„…Ma ćuti ti, šta ti znaš ženska glavo…?!”–rečenica izgovorena od strane muškarca. Vrlo često zapara uši mnogima, kao i misao tog momenta: „On joj je muž, ima pravo.” ili „Pa sta ćeš, tako joj grah pao. ” (e pa, nije tako, grah ne pada!) iako živimo u 21. vijeku u državi u kojoj vladaju prava i demokratija, sve nekako na papiru, s obzirom na mnoge činjenice i stanja u kojima se nalaze žene. U državi u kojoj imamo zakon o ravnopravnosti spolova sve se više čini da zakon tradicije, patrijarhata ili, kako ga neki nazivaju, zakon prirode prednjači po mnogo čemu!
U našem društvu, naročito u ruralnim sredinama, status žene je na veoma niskom i nezavidnom nivou. Žene u ruralnim sredinama, ili, hajdemo reći, žene koje odrastaju uz lekcije patrijarhata (nažalost, takvih ima i u gradskim sredinama) žive u strahu i natjerale su sebe na razmišljanje da su one te kojima ništa ne nedostaje. Nekako im se po samom rođenju zalijepi etiketa mučenice-požrtvovanice. Neko moranje. (Drage moje, prije svega, vi ne morate ništa, apsolutno ništa!). Odrastaju uz tradicionalne recepte svojih majki i baka po kojima je muško tamo neka svetinja pred kojom treba klečati, prije svega moralno klečati, puziti. Svetinja koju treba dočekivati na nogama. Neko pred kim treba dvoriti danonoćno i tek kad ON završi s obrokom ONA tada može da sjedne i pokupi preostale mrvice s tanjira (ako uopće iza njega ostane neka mrvica).
Ideologija te tradicije rastavlja ženu od sopstvene JA, od sopstvenog života. Sputava je da upozna sebe, svoje tijelo, svoje potrebe, nadanja, karakter. To što voli ili to što ne voli. Da sama odlučuje o tome hoće li nešto prihvatiti – odbiti ili neće. Nameću joj osjećaj ljubljenja svega postojanog oko nje, svega što joj se ponudi na tacni, bez razmišljanja se od nje očekuje da sve prihvati i primi na svoja pleća. Kako – ni ona sama ne zna! Od malena je uče da nikada ne kaže NE. Da živi za druge, služi, dočekuje i ispraća… Da se ponaša u skladu s tuđim raspoloženjem (tipa, kada si sretan – ja sam sretna, a kada si tužan – Boga ti nemoj, ja ću sve sama srediti). Da je ONA ta koja odmjenjuje i zamjenjuje, obavlja poslove, one koje joj po nekim pravilima pripadaju, pristaju, podrazumijevaju se. Pa čak i njegove poslove, posebno kad njega nema (a ON često nije tu). Nikada ne dobije zasluženi dio kolača.
Činjenicu da se rodi kao rob u porodici potvrđuje i to da pri rođenju muškog djeteta veselje bude neizbježno: “Prvo pa muško!” (neko ko će jahati konje kroz pijace i ulice, ljudi će se dičiti njime, hvaliti ga kako je SIN iz domaćinske kuće. Pretežno svaka žena stvori tu domaćinsku kuću, pri čijem je pomenu prva asocijacija muškarac, a ne žena koja tu čuda čini i život ostavlja.). Žensko će dijete u takvim sredinama često pratiti pomenuta etiketa. Često će biti na udaru raznih jezika, mušterija za udaju po procjeni roditelja, ismijavanja. Žena je ta koja nosi etiketu dežurne za sve i svakoga. I uvijek su opravdano:
· Prebijene – jer su same tražile đavola.
· Gladne – jer nisu zaslužile hranu svojim ponašanjem.
· Neudate – sigurno zato jer su vrtjele repom pa ih neće nijedan muškarac.
· Nesretno udate – jer su brze na jeziku i ne ćute kad im se kaže.
Upamtite, drage moje – opravdanja nikad nema!
Ženski rad je najmanje cijenjen i plaćen, a najgore od svega je to što je neprimijećen od strane svih pa i od muža koji prvo što izgovori kad uđe u kuću je: „Tebi je lako, ti si po cijeli dan u kući.” Taj posao u kući i oko kuće je najteži posao, najmanje primijećen posao (što meni kao ženi najteže od svega pada – to što niko to ne vidi), neplaćen i najgore je što sutra mora sve ispočetka. Novi dan, nove ture redom, spremanje prostorija, kuvanje, peglanje, pranje, usisavanje, brisanje, glancanje itd. A tek brigu o stoci da ne spominjem. Selo zahtijeva i stoku, obradu zemljanih površina, a na kraju su lijepi, rodni i bogati usjevi većinom komentarisani kao djelo domaćina – nikako domaćice da se neko sjeti.
Najteže je to što žene s takvim načinom pomirenja i podvijanja glave pred takvom nepravdom i kršenjem prava nisu ni svjesne šta sve mogu i šta im sve sljeduje. One zanemarujući sebe i mireći se s raznim oblicima nasilja nad njima, koje je, eto, opravdano, zapravo uništavaju sebe i svoje zdravlje, nose veliki teret na plećima, a i same negiraju ovu činjenicu. Mali broj žena bi po nagovoru posjetilo liječnika ili ginekologa jer je to sramota, nju treba samo njen muž da vidi u takvom stanju i izdanju. A onda se čudimo računicama i bolestima od kojih stradaju pretežno žene. A njihovom smrću zapravo i taj domaćin postepeno nestaje, tone, jer se ruši sva imuć koju je žena kuće godinama sticala, a on je navikao da je tu uvijek neko da obavi zadatke umjesto njega. Često i psihički klonu, oslabe, boreći se s alkoholičarom koji opravdano dođe s posla pijan i istrese se na ženi.
Život žene na selu nije lak, društveni život se svede na polučasovnu kavu s komšinicom koja dijeli situaciju. Njihovi razgovori se svedu na razmatranje „Do kada će ovo ovako?”. Čekaj svaki novi dan, čekaj da se djeca iškoluju, zaposle, udaju, čekaj muža u penziju pa će onda manje rakijati jer u takvom stanju žene budu isprebijane. Inače dovedene u razne oblike nasilja, ali sve to smatraju poštenim jer im je on MUŽ, koji nikako ne može biti silovatelj jer im je muž. Žive bez mogućnosti da spoznaju svoja prava. Da, ako ONA ne želi nešto onda ON mora to da ispoštuje. Sve neko čekanje da bi sebi došle na red. Dok su za druge dostupne 24h, kako društveno, tako i fizički, seksualno, materijalno, intelektualno itd. Ne primjećuju da su ugrožene. Čak i onda kad se osjećaju loše, one ćute i trpe zarad djece, zarad mira u kući. Smatraju da nemaju gdje otići i zaista bude tako. One odrastaju uz takva primitivna pravila da ne razmišljaju o sopstvenom usavršavanju nego čekaju da se udaju pa da imaju svoju kuću. A i kod muža prilikom prve rasprave biće isprozivana jer je pridošlica. Isto će doživjeti od svekrve i ostale suprugove rodbine. Jer danas ima takvih slučajeva – da žena prilikom udaje dobije, ne samo muža, nego i njegovu majku, sestre, tetke, komšije…
Njihov društveni život pretežno je sveden na hodanje po svadbama, slavama, sahranama i očajnim palanačkim terevenkama. To im je jednostavna prilika da se sretnu s dragim prijateljicama i rodbinom. Takođe, na ulici je niko neće nazvati imenom, svako će reći: „Eno je, ćerka tog ili žena tog”. Niko je neće pamtiti po njenom intelektu, radu, talentu, boji kose, hodu nego po tome što je bila kćerka ili supruga nekog domaćina, pijanice, supruga predsjednika, supruga sportiste, gazde kafića itd. Što je razočaravajuće, da zbog toga što je nečija kćerka, sestra ili žena ne može da dođe do izražaja ONA kao ŽENA, da pokaže svoj karakter i talenat, da joj daju mjesto i vrijeme za upoznavanje i realizaciju sopstvenih ideja. Nego ako je “nečija”… onda se zna kakva je. Tipa “kakva majka, takva kćerka” ili „oni su rodom iz nekog mjesta, a njihov djed je to to i to” ili „ona je iz domaćinske kuće”… Pogrešno, drage moje, totalno pogrešna percepcija!
Nekako se samo nameće da one moraju nešto, da one trebaju… Da ne mogu dobiti zaposlenje zato jer joj je majka takva i takva ili da mogu dobiti zaposlenje jer im je otac takav i takav i sl. Očito je da nemaju priliku da spoznaju sebe, izgrade sopstvenu ličnost i karakter. Podrazumijeva se da se svaka treba i mora udati, biti majka, sasvim je normalno i podrazumijevano da voli djecu, da se uda do 25. godine života. Poslije 25 je baba-cura. Dok je muškarac do 30 zapravo tinejdžer, a što je stariji to je bolji, ukusniji i vredniji pažnje. Ako ona napusti muža iz bilo kojeg razloga biće osuđivana, predmet olajavanja. Ako on napusti ženu – pa, to je s razlogom, ona je kriva jer je napustio zato što… Nemaju pravo glasa na izborima, zna se koja je kuća u kojoj stranci. Kako muž kaže, tako i glasamo. Sama je kriva za sve, otpisana je s 30 ako nije udata. Ako je udata pa ne rodi godinu nakon, onda s njom nije nešto uredu, treba je zamijeniti. Zamijeniti, kao da je žena odjevni predmet pa da se mijenja i trampi. Kao da je cigareta pa je jedan dan ostave, a treći dan strasno polete da je se dočepaju šaka.
Žena je danas u svakom smislu ugrožena. Nikada odbranjena i dovoljno poštovana. Nema ista prava. Nismo ravnopravne s muškarcima i nikada nećemo ni biti. Zato što smo x puta bolje, vrednije, inteligentnije. Zato što žena obavlja sve poslove – i muške i ženske, zato što žena nosi i suknju i pantalone, žene kopaju, računaju, rađaju, čuda čine. Zato što se zbog žena ratovalo, uništavalo, odricalo. Zato što svaka od nas može sve ono što može i on, a on nikako ne može učiniti sve ono što može ona. Samo je pitanje snage, volje i podrške!
Da, drage moje žene, ovo vam poručuje žena koja više nije nijema posmatračica. Žena koja se rodila u pomenutoj sredini, žena koja je odrasla u nepotpunoj porodici. Žena koja je bila izložena raznim oblicima nasilja i od strane sopstvene okoline, porodice, partnera. Žena koja nije znala šta sve podrazumijeva nasilje. A to je sve ono što vi ne želite. Žena koja je ranije mislila drugačije, polagala nade u voljene muškarce. Ne nadajte se ni u oca, ni u brata, ni u ljubavnika, u nikoga. Same ste sebi najbitnije. Volim svoje drage muškarce, volim ih tri puta više nego ranije, ali sebe volim deset puta više nego njih.
Suprotstavite se patrijarhatu, udarite šakom od stol. Probudite se, ne dozvolite da vas zasjeni topla riječ, poklon, glupa gesta koja će već sutra biti pretvorena u neki oblik nasilja. Spoznajte se, šta volite, šta hoćete u životu. Pronalazite ljubav i ljepotu u sebi. Zapamtite: niste same. Poštujte druge i činite sve što možete, ali najviše od svega poštujte sebe. Ne dozvolite sebi da zavisite od drugih, usavršavajte se. Nikad nije kasno. Godine nisu granica ako si u duši sačuvala hitrost i mladost. A to ćeš uspjeti ako prestaneš sebe zanemarivati! Voli sebe, svoje tijelo, voli te masne naslage kojih nikako da se riješiš, voli svoje noge koje su krive, voli sebe kakva god da si, pomiri se sa sobom, sprijatelji se sa sobom. Voli svoje tijelo, imaj snagu, ustani i kreni dalje. Niko ne može imati što je tebi dato. Zato se ponosi sa svim što si preživjela i izdržala i znaj – nisu žrtve samo one koje podlegnu povredama, žrtve su sve one koje je pogana ruka dotakla pa su se podigle! Živa si, nema onoga što ne možeš! Nisi sama!
Jovana B.
.jpg)
