Neka ljubi ko god koga hoće

Zovem se Sanja, živim u Prijedoru i imam 23 godine. Ostala sam bez oca ubrzo poslije rata. Majka i ja smo ostale same, bez ikakve pomoći i primanja. Gay sam i teško se borim s tim. Saznala sam da sam gay kada mi se svidjela jedna žena koja je bila udata. Jednostavno sam počela da je gledam i zamišljam sebe i nju, i tako je sve krenulo. Nikada mi se nije desilo da se zaljubim u djevojku koja je gay, iz prostog razloga što nas u Prijedoru ima samo nekoliko, a ja zbog posla ne mogu da putujem i upoznajem se. Ja to smatram emotivnim hendikepom. Postoji i internet, to stoji, ali po mom mišljenju to nije neki savršen način za upoznavanje. Želim da imam djevojku kraj sebe, a ne neku virtuelnu ličnost. Majci ne mogu da priznam jer je stara i ne bi me shvatila, nikad mi to ne bi oprostila. Nekoliko prijatelja zna za to, ali to nije dovoljno da bi čovjek bio srećan i slobodan. Mala sredina me guši, loše utječe na mene i moje osjećaje.

Kada uhvatim neko slobodno vrijeme odem kod prijatelja u Sarajevo. E, to je sloboda! Tog osjećaja da postoje ljudi kao ti tek postaneš svjesna kada se nađeš u takvom okruženju gdje te poštuju i razumiju. Svaki problem možes da kažeš, a ne da skrivaš u sebi. Tako isto i lijepe stvari. Ljudi kod kojih idem u Sarajevo mi pruže baš sve, trude se da zaboravim svaki ružan osjećaj vezan za sebe. Tamo sam prihvaćena i, iako me ne poznaju najbolje, uvijek su svi tu da mi daju neki savjet i ohrabre me.

S 19 godina sam počela da radim kao čistacica WC-ova i kancelarija, za minimalnu platu. Iživljavanja i omalovažavanja bilo je sa svih strana. Hiljadu puta sam došla kući plačući, sve to zbog majke, koja mi je sve na svijetu. Da bih prehranila nju i sebe. To je bio jako težak i bolan period u mom životu. Ali, hvala Bogu, prošlo je. Sada radim kao šankerica u jednom kafiću, i za razliku od prethodnog posla, sad je mnogo lakše, ako ništa veći su prihodi. Ali, sada se javljaju novi problemi i nova vrsta omalovažavanja i vrijeđanja. Često se susrećem sa neugodnim situacijama zbog fizičkog izgleda, kratke kose i načina oblačenja. Ni kolege me ne poštuju – ja nosim gajbe, ja ubacujem robu i slično, a pritom kad treba nešto da se opere ili očisti, oni mi prebacuju i govore „Ti si žensko, ti to treba da uradiš.”. Ne mogu da se svađam zbog mira i tolerancije na poslu. Tako vam je kad živite u provinciji u kojoj ništa nije prihvatljivo, pa ni to da si homoseksualna osoba. Prihvaćen je onaj koji vozi skupo auto, ima najbolji telefon, i ko je s najviše cura – to su face grada. Samo želim da nestanem odavdje, negdje gdje je bar malo normalnija situacija, gdje se cijene rad i poštenje, gdje su ljudi prihvaćeni onakvi kakvi jesu, bez obzira na seksualno opredjeljenje, nacionalnu pripadnost ili rasu.

Prije neki dan su došla dva momka, otprilike po 25 godina, vidno pijani su sjeli za šank i počeli da provociraju, nazivajući me muškaračom, lezbačom i slično. Pokušala sam da ih ignorišem, ali bezuspješno. Unosili su mi se u lice i vrijeđali me. Bilo je problema i oko naplaćivanja računa. Kolega koji je radio sa mnom im je skrenuo pažnju, ali oni nisu prestajali. Pozvala sam obezbjeđenje i oni su ih udaljili iz kafića. Momci su izašli obraćajući mi se visokim tonom i ovim riječima: „Šerifovićka, vidimo se mi još!”. Strašno je koliko su mladi ljudi puni predrasuda i koliko su nekulturni i to samo da bi oni ispali face ili šta već. Kako ja da nastavim da živim u takvom gradu s takvim ljudima, čekajući kada će me neko istući ili čak ubiti? Ne možeš ni na ulicu kao čovjek da izađeš, a da te neko ne pogleda poprijeko ili dobaci nešto. Samo zato što nisi u štiklama ili kratkoj haljini. I što nemaš dečka koji će ostatku grada pričati kakav vam je bio seks sinoć. Zaboga, ‘ajmo malo poštovanja, ne diram te, ne diraj me. Neka ljubi ko god koga hoće.

Sanja

Također vam se može svidjeti…