Protiv nasilja ne može se brojkama
Komentar Ive Ušćumlić Gretić povodom početka 16 dana aktivizma i današnjeg dana borbe protiv nasilja nad ženama
Opet je ono doba godine kad zbrajamo masnice, udarce, slomljene kosti i izvještaje iz crnih kronika. Točnije, opet je ono doba godine – jedan dan, ako izuzmemo sve uzaludne polemike nakon što poneki slučaj zbog svoje brutalnosti završi na naslovnicama novina – kada odlučimo priznati da, eto, živimo u društvu nasilja i da društvo nasilja svake godine ubije, premlati, osakati, emocionalno ili fizički uništi nemalen broj žena. To je kad govorimo o izravnoj šteti. Kad je riječ o onoj neizravnoj, koja nastane kao posljedica promatranja tako divnih uzora, brojke su još i veće.
Ne vidim svrhu iznošenja brojki. Što ikome znači broj žena koje su ove godine ubili njihovi partneri ili bivši partneri? Hoće li nam to bolje ilustrirati užas situacije? Hoće li nam broj pretučenih žena ili manjak skloništa za žene žrtve nasilja ukazati na potrebu da se loša situacija mijenja – i da se o njoj govori – češće od jednom godišnje?
Živimo u nasilnom društvu. Još gore, živimo u društvu koje eksplicitno i implicitno podržava nasilje. Živimo u društvu u kojem se prijeti i u kojem se vrijeđa – čak i u javnoj areni, bez posljedica. Živimo i u društvu u kojem je savršeno normalno, prirodno i u redu fizički kazniti dijete, opaliti šamar, pokazati mu koga treba slušati. Kad u raspravama o fizičkom kažnjavanju djece potegnem taj argument – ako je u redu udariti dijete, zašto nije u redu udariti odraslu osobu – obično čujem, „to nije isto“. Ali isto je. Nasilje je nasilje, a samo o trenutačnoj pogodnosti fitilja ovisi prema kome ćemo ga usmjeriti. Djeca – izvrstan medij, možemo si to prevesti u dobar odgoj. Nacionalne i seksualne manjine? Žene? Primjer mladih hadezeovaca koji se smiju nakon presude za nasilništvo pokazuje da se takvo ponašanje ne sankcionira – muškarac koji tuče ženu nije slabić, kriminalac, nasilnik, bijednik, ne on je ipak muškarac. A žena koja trpi nasilje? Ona je, kaže narodna mudrost koju prečesto čujemo, sama kriva za svoju nevolju jer ne odlazi.
U biti, živimo u društvu koje cijeni nasilnike i amoralne primitivce koji uzimaju što žele i kad žele, neovisno o posljedicama. Živimo u društvu koje vrednuje sociopate bez trunke empatije. Čini se preoštrom ocjenom? Pa ako vam trenutačne naslovnice dnevnih novina i sastav političkog vrha zemlje ne govore upravo to, možda vas uvjere jučer objavljeni rezultati CESI-jeva ispitivanja koji govore da polovica stanovnika ove naše tužne i čemerne države smatra da je za silovanje kriva žena. Ako prijavi, sigurno je kurva sama tražila. Ako ne prijavi, sama si je kriva što se nije borila za svoja prava. Isto je s fizičkim nasiljem – ako prijavi, razara obitelj, uništava dobrog čovjeka. Ako ne prijavi, jadnica je koja je sama prizvala svoju sudbinu. Kako god okrenula, ne može pobijediti.
Ponekad čitam hrvatske forume. Kao danas recimo, pa naletim na tekstove u kojima nesretne žene ovako opisuju svoje muževe: „dobar je, ne kurva se, ne tuče me…“ Nemam im što reći – što uostalom reći ženama koje temeljnu ljudsku pristojnost vrednuju u visine. Uostalom, možda imaju i pravo – 300.000 žena godišnje prođe neki oblik zlostavljanja. Malen broj se odlučuje prijaviti svoje nasilnike. A kada i prijave, što se dogodi? Opet sam švrljala po forumu tražeći inspiraciju za ovaj tekst. Djevojka traži savjet: nevjenčani suprug ju je premlatio i cijelu se noć iživljavao nad njom. Sljedeći tjedan izlazi, usprkos težini djela. Sustav očito slijedi pravila darvinizma – preživljavaju najjači i najbezobzirniji. Žene drage, tko vam je kriv što niste prijavile. Prijavile ste? Pa gdje ste gledale kad ste ga birale. I tako u nedogled.
Živimo u društvu nasilja. Usađujemo ga u generacije koje dolaze nepoštivanjem, agresijom, nasilnom komunikacijom od malih nogu. Širimo ga kao kakav rak društva podržavanjem nasilja i nebrigom za one najranjivije. Živimo u društvu nasilja i to je vjerojatno jedino što u ovoj državi može nositi etiketu održivog. Postavili smo naime tako čvrste temelje nasilju i svim njegovim oblicima da možemo biti sigurni da će i nakon današnjeg dana, i nakon još jednog niza poraznih statistika i praznih govorancija, nasilja biti, muževi će ubijati svoje žene, premlaćivati ih, prijetiti im, ograničavati im mogućnosti. A društvo će zajednički – možda ne vi koji čitate tekst, možda ne ja koja ga pišem, možda ne vaših i mojih pet prijatelja – zajednički mantrati zlostavljanim ženama da ostave svoje zlostavljače jer da imaju eto tu slobodu, inače pristaju na zlostavljanje.
Mislite da ste drugačiji? Educiraniji, empatičniji, nježniji? Poznajete li par u čijoj vezi ima nasilja? Ženu koja je makar u nekom trenutku veze „popila“ šamar? I, što ste učinili? Što smo učinili?
Članak je u cjelosti preuzet sa www.queer.hr
