odijevati se skromno od puberteta. Zakon je nejasno definirao šta čini djela protiv morala, a vlasti već dugo progone stotine ljudi za takva djela, kao i za izvanbračni konsenzualni spolni odnos.
  • Razvedena žena gubi starateljstvo nad djetetom ako se ponovo uda, čak i ako joj je muž umro.
  • 40 godina supružnici žena rođeni u inostranstvu ili djeca nisu mogli dobiti državljanstvo. Parlament je 2019. godine usvojio zakon kojim se ženama koje su udate za strance omogućava zahtijevanje iranskog državljanstva za djecu mlađu od 18 godina.
  • Udata žena ne može dobiti pasoš ili putovati izvan Irana bez pismenog dopuštenja supruga. Suprug može odabrati gdje će par živjeti i može spriječiti svoju suprugu da se bavi određenim poslovima koje smatra protivnim “porodičnim vrijednostima”.

Nasljeđivanje: Udovica nasljeđuje samo jednu osminu imetka svog supruga, ali udovac nasljeđuje cijelo imanje svoje supruge. Sin nasljeđuje dvostruko više od kćeri. Parlament je 2009. godine izglasao da se ženama dozvoli nasljeđivanje zemlje.

  • Pravila o braku su najdiskriminatornija. Muškarac može odjednom oženiti do četiri žene; žene se mogu udati samo za jednog muža. Ženi je potreban pristanak muškog staratelja – bilo oca ili djeda po ocu – za udaju.

Muslimanke se ne mogu udati za muškarce nemuslimane, dok muslimani mogu oženiti jevrejke, kršćanke ili zoroastrijanke. Revolucionarna vlada smanjila je dob za stupanje u brak za žene s 18 na 13 (1979.), a zatim na devet godina (1982.). 2002. godine, Medžlis (Parlament) je povećao dob za stupanje u brak na 13 godina za djevojčice (i na 15 za dječake). U skladu s bračnim ugovorom, žene moraju biti poslušne kako bi dobijale sredstva za stanovanje, odjeću, hranu i namještaj.

Član 1043. Građanskog zakonika glasi: “Brak djevojke koja se prethodno nije udala ovisi o dopuštenju njenog oca ili djeda po ocu, čak i ako je dosegla puni pubertetaki razvoj. Ako, pak, otac ili djed po ocu uskrate dozvolu bez opravdanog razloga, djevojka se može obratiti Specijalnom građanskom sudu dajući sve pojedinosti o muškarcu za kojeg se želi udati, kao i o uvjetima braka i dogovorenom novcu od miraza i putem tog suda obavijestiti svog oca ili djeda po ocu.” Član 1059. Građanskog zakonika glasi: “Brak muslimanke s nemuslimanom nije dozvoljen.” Član 1061. Građanskog zakonika glasi: “Vlada može podržati brak određenih vladinih službenika i dužnosnika i studenata sa stranom ženskom osobom na osnovu posebne dozvole”.

Članovi 1106. do 1108. Građanskog zakonika glase: “Troškove izdržavanja supruge snosi muž u stalnim brakovima. Troškovi izdržavanja uključuju stan, odjeću, hranu, namještaj proporcionalno situaciji supruge, na razumnoj osnovi, i obezbjeđenje posluge ako je žena navikla da ima poslugu ili ako je treba zbog bolesti ili oštećenja udova. Ako supruga odbije ispunjavati svoje dužnosti bez opravdanog razloga, neće imati pravo na troškove izdržavanja.”

Starateljstvo nad djecom

 U zakonu: Žene imaju prednost u dobijanju starateljstva nad djecom mlađom od sedam godina. Sudovi utvrđuju dobijaju li majka ili otac starateljstvo nad djecom starijom od sedam godina. Razvedena žena gubi starateljstvo nad djetetom ako se ponovo uda, čak i ako joj je muž umro.

U praksi: Razvedene žene vjerovatno će izgubiti starateljstvo nad djecom, posebno ako su finansijski ovisne o izdržavanju.

Kao Iranka koja je zatrudnjela sa svojim dječkom ovdje, nemam pravo vratiti se u Iran.                                                                                                                                

Članovi 1168. do 1170. Građanskog zakonika glase: “Starateljstvo nad djecom pravo je i dužnost roditelja. Majka ima prednost nad drugima u dobijanju starateljstva nad djetetom dvije godine od rođenja djeteta, a nakon proteka tog razdoblja starateljstvo će se prenijeti na oca osim u slučaju kćeri koja će ostati pod starateljstvom majke do navršenih 7 godina. Ako majka tokom perioda vršenja starateljstva poludi ili se uda za drugog muškarca, starateljstvo će se prenijeti na oca.”

Član 1169. Građanskog zakonika (izmijenjen i dopunjen 2002. godine) glasi: “Za starateljstvo nad djecom čiji su roditelji rastavljeni, majka ima prednost do navršene sedme godine života djeteta; prednost zatim dobija otac. Nakon navršenih sedam godina života, u slučaju spora, uzimajući u obzir najbolji interes djeteta, sud će odlučiti ko će dobiti starateljstvo nad djetetom.”

Način oblačenja

U zakonu: Žene se suočavaju s ograničenjima u odijevanju i strogim kaznama za prekršaje. Islamska Republika nalaže nošenje pokrivala za glavu ili hidžaba u javnosti. Prekršiteljice se suočavaju s kaznama koje uključuju do dva mjeseca zatvora, novčane kazne do 500.000 riala i do 74 udaraca bičem.


Član 638. Islamskog krivičnog zakona glasi: “Svako ko na javnim mjestima i cestama otvoreno učini haram (grešno) djelo, uz kaznu predviđenu za to djelo, kazniće se kaznom zatvora do dva mjeseca ili do 74 udarca bičem; a ako počine djelo koje nije kažnjivo, ali krši javni moral, biće osuđeni samo na deset dana do dva mjeseca zatvora ili do 74 udarca bičem.”

 

Lokalni zakoni i običaji

Iran je muslimanska zemlja u kojoj se islamski zakon strogo provodi. Treba uvijek poštovati lokalnu tradiciju, kao i običaje, zakone i religije, a građani trebaju biti svjesni svojih postupaka kako ne bi činili prekršaje, posebno tokom svetog mjeseca Ramazana. Ista pravila vrijede i za turiste. Tokom dana Ramazana zabranjeno je javno jesti, piti ili pušiti tokom dnevnog svjetla.

Islamski kodeksi ponašanja i odijevanja strogo se provode. Na bilo kojem javnom mjestu žene moraju pokriti glavu maramom, nositi hlače (ili suknju do poda) i tuniku ili kaput s dugim rukavima koji sežu do sredine bedra ili koljena. Muškarci bi trebali nositi duge hlače i košulje s dugim rukavima. Postoje određeni dodatni zahtjevi u vezi odijevanja na određenim vjerskim mjestima. Od žena se može tražiti da prije ulaska obuku čador (odjeću koja pokriva cijelo tijelo, osim lica).

Veze između muškaraca nemuslimana i žena muslimanki su protuzakonite, iako je malo zapadnjaka procesuirano. Ako se muslimanka nađe u vezi s nemuslimanom, može biti osuđena na bičevanje. Žene bi trebale biti posebno oprezne, naročito kada putuju same ili s prijateljima suprotnog spola. Ako ste žena koja putuje u Iran, trebale biste poštovati lokalne pravila odijevanja i običaje i izbjegavati izolirana područja. Nevjenčani partneri i prijatelji suprotnog spola koji putuju zajedno trebali bi uvijek biti diskretni u javnosti. Direktori hotela u Iranu mogu insistirati na tome da vide vjenčani list prije nego što dozvole bilo kojem paru da dijeli sobu. Homoseksualno ponašanje, preljub i seks izvan braka prema iranskom zakonu ilegalni su i za to se može izreći smrtna kazna.

Dječji brakovi u Iranu prisiljavaju djevojke na potlačenost

Djevojke u ruralnim dijelovima Irana često su prisiljene na brak u mladoj dobi. Zaštićena prema iranskim zakonima, ovakva praksa dovodi do razorenih porodica i generacija djece koja nemaju perspektivu.  

Različiti razlozi za dječje brakove

Porodice vjenčavaju  svoju djecu na osnovu zastarjelih običaja poput “krvnih brakova” ili “pupačnih brakova”.

U plemenskim područjima, djevojke se poklanjaju u takozvanim “krvnim brakovima” kao sredstvo za rješavanje trajne zavade između dva plemena. “Pupčani brakovi“ oblik su dogovorenog braka utvrđenog kada se dijete rodi. Pupčana vrpca novorođenčeta prereže se simbolično, obično u ime rođaka ili povremeno, daljeg rođaka. Ceremonija je gesta kojom se obećava brak između novorođenčeta i rođaka ili dalekog rođaka. Drugu kategoriju dječjih brakova zasnivaju siromašni ljudi koji traže ekonomsku korist. Ovi roditelji šalju svoje kćeri vrlo mlade u kuću mladoženje u zamjenu za cijenu mladenke, što ovisi o tome koliko je djevojka lijepa ili koliko je bogat budući muž. U Iranu postoje i skupine koje vjeruju da je za djevojke najidealnije da se udaju prije puberteta.

Ubijanje zbog časti

Ubistva zbog časti česta su u nekim gradovima Irana. Oko 20 posto svih ubistava i 50 posto porodičnih ubistava u provinciji Istočni Azerbejdžan povezano je sa problemima u vezi seksa i časti. Ubistva zbog časti definiraju se kao počinjenje nasilja nad ženama od strane muške rodbine s namjerom ubistva. Ubistvima zbog časti kažnjavaju se žene zbog nanošenja takozvane sramote njihovim porodicama jer se, na primjer, suzdržavaju od prisilnog braka ili su žrtve silovanja, razvedene, u seksualnim su vezama ili su preljubnice.

 Prema nekim aktivisticama za ženska prava, ubijanje zbog časti ukorijenjeno je u patrijarhalnom zakonu.

Na primjer, član 630. iranskog Krivičnog zakona dopušta muškarcu koji svjedoči činu spolnog odnosa svoje supruge s drugim muškarcem da ubije oboje ako je siguran da njegova supruga dobrovoljno sudjeluje u tome.

Članom 301. Zakonika propisano je da se ocu i djedu s očeve strane ne može učiniti odmazda zbog ubistva djeteta.

Smatra se da su ubistva zbog časti rijetka, ali to može biti zato što se obično prešućuju.

Izvještaj istraživačkog centra povezanog s iranskim oružanim snagama iz 2019. godine otkrio je da se gotovo 30 posto svih slučajeva ubistava u Iranu odnosi na ubistva žena i djevojaka zbog časti. Broj je, međutim, nepoznat jer Iran javno ne objavljuje statistiku kriminala.

Diskriminacija žena

Iranski zakon vjerovatno je krivac za stvaranje nejednake ekonomske stvarnosti. Domaći zakoni direktno diskriminiraju jednak pristup žena zaposlenju, uključujući ograničavanje profesija kojima se žene mogu baviti i uskraćivanje jednakih pogodnosti ženama kao radnoj snazi. Nadalje, iranski zakon supruga smatra glavom kuće, što je status koji mu omogućuje kontrolu nad ekonomskim odabirom njegove supruge. Na primjer, suprug ima pravo spriječiti suprugu da radi pod određenim okolnostima, a u praksi neki poslodavci zahtijevaju od muževa i zaručnika da daju pismeni pristanak ženama da mogu raditi s njima. Advokati su za Human Rights Watch rekli da muževi tokom sudskog postupka za razvod braka redovno optužuju svoje žene da rade bez njihovog pristanka ili na poslovima koje smatraju neprikladnim.

Muškarac također ima pravo zabraniti supruzi dobijanje pasoša radi putovanja u inostranstvo i može je spriječiti da putuje tamo u bilo kojem trenutku (čak i ako ima pasoš). Neki intervjuisani poslodavci rekli su da je malo vjerovatno da će zaposliti žene ako su u pitanju daleka ili česta putovanja zbog neizvjesnosti koju stvaraju ovi diskriminirajući zakonski propisi.

Vlada također ne provodi zakone osmišljene kako bi zaustavili široku diskriminaciju poslodavaca protiv žena, a iranski zakon ne propisuje adekvatnu pravnu zaštitu od seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Štoviše, iako iranski zakon zabranjuje diskriminaciju žena na radnom mjestu, njegova primjena nije proširena na postupak zapošljavanja, gdje je to prijeko potrebno. Javno dostupni podaci pokazuju da poslodavci u državnom i privatnom sektoru rutinski radije zapošljavaju muškarce umjesto žena, i to na tehnička i rukovodeća radna mjesta. Poslodavci i u javnom i u privatnom sektoru redovno određuju rodne sklonosti prilikom oglašavanja slobodnih radnih mjesta i to na temelju proizvoljnih i diskriminirajućih kriterija. Intervjuisani menadžeri i zaposlenici rekli su Human Rights Watchu da nisu bili upoznati s bilo kakvom politikom protiv seksualnog uznemiravanja u svom mjestu zaposlenja, dok je nekoliko žena prijavilo slučajeve seksualnog uznemiravanja. Štoviše, ispitanici su redovno izražavali frustraciju proizvoljnim provođenjem diskriminatornih pravila odijevanja.

H.V.

Također vam se može svidjeti…