Piše: Renata Glavinka, volonterka Fondacije CURE
Iza sedam mora, iza sedam gora, iza sedam šuma i dolina živjela je savršena bajka. Čitala su je i djeca, i mladi, i stariji, i svako je u njoj pronalazio baš ono što mu je trebalo, i niko nije imao zamjerki. Toje bila jedna savršena bajka. Zvuči bajkovito, zar ne?
Sjećam se da mi je omiljena bajka iz djetinjstva bila Snjeguljica, ali samo zato što je to bila jedina kaseta koju video nije „pojeo.“ Sjećam se da sam kasnije listala i čitala od riječi do riječi ilustrovanu zbirku braće Grimm. Sjećam se tamnih crteža, priča koje su me malo plašile, i Snjeguljice koja se sasvim razlikovala od one moje animirane. Sjećam se i da sam uvijek više voljela leteće medvjediće i onaj autić Brum što trepće. Do srednje škole je živjela ideja „princa na bijelom konju“ koji će me spasiti od zadaće i odvesti na sladoled. U srednjoj školi je zaživjela ideja „konja na bijelom princu“ i ljutnje na filmske kuće i ideje koje šire u svojim adaptacijama bajki. Sada… Sada vidim još dalje od zidova studija i umova reditelja. Ono za što se činilo da su krivi kapitalizam i filmska industrija, vidim da ima mnogo dublje temelje. Ideje iza bajkovitih filmskih scenarija kojima dozvoljavamo da nam diktiraju način mišljenja, želje i težnje, zapravo imaju tamniju i težu pozadinu nego što smo mislili.
Usmene predaje iz kojih su nastale današnje bajke su tada nastajale iz mitologija ili sa ciljem nekog moralnog poučavanja. Bajke nisu bile priče za laku noć, one su bile usmena upozorenja za ponašanje, za dobro i loše, za dozvoljeno i nedozvoljeno. One su postale subverzivni „moralni kod.“ Bajke su postale sredstvo postizanja kontrole, u većini slučajeva namijenjene djeci i ženama. Nameće se kategorijalna podjela na dobro i loše, gdje je dobro tišina i potlačenost, praćenje muških autoriteta i pomoć u njihovom kreiranju i održavanju. Dok svaki oblik autonomije i suprotstavljanja uvriježenom mišljenju rezultira prognanstvom, herezom, vještičarenjem i sl. Već se u tom širem okviru naziru osnovni motivi i njihova problematičnost.
Feministkinje su prepoznale i imenovale te probleme, i sukladno tome su, prema razgraničenju Kay F. Stone, nastale tri osnovne feminističke kritke. Prva kritika opisuje bajke kao društvene sile koje žene nepravedno smatraju nejednakima od muškaraca i odvajaju ih od njihovog punog potencijala. Druga kritika (nastala u drugom valu feminizma) ističe reduciranost heroina u bajkama na stanje pasivnosti, submisivnosti i bespomoćnosti, i ističe da su žene zapravo prirodno superiornije od muškaraca. Treća, možda i najblaža od tri kritike, drži stanovište da su muškarci i žene odvojeni, ali mogu biti jednaki ako muškarci unaprijede svoje zastarjele stavove.
Općenito, osnovni motivi kojima su žene opisane i predstavljene se mogu posmatrati putem dva odnosa: žene naspram žena, i žene naspram muškaraca. Odnos koji im je zajednički je obuhvaćem kao odnos „žene naspram društva.“ Naizgled nam je jasno kako su žene i muškarci u bajkama suprotstavljeni. Žena kao „djeva u nevolji“ pasivno čeka da je spasi princ, da se desi ljubav na prvi pogled i da je on odvede u svoje kraljevstvo da žive sretno do kraja života. Ili barem sretno dok buduća kraljica ne umre i kralj ne bude naprosto prisiljen tražiti novu kraljicu. Jedan od osnovnih problema je što se u tim pričama ne radi o ženama, nego mladim djevojkama koje nisu navršile ni punoljetstvo. Njihova mladost, ljepota, dragost i brižnost se glorificiraju kao poželjni i dobri. Još ako uz to dodamo onu „šuti i trpi, bit će bolje“ dobijemo savršenu heroinu dostojnu bajke, bez glasa i stava koja se radosno pokorava patrijarhalnom autoritetu i predstavlja objekt žudnje. Ako u priči postoji žena koja se tome suprotstavlja, ili koja je slučajno ambciozna, ona je opisana kao zla, ružna, misteriozna i nadmoćna. Pokazuje se da je mlađe bolje i ljepše. Dobro i lijepo se povezuje sa inteligencijom i moralnosti. Postavlja se odnos dobrog i lijepog naspram ružnog i zlog, princeze i kraljice, kćeri i pomajke. Žena ženi postaje biološka suparnica i neprijateljica. Zato je sporedni ženski lik u bajkama uvijek zlikovka. Takve žene su ljubomorne, tašte, ponosne i egoistične, i nerijetko se za ostvarenje svojih hireva služe vradžbinama i magijom. Time je održavana ideja da je ženstvenost lijepa, da je lijepo pasivnost, ljubaznost, milosrđe. Ženstvene žene trebaju biti supruge i majke, submisivne , požrtvovane, bez ambicija i ispunjavati sve svoje „ženske dužnosti.“ Priče nose upozorenje da bi neposluh rezultirao prognanstvom, proglašenjem devijantnosti i odbacivanjem od društva.
Isto to društvo je isključivo ne samo u kontekstu „društveno prikladnog“ nego i u kontekstu privatnog, u kontekstu mišljenja i imaginacije. Ženska mašta je ograničena na ženske modele. Čak je i dječija mašta ograničena na „za djevojčice“ i „za dječake“ i iz parodije postaje zastrašujuća stvarnost jer više nije bitno ni koju boju nosiš nego u koji toalet smiješ ući. Malim ljudima koji tek uče nazive boja je nametnuto kako se trebaju ponašati u skladu sa svojim spolom, rodom, i uči ih se ispravnoj i pogrešnoj seksualnosti i podjeli. Mlade se uči sramu, sakrivanju i pretvaranju.
Posebno vrijedno spomena je da do ekranizacija Pocahontas i Mulan (kasnije Jasmine i Tiana), ne samo da nije bilo pozitivnog lika neovisne i hrabre djevojke i princeze, nego nije bilo ni etnički predstavljenih likova. One su prve koje su bile udaljene od paradigme „tena bijelog kao snijeg, usana crvenih kao krv.“
Na sreću, žene propituju kontinuitet takvih romantičnih, životnih i filmskih ideala. Prema riječima Karen E. Rowe, žene su uhvaćene između održavanja vrijednosti i promjene, između romantičnih fantazija i stvarnosti. To se očituje i na evoluciji diznijevih princeza od spomenutih Pocahontas, Mulan, Jasmine i Tiane, do Belle, Meride, Zlatokose, Else, Moane.
Ispostavlja se da su naše omiljene bajke iz djetinjstva zapravo najjednostavniji i najčišći izraz kolektivne nesvjesnosti. Mi možemo kriviti društvo, patrijarhat, seksizam… ali mi jesmo to društvo. Ono nije nastalo mimo nas, dok smo mi prale suđe. Društvo nije nastalo neovisno od nas. Nismo birale da se rodimo i živimo tu gdje smo se rodile i gdje živimo. Nismo birale uvjete u kojima ćemo rasti i stvarati stavove. Ali biramo kako ćemo se ophoditi prema onome što smo našli kad smo postali svjesni svoga okruženja. Mi biramo hoćemo li reći da su „svi oni isti,“ ili ćemo učiti da može i drugačije. Mi smo te koje biramo kako će se drugi ophoditi prema nama, hoćemo li prihvatati konje i prinčeve ili ćemo uzeti knjige u svoje ruke i prepisati ih. Ideali nam nisu mrtvi, samo ih treba prilagoditi, a vrijednosti prevrijednovati.
