Udahni, napravi pokret i zapleši!

  UDAHNI, NAPRAVI POKRET I ZAPLEŠI-  UMJETNIČKE FORME I DRUŠTVENI AKTIVIZAM

 Tekst napisala Milica Bonar

Spoj feminističkog pristupa i umjetničkih formi sa terapijskim radom, omogućava lakše oslobađanje emocija pripadnika/pripadnica marginalizovanih skupina, doticanjem određenih emocionalnih mjesta koja svoj put nastoje pronaći njihovim ostvarenjem kroz određeni rad. Pojedine vrste materijala poput gline naročito nam omogućavaju takvu vrstu povezivanja,  jer su naše ruke u neposrednoj vezi sa materijalom i tu bez dodatnih alata kao posrednika/ca, direktno možemo utisnuti naše emocije, čak i onda kada ih nismo svjesni/e. 

 

Glina je intiman materijal da i najmanji trzaj ruku, pritisak i pokret bilježi, dajući rezultat kakav često ni sami nismo očekivali:

„Glina ima tu mogućnost pokazivanja emocija na jedan suptilan način, a kroz terapijsku aktivnost, kada se manifestuje određeni problem- bol, strah, želja, ljubav, čak i neka vesela emocija, one postaju stvarnije i možemo s njima da djelujemo. Kroz glinu možemo manifestovati apsolutno sve, a terapijski rad sa glinom zavisi od same osobe koja modeluje, jer  ona kroz nju priča o svojim potisnutim emocijama, o načinu kako percipiramo sebe, svoje nedostatke, adute, te kako ih vide oni koji nas okružuju. Glina naš problem predstavlja u fizičkom obliku, i ta fizička forma je zapravo oblik koji je glina preuzela modelovanjem “, kaže Tatjana Kovačević-Vidović, keramičarka[1].

 

Jedan od vidova umjetnosti, a prema mišljenju Dajane Žilić, balerine u ansamblu sarajevskog Narodnog pozorišta i jedini vid umjetnosti kojom osvještavamo svoje tijelo jeste klasični balet.

U tom kontekstu, nebitno je kako izgledamo, koliko kilograma imamo, već da kroz ovaj vid umjetnosti počinjemo da se sviđamo samim sebi: „Ta estetika preovlada u jednom trenutku, kada uspijevamo svo svoje unutrašnje osjećanje izraziti kroz svoje tijelo i kada je taj fizikus zapostavljen na način da počinjemo sami sebi biti lijepi i sigurni u sebe, kada počinjemo uviđati svoju posebnost, jer način na koji doživljavamo sebe, našu okolinu i kako ona doživljava nas, posredstvom baleta pretvaramo u nešto lijepo, što je centralna kategorija i krajnji produkt koji balet daje“, navodi Žilić[2].

 

Žene u svojim svakodnevnim aktivnostima često rade i više od očekivanog, podnoseći teret privatne i javne sfere, a pomažući drugima često zaboravljaju na sebe. 

 

Prevencija je od ključne važnosti gdje žena mora naučiti da sebe ne osuđuje i ne stavlja u podređeni položaj u kojem će se osjećti krivom čak i ukoliko dođe u poziciju da bude seksualno napadnuta i iskorištena. Smijeh yoga je terapijski pristup smijanja bez razloga, bez viceva  i duhovitih priča. To je metod koji žene uči da se smiju i radost traže u sebi, a ne van sebe. U takvom smijanju bez ekskluzivnih prava učestvuju svi, bez obzira na to gdje se nalaze,  da li se kreću, imaju li invaliditet ili ne.

 

Tatjana Stojšić Petković, psihološka terapeutkinja i aktivistkinja koja radi sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje pojašnjava da je smijanje u grupi produktivnije jer grupni rad podstiče i žene u njemu ohrabruju jedna drugu, jačajući samopouzdanje koje je u svakoj stresnoj situaciji poljuljano: „Naziv yoga u nazivu smijeh-yoga je zbog tehnike i vježbi disanja koje su preuzete iz yoge, a fokus je na smijanju koje nas poslije 40 sekundi aktivnog djelovanja treba uvjeriti da smo bolje nego što to zapravo jesmo. Smijanje u kontinuitetu omogućava da naše tijelo doživi ono što zovemo anti-stres terapijom. Ova efikasna kombinacija smijeha i disanja rezultira više zdravstvenih benefita, prvenstveno povećavanje snabdijevanja kiseonikom i jačanje imunog sistema. Smijeh energizuje i puni metabolizam, čineći da se osjećamo svježe i energično, te je stoga  ovakva joga nepolitička, nereligiozna i neprijeteća“, pojašnjava Stojšić Petković[3].

 

Jedan od najproduktivnijih načina prevazilaženja traumatskih iskustava oslobađanjem negativne energije je prakticiranje yoge kao načina života.

Vladana Ninić, instruktorica, ističe da yoga uglavnom okuplja žene, jer je njima kao takvima ona prihvatljivija. Kao sinteza oslobađanja i relaksacije misli, duha i tijela, yoga kao prvu stavku ističe brigu o sebi. U današnjim uslovima života, žene su naročito pritisnute obavezama koje za sobom povlače stres, te je potrebno osvijestiti tijelo, osvijestiti disanje što znači svoje postojanje, samim tim i emocije, a oslobađanjem suvišnih misli naše biće postaje zbrinuto: „ Yoga definitivno jeste jedan od načina da lakše živimo i više volimo sebe i druge, naročito u svakodnevnim obavezama u kojima se energetski iscrpljujemo. Yogom se uspijevamo napuniti pozitivnom energijom koja nam olakšava život, jer zahvaljujući njoj postižemo neophodni balans koji nam osigurava da u životu funkcionišemo“, kaže Ninić[4].

Muzika je univerzalni jezik svih nas i korištenje muzike u relaksaciji, odnosno zvuka i vibracije emitovanih posredstvom terapeutskih instrumenata kao što je tibetanska zdjela gonga, kroz praktikovanje yoge, omogućava da osvijestimo neprijatne emocije, opterećavajuće misli, oslobodimo se napetosti, zastoja i unutrašnjih konflikata, te time pojačavamo osjećaj unutrašnje radosti.

 

Mnogim ženama zabranjeno je da pokažu svoja osjećanja  i često ih se sputava „ohrabrivanjem“ u tome da nešto nije za njih.

Pravljenje ukrasnih predmeta jedan je od mogućih načina na koji žene mogu postati samoodržive i ekonomski nezavisne.

 

„Brisanje granica nemogućeg i spajanje feminizma sa umjetnošću kroz izradu i ukrašavanje predmeta, podstiče ekonomsko osnaživanje žena, jer žene kada nauče izrađivati takve predmete mogu da ih prodaju i pokrenu svoje mini-biznise“, navodi Emina Kešetović Mia, instruktorica za decoupage i shaby chic tehnike[5].

 

U mnogim starim kulturama poput budističke, hinduističke, indijanske, kulture australijskih Aboridžina, mandale se koriste kao simbol svemira i cjeline, a svoj prostor pronašle su i u psihologiji, smiruju i koriste se u meditaciji, a izrada mandala omogućava povezivanje sa samim sobom, sa našim unutrašnjim bićem.

Njih stvaraju pojedinci/pojedinke te kao takve oslikavaju njegov/njen put kroz život, a mogu pričati i priču gdje je ta osoba bila i šta je doživjela. 

 

„U nekim slučajevima pokazuju stazu kojom čovjek treba da hodi u životu. I sama sam osoba koja je preživjela zlostavljanje u porodici. Amaterska sam umjetnica, nemam školu za to i prije nego sam počela izradu mandala, nisam imala gotovo nikakvo samopouzdanje.  Izradom mandala bave se pretežno žene , a mandala na sanskritu predstavlja krug- cijeli univerzum je u jednoj mandali. Mandala se nalazi u svemu oko nas- u cvijetu, u plodu, u pahuljici…“, ističe Irena Živković Petrović, aktivistkinja „Centra za devojke“ iz Niša, dodajući da pri Centru djeluje likovna feministička kolonija u koju se i ona prijavila, te tako započela izrađivanje mandala,gdje danas radi kao instruktorica[6].

Unutar kolonije djevojke koje su također preživjele seksualno nasilje predstavljaju podršku jedna drugoj što u konačnici vodi do njihovog osnaživanja koje je feministički koncept.

 

Lejla Kalamujić, književnica ukazuje na zatvorenost na koju je naišla od strane publike kada je pisanju pristupila na direktan i sebi dosljedan način, te da je shvatila da je iznevjerila društvena očekivanja kada su je pitali da li osjeća stid zbog svog pisanja o nečemu na određeni (ili „taj“- u prevodu društveno neprihvatljiv) način.

Kalamujić ističe da je o stvarima pisala bez izvinjavanja, bez osjećaja srama i onoga što se od nje očekuje- „Sram je glavni društveni problem, jer je problem pitanje. Mnogi ljudi, naročito žene nemaju pravo na priču. Sve opresivne politike računaju na naš strah i stid i kada to ne dobiju, slijedi efekat povlačenja. “, smatra Kalamujić[7].