Današnja referentica u obrazovanju za romska pitanja poručuje : Sve se može kad se hoće uz uporan rad i dobru vjeru, odrekneš se želja eto ti bogatstva
Zovem se Dajana Đurić, imam 25 godina i dolazim iz Brčkog.
Sa samo napunjenih šest godina sam počela uz oca da se igram s dimnjačarskim četkama. U tom periodu mi nije bilo jasno zapravo čega sam se ja tu prihvatila, jer je mnogima bilo čudno što se igram s dimnjačarskim četkama i čađi dok su moje vršnjakinje u tim godinama imale barbike. Nakon nekog vremena otac me je poveo sa sobom da radim i bilo je jako slatko i simpatično vidjeti me u uniformi.
Prvi put sam se s šest godina zajedno s tatom popela i očistila brčanski dimnjak. Sjećam se tog dana kako je kompletna porodica izašla vani da vidi kako se penjem uz ljestve i idem ka dimnjaku. Kada sam očistila dimnjak gospođa koja nas je pozvala pitala me je za šta će mi služiti u životu takav prljav posao. Dobro se i danas sjećam svog odgovora koji je glasio da dok je naroda i vijeka da gladna nikada neću biti, jer me tata svakodnevno uči kako sebi dinar da zaradim.
Kako su godine odmicale, svakodnevno sam nešto novo viđala i učila. Sjećam se dana kada sam trebala da izaberem koju srednjoškolsku ustanovu da upišem i nisam mogla sama da odlučim. S obzirom da je 2005. godine uveden novi smjer Ekološki tehničar, tata me je tada savjetovao da objedinim dimnjačarstvo s ekologijom, jer sam pola svog životnog vijeka nesvjesno i u tim vodama. Nakon samo 3 mjeseca školovanja tata me je upitao da li bi željela da završim i srednju za dimnjačarku te da uporedo idem dvije srednje škole. Smatrala sam tada to velikim korakom i nisam htjela da ga razočaram, ali njegove riječi su me ohrabrile rekavši da je kao otac i suviše ponosan da bih ga razočarala. Zajedničkom odlukom sam se upisala u školu Svetozar Marković zanatski smjer Dimnjačar u Beogradu. Redovno sam išla u brčansku školu, a ispite za dimnjačara vanredno polagala u Beogradu. Nakon završetka srednjeg obrazovanja stekla sam dvije diplome, prva je bila diploma ekološke tehničarke, a druga je bila zanatska diploma za dimnjačarku zvanje Kvalifikovana Dimnjačarka.
2009. godine sam došla na raskrsnicu svog života, jer sam u srednjoj školi bila u svijetu sporta i silno sam željela da budem tjelohraniteljka te da upišem židovsku školu u Londonu. Međutim zbog želje da jednog dana budem majka i da imam svoju porodicu i sigurnost odustala sam od ideje da postanem tjelohraniteljka. Stoga sam došla do zaključka da sam u srednju školu pohađala za ekologa te da sam dimnjačarstvo objedinila ekologijom i da bi najbolje bilo da upišem Univerzitet za ekologiju i izučavam svijet koji se bavi zaštitom životne sredine. Tako da sam 2009. godine upisala Univerzitet za ekologiju u Banja Luci.
2012.godine sam na Univerzitetu diplomirala sa desetkom, a naziv diplomskog rada je bio Zaštita vazduha s osvrtom na dimnjačarstvo.
Nakon diplomiranja nastavila sam s školovanjem, ujedno radeći sa ocem. Upisala sam master studije, radila i školovala se. Kroz svoj život i rad u dimnjačarstvu dosta ljudi me je pitalo čemu tolika borba za radno usavršavanje, međutim smatrala sam da se ne treba ničega stidjeti ukoliko je posao pošten. Na dosta vrata pokucam kad čistim dimnjak i nikad ne znam u čijoj sam kući i ko kako gleda na to, ali u većini slučajeva ljudi me gledaju s poštovanjem i osmjehom, ali i s srećom kada djevojka uđe u domaćinstvo .
Nadam se da će mlade djevojke koje budu čitale ovo shvatiti poentu, sve se može kad se hoće uz uporan rad i dobru vjeru, odrekneš se želja eto ti bogatstva.
