Nije smak svijeta ako sam u kolicima jer uz volju i želju se isplati živjeti!

Zovem se Skorupan Šefika, živim u Sarajevu i predsjednica sam, menadžerica i igračica Ženskog košarkaškog kluba u kolicima “Bambi”. Osoba sam s invaliditetom od 1993. godine kada sam ranjena od granate vraćajući se s posla. Prije 21 godinu u vrijeme moje nesreće imala sam velike poteškoće pri izlasku iz bolnice i dolasku kući, tj. imala sam neadekvatan smještaj u stanu za osobe u kolicima, uz porodicu i finansijske probleme. Tokom oporavka sam shvatila da od sebe ne mogu pobjeći. Mom sinu Alenu je bilo šest godina. Suprug Meho mi je bio desna ruka za sve i oni su mi bili najveća podrška, kao i danas. Prolazili smo kroz velike probleme, nekada smo mislili da nema izlaza. Mnogo toga smo uradili i prilagodili, ali trebalo je i vremena.

Danas živim u društvu u kojem nas pojedini ne žele i ne razumiju. Poslije mog oporavka suočila sam se s tim da više ništa neće biti isto i da mog života više nema kakav je bio prije. Poslije kraćeg vremena počela sam izlaziti u grad. Našem je društvu nepoznato vidjeti osobu u kolicima i imala sam osjećaj da me svi žale što sam takva. Mnogi su mi prilazili i nudili čokoladu, jabuku, bananu, iz sažaljenja. Ja sam sebe vidjela kao poniženu osobu u tom društvu. Stvarno su mi smetale takve reakcije. Ali, bila sam uporna. Ja sam odlučila otići više puta u grad, a tako je i društvo shvatilo nešto i nisu me više toliko žalili. Dobila sam snagu i rekla sam samoj sebi: “Možeš ti to, idi dalje!”

Gledajući sport osoba s invaliditetom imala sam i ja želju da se uključim jer sam prije, dok sam bila zdrava, bila sportašica u atletici na duge staze. Uključila sam se u atletiku gdje sam postigla zavidne rezultate pa sam pet godina zaredom bila proglašena najboljom atletičarkom Kantona Sarajevo u izboru za sportiste invalide. Od atletike nastavljam dalje, tj. osnivam košarkaški klub u kolicima 1999. godine u kojem sam djevojke u kolicima uključila ovaj sport. Tu smo morale igrati protiv muških ekipa zato što ženske ne postoje nigdje u bivšoj Jugoslaviji, a i dan-danas tu smo samo mi.

Ja sam, kao žena s invaliditetom, dio velike marginalizovane grupe i izložena sam višestrukoj diskriminaciji samo zato što sam žena i što sam spola koji nailazi na velike probleme. Uvijek se govorilo:

Žene ne mogu igrati košarku u kolicima

Žene u kolicima ne mogu voziti auto

Žene u kolicima nemaju finansijsku podršku za sportska kolica

Žene nemaju prevoz autobusima na treninge (a muškarci su imali)

Žene u kolicima nemaju uslove kod ginekologa

Žene u kolicima nemaju zaposlenje, itd.

Nepravda u našem društvu i dalje traje. Izjednačenje mogućnosti danas treba biti standard svakog društva pa i našeg.

Ja, kao osoba kakva jesam, postigla sam mnogo toga što nikad nisam ni zamislila da ću uraditi.

Položila sam vozački ispit i sama vozim auto.

Osnovala sam klub košarke u kolicima (koji igra protiv muškaraca) i vodim ga već 14 godina.

Najbolji sam sportski radnik u Kantonu Sarajevo u 2013. i 2014. godini u izboru za sportiste invalide što je bio prvi put da je žena izabrana za najboljeg sportskog radnika.

Moja poruka je da žene ne bi trebale biti zapostavljene. Trebaju se boriti! Nije smak svijeta ako sam u kolicima jer uz volju i želju se isplati živjeti. Ne odustajmo i kad padnemo, dignimo se za svoj glas i ne dajmo nepravdi da nas pobijedi! Moje košarkašice i ja smo bile manipulisane, ali smo i pobijedile to društvo jer smo bile više izložene javnosti i kretale smo se mnogo više nego druge osobe s invaliditetom. Uspjesi mojih košarkašica i mene su veliki u odnosu na to u kakvom smo stanju bile.

Uspjele smo se uključiti u bh. prvenstvo košarke u kolicima koje igramo protiv muških ekipa.

Uspjele smo položiti vozačke ispite.

Izborile smo se za ortopedska pomagala (iako je potrebno donijeti novi zakon).

Pojedine su se zaposlile i rade rame uz rame s muškarcima.

Izborile smo se za uklanjanje arhitektonskih barijera (iako ih ima još).

Šta reći, dragi moji? Borite se za svoja prava i neka javnost zna za to. Ako javnost ne zna za vaše probleme tada vam niko ne može pomoći. Iznesite sve što imate. Bit će vam lakše. Ako sam vam izlaganjem svoje priče pomogla, javite se da se i vama život poboljša. 

S poštovanjem, Skorupan Šefika

Također vam se može svidjeti…