Uživam u fudbalu kao žena – Zovem se Ivana Vlaić i živim fudbal.
Aktivno sam igrala fudbal 19 godina. Osvojila sam 12 puta titulu prvakinja BiH. Sa Ženskim nogometnim klubom “SFK 2000” sam, kao kapitenka tima, 10 puta nastupala u UEFA Ligi prvaka za žene, od toga dva puta u završnici, tj. među 32 najbolje ekipe u Evropi. Nastupala sam za juniorsku i seniorsku reprezentaciju BiH.
Radim kao trenerica već 10 godina sa mlađim uzrastima u ŽNK “SFK 2000”, a od 2010. i sa seniorskim timom. Bila sam trenerica U-19 reprezentacije BiH, kao i A ženske reprezentacije BiH.
Suđenjem se bavim od 19. godine. Sudila sam dječije lige u Kantonu Sarajevo, Kantonalnu ligu, Drugu ligu Centar (muške lige). Trenutno sudim Premijer žensku ligu BiH, Omladinsku ligu BiH (dječaci) i međunarodne utakmice ženskih timova.
Ne sjećam se trenutka kada sam se prvi put susrela sa loptom, imam osjećaj da ga igram oduvijek, jer od kako sam postala svjesna sebe, fudbal je dio mog života.
Igrala sam ga na svim mjestima, u školi, kući, na izletima, na turnirima… U to vrijeme bila sam jedina djevojčica u mom gradu koja je igrala fudbal. To je trajalo do moje četrnaeste godine kada sam otišla u Italiju, na školovanje, gdje sam prvi put počela ozbiljno trenirati u ženskom fudbalskom klubu “Vigor Grandate”.
Sudijski ispit sam položila 1999. godine, i kao studentici Fakulteta za sport i tjelesni odgoj i aktivnoj igračici, to mi je bilo veoma primamljivo i izazovno. U to vrijeme u BiH bila sam jedna od dvije sutkinje. Nekoliko godina kasnije počele su se pojavljivati i druge sutkinje, ali tek u posljednje dvije godine žensko suđenje kod nas je doživjelo blagu ekspanziju. Od 2007. godine sudim međunarodne utakmice i moj najveći uspjeh je bio kada sam sudila utakmicu za treće mjesto na Evropskom prvenstvu za djevojke do 17 godina u Švicarskoj. Veoma sam ponosna na činjenicu da sam na FIFA listi sutkinja, koja nosi i određeni teret sa sobom, gdje kad sudim utakmice u inostranstvu, nisam samo Ivana Vlaić, ne predstavljam samo sebe, nego i svoju zemlju i doprinosim kvalitetu predstavljanja BiH u svijetu fudbala. Ženski fudbal u nekim zemljama u svijetu je mnogo popularniji i zastupljniji od muškog (Amerika, Skandinavija…), dok u većini zemalja to nije slučaj. FIFA i UEFA svakog dana smanjuju razlike između ženskog i muškog fudbala, čime se povećava broj djevojčica koje žele da se bave ovim sportom i sama popularnost mu neprestano raste. Svake godine su kvalitet ženskog fudbala, uslovi za rad, medijske kampanje i slično, sve bliže muškom fudbalu.
U BiH imamo različite poglede različitih ljudi na ženski fudbal. Neki cijene činjenicu da se jedna žena bavi tim sportom, nekima je to zanimljivo, neki misle da je to sasvim normalno, do krajnosti onih koji i dalje smatraju da je to samo privilegija muškaraca.
Meni to nije predstavljalo problem, sve do momenta kada sam kao igračica u ŽNK “SFK 2000” iz Sarajeva osvojila mnoga prvenstva, postigla dosta vrhunskih rezulatata, a to nije bilo prepoznato i bilo je potcijenjeno, kao što je i danas. Mediji veoma malo pažnje posvećuju ovim stvarima, i zemlje u svijetu se bore sa sličnim problemom, pa tako i mi.
Ja sam odrasla igrajući fudbal, a nakon “igranja”, to je postao način mog života, a moji roditelji i moja sestra su mi bili neprestana podrška u svakom trenutku. Kada sam pretjerivala sa treninzima, kada sam imala teške povrede, kada sam bila sretna zbog pobjede ili nesretna zbog poraza, uvijek su bili uz mene. Kroz sve ove situacije i dobre i loše, sa mnom posljednjih godina prolaze i kćerke moje sestre, koje doživljavaju fudbal kao sastavni dio mog i njihovog života.
U našoj sudijskoj organizaciji u Sarajevu imamo redovne treninge, sve sutkinje i sudije zajedno treniraju po istom planu i programu i obzirom da naša sudijska organizacija gaji tradiciju sutkinja, mi smo veoma dobro primljene od strane muških kolega.
Na samom početku to i nije bilo tako, bilo je podijeljenih mišljenja i stavova, gdje su neki imali loš stav prema sutkinjama, ali opet su prevladali ovi drugi, tako da smo se mi održale i izborile za svoje mjesto u organizaciji. Bilo je sudaca koji su bili spremni pomoći i bilo im je zadovoljstvo da sude zajedno sa ženama, dok su neki bili protiv toga.
Na utakmicama koje sam sudila bilo je različitih komentara, od negativnih pa do onih veoma pozitivnih. Jednom prilikom, dok sam još aktivno igrala fudbal, došla sam da sudim jednu utakmicu i kad su igrači vidjeli da će im suditi žena, jedan od njih je prokomentarisao: “Pa neće nam valjda ona suditi?”, dok je njegov suigrač odgovorio: “Šuti, ona igra Ligu prvaka, a ti to možeš igrati samo na PlayStationu.”
Ja kao žena uživam u fudbalu, bilo da ga igram, sudim, radim kao trenerica ili gledam na TV-u.
Fudbal je jedna prelijepa igra i ne vidim nijedan valjan razlog zašto i žene ne bi uživale u njoj.
Ivana Vlaić
