Kako je prošlo Vještičije sijelo “Bajke i cajke” – bacanje čini na sve opresije svijeta

 

 VJEŠTIČIJE SIJELO „BAJKE I CAJKE“- BACANJE  ČINI NA SVE OPRESIJE SVIJETA  

 

Milica Bonar

Trinaesti po redu festival Ženske umjetnosti i aktivizma  Pitchwise, održan u Sarajevu od 13. do 16. septembra pod sloganom „Vještičije sijelo bajke i cajke“,  imao je za cilj još jednom propitati i dekonstruisati postojeće patrijarhalne norme koje lagodno egzistiraju u svim svojim pojavnim i postojećim oblicima u društvu.

Počev od privatnosti i svakodnevnih života koje vodimo,  zakona i javne  sfere u kojoj djelujemo, književne kulture od narodnog pripovijedanja, poslovica, do bajki i školskih udžbenika, preko umjetnosti pa do mainstream kulture i masovnih medija, tabuizirani sistem vrijednosti, kao i onaj pornografski  koji promovira patrijarhat, sa svih strana nas bombarduje ne dopuštajući nam da mislimo, analiziramo i formiramo kritičko mišljenje.

Trinaesti festival održan baš na petak 13., čuveni baksuzan dan, otvorio je Pandorinu kutiju svih do sada viđenih i prepoznatljivih tabua čijoj su društvenoj prihvaćenosti i komercijalizaciji doprinijela narodna vjerovanja.

Prema takvima, broj 13 se smatra nesretnim, 13. gost je izdao Isusa na posljednjoj večeri, u skandinavskoj mitologiji jednu važnu večeru za bogove također je pokvario je 13. gost, a ovaj broj je povezivan  i sa vješticama i vještičarenjem.

 

Pod optužbama da su vještice samo zbog toga što su željele da misle svojom glavom, donose odluke i samostalno se izdržavaju bez pomoći muškaraca, mnoge žene u (h)istoriji čovječanstva bile su spaljivane, progonjene, ubijane, zatvarane, vješane, kamenovane i mučene na najokrutnije moguće načine.

 Diskriminisane, marginalizovane, obespravljene i nevidljive kao takve, one JESU bile i JESU  rodonačelnice i sljedbenice velikih i sjajnih koncepata iz kojih je nikla ženska solidarnost čijom pokretačkom i revolucionarnom snagom danas u duhu aktivizma istupamo u javni prostor zalažući se za jednakost i za bolji i pravedniji svijet kao prostor za sve nas.

 

Jer, historija, istorija ili povijest kao takva, u svakoj epohi svoga nastajanja (i razvoja?), sebe je iznova potvrđivala u svojoj besmislenosti i paradoksu, u apsurdu destrukcije pojedinačnih identiteta u njihovoj različitosti, u odbacivanju i uklanjanju individua spremnih da se plivanjem protiv vladajućih struja sistema i vrijednosti suprotstave nametnutim i tabuiziranim  društvenim normativima.

Kao takva,  istina i ženskog roda,  ona je u svoj jednodimenzionalni okvir  veoma malo ili nimalo uklapala ŽENE, a one su, vapeći za promjenama postojećih prilika u konkretnom društvenom ambijentu u kojem su djelovale, i ne znajući pravu riječ za ideje za koje su se borile i koje su dovele u pitanje njihov opstanak, utrle put velikim društvenim promjenama i postavile temelje feminizma kakvog danas imamo mogućnost zagovarati i živjeti. 

Nedostatak pisanih izvora o ženama kao posljedica nedostatka zapisivanja o njima u prošlosti, problem je koji potkopava napore onih koji o tome žele nešto ili nešto više saznati u sadašnjosti, a lančano obuhvata i kontekst naše budućnosti.

Autorice prve knjige u BiH o ženama  #Žene BiH, Masha Durkalić i Hatidža Gušić  ističu probleme sa kojima su se susrele prilikom traganja za izvorima o ženama koje su obilježile bh.(h)istoriju, jer o njima ima veoma malo i podataka i fotografija.

Njihovo mišljenje dijeli i Šejla Šehabović, književnica i direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Sarajevo: „Na crnobijelim fotografijama na kojima su prikazani naši ugledni književnici na primjer,  nerijetko se nalaze i žene i to ne malo značajne, ali njihovi identiteti nisu poznati. Nije rijedak primjer pronaći na istoj fotografiji i više takvih značajnih ličnosti- muškaraca kao što su Hamza Humo i Isak Samokovlija, gdje je ispod slike navedeno „ostale kolege na književnoj večeri“, mada je preostali dio prikazanog „društva“ još samo neimenovana žena“, kaže Šehabović .

Ukoliko su kao takve uopšte prepoznatljive, žene na fotografijama koje se obično pojavljuju u društvu (poznatih) muškaraca, po svojim zaslugama i društvenom angažmanu u ondašnjim političkim i kulturnim prilikama, za bh.društvo i (h)istoriju ne malo važne, kao identiteti se i dalje pominju kao supruge ili poveznica sa muškarcima na tim fotografijama: „Zapostavljanje i ignorancija takvih podataka je u najmanju ruku čudno ukoliko znamo da je ženska osoba sa punđom, u zagrljaju poznatog Mihajla Delibašića, njegova supruga Vera Obrenović-Delibašić koja je objavila prvu knjigu u BiH 1945. godine, koja se štampala u 20.000 primjeraka i govorila o ženama AFŽ-a u Drugom svjetskom ratu. Svirala je prvu violinu u Sarajevskoj filharmoniji, a o njoj nema niti jedna slika. Moguće zato što su je proglasili političkom disidentkinjom, ali i u bilo kojem drugom primjeru, kada otvorite bilo koju knjigu u pokušaju da pronađete neki podatak o određenoj ženi, naićićete na prvu rečenicu: „Bila je supruga tog i tog (čuvenog i slavnog muža!)“, pojašnjava Šehabović.

Malo nas danas zna da je Staka Skenderova prva socijalna radnica i učiteljica u BiH, prva koja je otvorila školu za djevojčice, jer je pojam o tome (ako ga ima) uglavnom u vezi sa čuvenom humanitarkom, engleskinjom i protestantkinjom Miss Irby, čija je ženska škola u koju su išle pravoslavne djevojčice, bila tek druga otvorena škola u BiH .

Još od najranije dobi, Staka Skenderova je odstupala od uobičajenog modela ženskog ponašanja.

Naučila je da čita i piše u vremenu kada nije postojala nijedna djevojačka škola i kada je pismenost stanovništva iznosila svega 3%.

U vremenu dok je George Sand, svojim muškim odijelom „sablažnjavala“ Pariz, Staka Skenderova je u jednom „ne tako velikom i bitnom Sarajevu“ nosila mušku odjeću, pušila duhan, zalazila u kafane i bila društveno angažovana.

Nošenje muškog odijela oslobađalo ju je od zatvaranja u krug domaćinstva i omogućavalo slobodan pristup u krug muškaraca i u crkve.

To je značilo i odricanje od udaje i mijenjanje ondašnjih pravila,  prema kojima je odlazak u kafane ili u crkvu za žene 19. vijeka u Sarajevu bio nezamisliv.

Staka Skenderova je zaslužna što su u Sarajevu po prvi puta tada podignuta zvona na crkvama, jer je zagovarala promjene u gradu, te zahvaljujući dobrom poznavanju turskog jezika često na sudovima zastupala siromašne, obilazila i pomagala zatvorenike, primala siromašne, a kod nje u kući su uvijek živjele dvije do tri siromašne djevojčice.     

 

Žene u BiH su se opismenile relativno kasno, te je mnogo toga ostalo preneseno po modelima usmenog predanja i pripovijedanja, pa tako i izreke koje često čujemo, a koje dovoljno upečatljivo i snažno oslikavaju stanje njihove unutrašnje prirode i strahove sa kojima se suočavaju, mada ih istovremeno udaljavaju od ritualne pismenosti: „Ne znam jesam li pošla ili sam došla“, „Mrak mi je pao na oči“, „Ne znam gdje udaram“, „Ne znam gdje mi je glava“, „Ne znam gdje gonim“ „Ne znam kako se zovem“ .

Istovremeno, imena ne tako beznačajnog broja žena koje su obilježile bh. (h)istoriju se rijetko spominju.

Ne nalaze se u udžbenicima koji se izučavaju u školama i na fakultetima, nema ih ni u nazivima ulica, školskih ustanova, na objektima od društvenog značaja, njima nisu sagrađivani spomenici, nema ih ni na novčanicama, razglednicama i poštanskim markama.

 

Za neke od njih upravo zbog usmenog predanja ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su ikada i postojale poput jedine poznate bosanske alhamijado pjesnikinje Umihane Čuvidine, jer je nemoguće ustanoviti kako je živjela, kada je umrla i gdje je tačno sahranjena.

Imena brojnih žena poput Milene Mrazović –Preindlsberger (prve žene novinarke i prve profesionalne novinarke u BiH uopšte),  narodnih heroina- borkinja i liječnica u narodnooslobodilačkoj borbi: Lepe Radić, Roze Papo, Danice Perović, Kate Pejnović, Leposave Perović-Lepe, naučnica i prosvjetnih radnica iz perioda socijalizma: Smilje Mučibabić, Herte Kune, Branislave Peruničić, Jasmine Alić Musabegović, Vesne Ljubić, potvrđuju bogatstvo kojega nismo svjesni.

U našoj novijoj (h)istoriji kao naše savremenice žive i djeluju mnoge hrabre žene koje se javno zalažu za istinu i pravdu, nerijetko podnoseći pritisak i teret optužbi i povreda njihove ličnosti, od skrnavljenja njihovog profesionalnog digniteta do ljudskog dostojanstva,  kao što je slučaj sa novinarkama poput Edine Bećirović ili Arijane Saračević Helać , ali i mnogih drugih koje sam u drugim prilikama pominjala.

 

Počevši od bajki, narodnih poslovica, turbo-folkerskih pjesama, do nemogućnosti da u javnom prostoru pronađu zasluženo mjesto bilo da su u pitanju politički angažman ili bavljenje sportom, njihove nevidljivosti u udžbenicima iz (h)istorije, maternjeg jezika te drugih, u nazivima ulica, ustanova i objekata, oskudnih podataka o njima u pisanim izvorima i arhivskoj građi, malo šta nas može odvratiti od zaključka o ženama, kako nekada, tako i danas zatočenicama svojih mentalnih i fizičkih kaveza koje za njih prave i u njih ih stavljaju drugi.

Naš zadatak je pomoći im da izađu iz tih kaveza i pronađu vlastiti put oslobođenja.

Predstoji nam  još duga i otežana borba na polju dostizanja rodne ravnopravnosti i promjene postojećeg stanja i društvene klime.

Takva promjena trebala bi da se odvija putem promjene naših individualnih percepcija i  svijesti, jer samo izmijenjenim pristupima i preobražajem naših pojedinačnih mentalnih obrazaca, možemo doživjeti transformaciju društva kao kolektiviteta i cjeline.