The Body Is Not an Apology – KAKO SE SUPROTSTAVITI OPRESIJI NAD VLASTITIM I TIJELIMA DRUGIH
Tekst napisala Milica Bonar
Nasilje nad ljudskim tijelom- našim vlastitim i tijelima drugih, svoj korijen ima u nepodnošljivosti spram nas samih i nemogućnosti samoprihvatanja vlastite prirode.
Ljudi nerjetko osjećaju odvratnost prema vlastitom tijelu i to nezadovoljstvo kanališu kroz konkretan agresivni čin nasilja nad tijelima drugih.
Zapravo je kompletna globalna industrija kao proizvodnja masovne kulture i hiperprodukcija konzumerizma, opstala njegujući ideal mržnje i neprihvatanja vlastitih tijela kojima uvijek fali ovo ili ono da bi bila savršena, koja nas kroz brendirana imena farmaceutskih, filmskih, muzičkih, modnih, sportskih i drugih multinacionalnih konglomerata i njihovih zaštitnih faca, uvijek i iznova upućuje i podsjeća na našu prosječnost i nedostatke.
Pranje mozga hiperprodukcijom potrošačkog mentaliteta cilja na naše samozavaravanje, jer dok uspaničeno praznimo police tržnih centara i vlastiti džep, a multinacionalne kompanije bogate, uzaludno isčekujući da ćemo postati mlađi, zdraviji, mršaviji, ljepši, bogatiji, zavodljiviji, ne preostaje nam drugo nego da sebe ubijedimo u istinitost agresivnog marketinga kojim nas bombarduju putem medija, a naše potrošačke apetite umnožimo.
RADIKALNA LJUBAV PREMA SEBI
Sonya Renee Taylor, autorica knjige inspirativnog naslova „The body is not an apology“,nesvakidašnjim, ali izvanrednim pristupom upućuje na (h)istoriju i povijest čovječanstva, kao (h)istoriju nasilja nad nama samima- nad vlastitim tijelom i tijelima drugih.
Manifestacija primjene sile u ratnim i mirnodopskim uslovima ogleda se u primjerima koji nas pogađaju direktno od samog postanka čovječanstva- ubijanja, ranjavanja, silovanja, zlostavljanja, sakaćenja genitalnih organa i dijelova tijela, prisilne trudnoće i sterilizacije, holokausta i koncentracionih logora, progona, maltretiranja i fizičkih napada na pripadnike/pripadnice LGBTI populacije, Jevreje/ke, Rome/kinje, na pojedince i pojedinke te kolektivitete zbog boje njihove kože, invaliditeta, spola, dobi, porijekla ili društvenog statusa, na osnovu njihovih nacionalnih, vjerskih i ideoloških uvjerenja i identifikacija.
Pod utjecajem propagande iz medija koja nam na dnevnoj bazi pokušavaju ubrizgavati dozu sljepila, tu su zahvati na vlastitom tijelu poput estetske hirurgije, izgladnjivanja- bulimije i anoreksije, ovisnosti, do prekomjerne i za život opasne gojaznosti, abortusa i prilagodbe spola kao iskustava također bogatih traumatičnim doživljajima spram vlastitog tijela.
Čarobna kapsula za opstanak čovječanstva prema mišljenju Sonye Renee Taylor smještena je u našoj radikalnoj ljubavi prema vlastitim tijelima, jer bez samoprihvatanja ne možemo voljeti niti prihvatati druge; naša okrenutost ka vlastitom tijelu diktira naš odnos prema drugima, time stvarajući preduslove za dostizanje pravednosti u društvu.
Neslaganje sa idejama i karakterima drugih, ne znači neslaganje sa njihovim tijelima, naročito ne na način da ih koristimo kao mete i objekte za vlastito atakovanje, opresiju i nasilje nad njima.
Naši osjećaji nesigurnosti i stida guraju nas u stanje nezadovoljstva u kojem se upoređujemo s drugima ili tijela drugih osuđujemo, smatrajući ih dobrim, lošim, boljim ili gorim od vlastitih. Radikalna ljubav prema sebi nas vraća u prirodni stadij iz kojeg smo pomjereni pod utjecajem društvenih, političkih i ekonomskih sistema opresije.
Vijekovima i decenijama kroz civilizaciju gaji se kult srama, bilo da se osuđujemo ili da se stidimo vlastitih tijela, ili posljedično preziremo i odbacujemo tijela drugih u našem okruženju. Sonya Renee Taylor podsjeća da nismo rođeni/e niti smo započeli/e život u negativnom partnerstvu sa vlastitim tijelima, jer novorođenčad vole svoja tijela, a djeca se ne stide vlastite rase, starosti, roda ili invaliditeta. Invaliditet ne znači ružno tijelo nego drugačije, baš kao što ni naša tijela, kao ni mi sami nisu niti mogu biti ista. Praviti usporedbe s drugima na osnovu opšteprihvaćenih standarda i kalupa nametnutih od strane medija i sredine značilo bi nečiju pojavnost prihvatiti kao model savršenstva kojem svi/e trebamo težiti, ali ga je nemoguće dostići.
Spoznaja o tome kako izgleda određena pasmina, ne može biti orijentir i za našu predstavu o tome kako svaki drugi pas treba izgledati, jer je nerealno, poručuje ova feministkinja i autorica.
Od anti-aging programa, do neodoljive i besprijekorno bujne kose, linija proizvoda za mršavljenje, jasno je da je zaštitni znak takvih reklamnih kampanja svjetski proslavljena osoba iz javnog života i šou biznisa kojem ne pripada ni 5% populacije na svijetu, ličnost koja je već samim tim izmještena iz konteksta “običnih” ljudi.
RADIKALNA LJUBAV PREMA SEBI = LJUBAV PREMA DRUGIMA
Mržnja prema vlastitim tijelima u svakom trenutku obogaćuje moćnike koji podrivaju našu mogućnost i želju za samoprihvatanjem, radikalna ljubav prema sebi i radikalno samoprihvatanje uvijek su u koliziji sa nasiljem upućenim prema drugačijim (tijelima) od nas (naših).
Sonya Renee Taylor podsjeća na poziciju moći koju svjetske vlade, navodeći primjer američke, koriste kako bi gradile opresivni odnos spram tijela, kanališući takav pristup nepravde i nejednakosti kroz sve tipove ljudskih tijela- od LGBTI tijela, krupnih tijela, do ženskih.
Živimo u sistemima koji nas prisiljavaju da osuđujemo, obezvrjeđujemo i diskriminišemo tijela drugih.
Nacionalni zakoni 76 zemalja svijeta kriminaliziraju homoseksualnost, a u najmanje pet njih, na smrtnu kaznu mogu biti osuđeni oni za koje se ustanovi da su istospolne orijentacije.
Imigranti mogu biti deportovani sa Novog Zelanda u slučaju da im se ustanovi indeks tjelesne mase (BMI) preko 35.
U Saudijskoj Arabiji islamsko pravilo – fatwa nalaže da žene ne smiju voziti zbog mogućnosti otkrivanja hijaba, rukovati se sa muškarcima i otvoreno stupati u tjelesnu interakciju. U kalifornijskom zakonu prisilna sterilizacija dozvoljena je za svakoga za koga se ustanovi neka vrsta mentalnog oboljenja i psihičke nestabilnosti. Kalifornija još uvijek primjenjuje prisilnu sterilizaciju prema ženskim zatvorenicama, a većina njih je drugačije boje kože. Na Malti, pojedinac ne može biti krivično gonjen u slučaju da oženi osobu koju je kidnapovao. U Grčkoj je 2012. policija natjerala osobe za koje je sumnjala da su HIV pozitivni da se testiraju, te natjerala vlasnike stanova da njihove zakupce istjeruju proglasivši ih prijetnjom po javno zdravlje.
Žene čine tek 23% globalne populacije koje zauzimaju mjesta u nacionalnim parlamentima.
Sjedinjene Države imale su preko 230 državnika-muškaraca u svojoj (h)istoriji, a 36 žena je pristupilo obnašanju funkcija u vladi, nakon što je prva žena izabrana za poglavara 1925. godine.
Globalna industrija ljepote ili industrija koja profitira na konceptu gajenja srama prema vlastitom tijelu (BSPC-Body-Shame Profit Complex[1]) sa prognoziranjem ostvarenog profita u 2020. godini koji bi dosegao sumu od 675 biliona $, u 2014. godini profitirala je 460 biliona dolara, što je više nego bruto domaći proizvod ili bruto nacionalni dohodak 167 nacionalnih ekonomija.
To u prevodu znači da na ruževe, šampone i farbe za kosu potrošimo više nego kompletna ekonomska infrastruktura ¾ zemalja na planeti.
Kada govorimo o bolesti današnjice- nasilju, siromaštvu i nepravdi, govorimo o onom što se dešava našim tijelima. Kada kažemo da je milion pripadnika/ica globalne populacije zahvaćeno epidemijom gladi, mislimo na to da nedostatak nutritijenata u njihovim tijelima i fizička slabost njihove muskulature proizlaze kao direktna posljedica takvog iskustva.
Rasizam, seksizam, homofobija- algoritmi su kreirani u ljudskim naporima da se izbore i pomire sa vlastitim tijelima.
Paradigmu o tome kako treba izgledati tijelo skrojeno po mjeri društvene prihvatljivosti, zapravo je medijski plasirana slika, jer tijela većine pripadnika društvene zajednice na čijoj nesigurnosti i mržnji prema sebi profitira globalna industrija ljepote, ne izgledaju tako.
Pojam težine na pogrešan način se stavlja u kontekst zdravlja, te kada putem društvenih mreža plasiramo mitove o zdravim tijelima, fokus je na tome kako tijela trebaju ili ne trebaju izgledati, a ne na zdravlju. Zdravlje i nije nešto zbog čega možemo reći da je svijet u našim rukama, jer nismo manje vrijedni ljubavi i poštovanja ukoliko nismo zdravi, niti postoji univerzalan pojam zdravog tijela primjenjiv na sva tijela na zemaljskoj kugli.
U tom kontekstu je onda pitanje šta je sa tijelom djeteta čiji rodni identitet nije komplementaran sa degenerativnim promjenama koje njegovo tijelo doživljava u periodu puberteta, sa djetetom u gojaznom tijelu u pubertetu ili sa hroničnom bolešću tijela?
Sonya Renee Taylor se pita nije li za ljude koji pate od određenih bolesti prikladnije reći da imaju drugačija tijela, jer vrednovati ljude spram stepena njihovog invaliditeta ili debljine, ukazuje na podsticanje duboke nejednakosti i podjele, a samim tim i društvene nepravde.
Žene danas ulažu velike napore da se izbore za svoj glas u javnom prostoru, jer uprkos toliko međunarodnih konvencija koje regulišu njihova prava, učešće žena u vlasti teško da je odvojeno od seksističkih konotacija i njihovog pretvaranja u objekte i na radnim mjestima.
Prema mišljenju Naomi Wulf, novinarke i autorice knjige „The Beauty Myth“, nije u pitanju opsjednutost njihovom ljepotom, nego opsesija spram njihove poslušnosti. Niti jedna jedinka nije prost spoj samo fizičkih ili samo mentalnih kapaciteta i osobina, niti je bilo čije tijelo moguće odvojiti od njegove ili njene osobenosti i obratno.
Sistem na kojem se međutim u svakodnevnom životu uporno insistira je sistem podjela, kako u svemu drugome, tako i u ovom, gdje je u šovinističkom svijetu sistemski ukorijenjenog patrijarhata, nezamislivo da žena bude spoj fizičkog i duhovnog,nego se teži ka njenom što uspješnijem pojednostavljivanju i uproštavanju.
Različitost tijela je višestruka, i ne krasi ga samo imaginarna identifikacija „lijepog“ u pojavi mršavosti ili debljine, već istovremeno i uporedo s tim rasno obilježje, etnicitet, seksualna orijentacija, rodna komponenta, fizička sposobnost, mentalno zdravlje i mnoga druga obilježja.
Jedna identifikacija na poništava drugu, nego naprotiv, uključuje, a ovakvih varijacija je bezbroj zbog čega nije moguće odrediti pouzdan parametar „normalnog“ tijela, baš kao što ni jedna osoba u svom identitetu nije samo dobra ili samo loša.
U nekoj ćemo prilici oduševljavati ljude, u drugoj ćemo im ići na živce, a poenta svega je da naša esencijalna dimenzija nije jednostrana koliko je nastojimo uprostiti, što je opet čin kolektivnog vršenja nasilja nad bogatstvom naših različitosti.
[1] Renee Taylor, Sonya „The body is not an apology“, Berrett-Koehler Publishers , 2018., str. 39.
