Zadnji dan Festivala održan je panel na temu Digitalni feminizam. Gosti su bile moderatorke i osnivačice FB stranica, Hana Ćurak iz BiH koja je pokrenula stranicu “Sve su to vještice”, Marina Veličković sa “Krajnje neuračunljive”, također iz BiH, i Sandra Silađev s “Dinje” iz Srbije.
Mržnja i predrasude
Ono što je zajedničko ovim djevojkama jeste da su njihove stranice nastale spontano, prikupljanjem različitih i svakodnevnih situacijama u kojima su se nalazile one ili njihove poznanice i prijateljice. Kažu da im je bitno da ih ljudi prepoznaju, da znaju da su one te koje stoje iza onoga što pišu, jer su to stavovi koje i same dijele. S druge strane naglašavaju da ih ljudi često, poistovjećujući ih sa onim što pišu, gledaju samo kroz njihova “feministička promišljanja, što je potpuno pogrešno”.
U tekstovima Hane Ćurak naići ćete na to da muškarci moraju da nauče da je potpuno normalno da sami sebi naprave jelo, ili ispeglaju majicu, kao što moraju shvatiti da njihova supruga nije dužna to da radi, već je to njen izbor
Kada se govori o feminizmu, kako u teoriji tako i u praksi, bitno je naglasiti da on pozdrazumijeva borbu za jednakost spolova, ali i borbu za opšta ljudska prava, dakle, priča je to mnogo komplikovanija od zalaganja za to da i “muškarci počnu spremati krevet za sobom”. A da bi se žene “zalagale za mir, ravnopravnost, prava i slobode, moraju se osloboditi mržnje i predrasuda”. Upravo zato, bitno je probuditi svijest da feministice ne mrze muškarce, niti se priča unutar feminizma vrti isključivo oko njih. Istina je da su muško- ženski odnosi neizbježna i opsežna tema, ali se neravnopravnost žena proteže mnogo dubolje, u politiku, zdravstvo, školstvo, kulturu i sveukupan javni život.
Marina Veličković se bavi različitim društvenim pitanjima, stigmama i problemima koji se vežu za žene. Vrlo često piše o sigurnom seksu, nekada na šaljiv način, a nekada vrlo kritički, ukazujući na posljedice nesigurnog seksa i načine koji dovode do njega. Ono što je zanimljivo jeste da ona kritički pristupa i ženama, jednako kao muškarcima, čime se često dotiče patrijarhalnog odgoja kojim “majke od sinova prave nešto nezdravo i pogrešno”, pa i oni bivaju na izvjesni način proizvod nečega što je iznad njih, baš kao što su to žene bile dugo, dugo vremena.
Hana Ćurak usmjerena je na muško-ženski odnos, odnosno uspostavljanje neravnopravnih odnosa i pristupa ženi unutar kuće, tj. bračne zajednice. Ona piše o svakodnevnim situacijama, koje nisu “velike” kao borba za osnovna prava (pravo glasa, zaposlenja…), niti pozivaju na velike pobune, ali to su upravo one “sitnice”, koje čine život i koje bi, kada bi se promijenile, zasigurno poboljšale zajednički život i pokazale više poštovanje prema ženi. Tako ćete u tekstovima Hane Ćurak naići na to da muškarci moraju da nauče da je potpuno normalno da sami sebi naprave jelo, ili ispeglaju majicu, kao što moraju shvatiti da njihova supruga nije dužna to da radi, već je to njen izbor.
Rasprava sa feministicom
Postovi koje objavljuje Hana Ćurak pisani su u formi kratkog dijaloga između poznatih književnih figura. Najčešće su to: Simone de Beauvoir, Virginija Woolf, Sartre, Marks, a ponekad i Charles Bukowski, ili žene iz filmova 30-ih. Svaka od tih ličnosti je izabrana sa razlogom, jer svaka od njih predstavlja određeni svjetonazor i način razmišljanja, te društveni i politički kontekst određenog vremena. Hana Ćurak kaže da “muška populacija najčešće reaguje na replike Bukowskog, uglavnom ga braneći”, što je njoj drago, jer znači da se postovi čitaju.
Možda ta promjena nije na makro planu, i možda nije primijetna drugim ljudima, ali činjenica da muškarci postaju svjesni da žene oko njih imaju jasne stavove i razmišljanja, jednako kao i oni, i da oni te stavove prihvataju kroz svoj pristup ženama ipak znači nešto
Sandra Silađev je po zanimanju glumica. Svoju profesiju je iskoristila da snimi kratke skečeve u kojima tumači različite ženske karaktere koji su projekcija stvarnih modela ženskoga razmišljanja ili muškog promišljanja o ženama. Kaže da je ona možda najradikalnija kada je u pitanju predstavljanje problema sa kojima se žene svakodnevno susreću. Skečevi su humorističnoga karaktera, ali neminovno bude svijest o tome da je to naša realnost i šta takva realnost znači za ženu 21 vijeku.
Jedno od pitanja postavljenih na panelu bilo je “da li je činjenica da su se javno deklarisale kao svojevrsne feministkinje i pokrenule ovakvo nešto, uticala na odnos muškaraca iz uže okoline prema njima?” Sve tri su dale isti odgovor: da. Ali, po njima to je činjenica koja je pozitivna i koja sama po sebi znači napredak i promjenu. Možda ta promjena nije na makro planu, i možda nije primijetna drugim ljudima, ali činjenica da muškarci postaju svjesni da žene oko njih imaju jasne stavove i razmišljanja, jednako kao i oni, i da oni te stavove prihvataju kroz svoj pristup ženama ipak znači nešto.
Dalje su navele da neki od tih muškaraca poštuju njihove svjetonazore, pa zato paze šta u njihovom društvu govore i kako im se obraćaju, a neki jednostavno ne žele da se “upuštaju u raspravu sa ’feministicom’, ali, koji god da je razlog, nešto se mijenja”.
Po njima: “Ako svaka od nas, svaki put kada je neko, nebitno da li muškarac ili druga žena, uvrijedi nekim šovinističkim ili neumjesnim komentarom, ili je omalovaži na osnovu njenoga spola, ili je jednostavno ne doživi zbog tog istoga spola; odgovori na provokaciju, jasno, uvjerljivo i kulturno, izgradiće odnos okoline u kojoj se kreće prema sebi onakav kako ona želi da je se tretira.”
Virtuelni svijet
Veliki odaziv ljudi, kako žena tako i muškaraca, na ovim stranicama potvrda je da je virtuelni svijet postao neizbježan dio svačijeg života, i da je mogućnost izražavanja kroz digitalne medije donijela nešto pozitivno u društvo, jer se neke stvari koje su bitne i koje moraju da se čuju tako mogu čuti, odnosno do njih se može lakše doći, a isto tako, i one mogu lakše da dođu do različitih profila ljudi i utiču na njihovo razmišljanje. Naravno da to ne mora uvijek biti dobro, ali kada je u pitanju feminizam, tačnije borba za ženska i ljudska prava i jednakosti, onda digitalni mediji svakako jesu pozitivna pojava modernoga doba. Upravo iz tog razloga je dobro što imamo ljude kao što su ove tri djevojke, koji će javno govoriti o određenim problemima i tako pokušati uticati na društvo ili barem dati same sebi javno pravo glasa.
Virginija Woolf je, kada je feminizam tek počeo da uzima maha, pisala o potrebi “vlastite sobe”, mjesta u kojem bi žena mogla da slobodno djeluje, da piše i da se izražava. Danas, mi, žene, jednako kao muškarci, imamo cijeli digitalni svijet dostupan za pisanje i izražavanje, samo ga trebamo pozitivno znati iskoristiti.
