Intervju sa Amelom Hajvaz Pozderović realizovan je u okviru projekta “Zagovaranje za ženska prava”, koji finansira Evropska unija, a realiziraju Fondacija CURE i Fondacija za osnaživanje žena koji kroz dvije godine implementacije radi na jačanju kapaciteta deset organizacija u deset općina Bosne i Hercegovine, uz donošenje preporuka za institucije na lokalnom nivou o tome kako unaprijediti položaj žena.
Amela Hajvaz Pozderović, predsjednica Udruženje “Ženska Vizija” iz Tuzle, rodila se kao aktivistkinja i borkinja za ljudska prava. Od malih nogu bila je dijete koje ukazuje na nepravdu i propuste, a godinama je samo postajala svjesnija da je aktivizam njen život koji danas živi 24 sata.
Njen i rad Udruženja koje vodi je borba protiv nasilja, diskriminacije i seksualnog uznemiravanja. Sve njihove aktivnosti su zasnovane na borbi za ženska ljudska prava, sve kampanje, zagovaranja, lobiranja i edukacije fokusirane su upravo na ove teme ne zaboravljajući potrebu osnaživanja djevojčica, djevojaka i žena.
To nije nimalo lak posao, bezbroj je prepreka u radu svake aktivistice i u mnogo razvijenijim društvima od ovog u Bosni i Hercegovini. Svjesne su da žive u svijetu muškaraca i kada se tome doda patrijarhat koji je jako izražen u našoj zemlji onda je lako zamisliti koje su sve prepreke na putu do njihovog cilja.
– Moj motiv da istrajem u tome je da učinim da BiH bude društvo bez nasilja i diskriminacije, da žene budu na mjestima odlučivanja i onda sebi kažem da imam hrabrosti za borbu i znam da ću istrajati, a ako uspijem kroz svoj rad ojačati i osnažiti bar još jednu ženu koja će ići sa mnom, to je već uspjeh – kaže Amela.
Jednostavan joj je cilj do toga jer je samo jedan, a to je da žene postanu vidljive. Nada se da svojim radom motivira i druge žene. Trudi se uvijek svojim djelovanjem u lokalnoj zajednici biti primjer drugima, a ono što za sada sigurno zna je da motivira svoju kćer.
Aktivizam ju je naučio da je skromnost mana, tako da jasno i slobodno kaže da ima mnogo promjena na koje je uticala i na koje je jako ponosna. Nisu to goleme stvari, ističe, to su mali koraci kojim je zakotrljala velike stvari.
Prije pandemije koronavirusa, u novembru 2019. godine u Tuzlanskom kantonu je pokrenula proteste za čist zrak, što je veliki problem Tuzle i te zime počeli su nositi maske, ali ne zbog Covida-19 nego zbog (ne)kvalitete zraka koji je po svim parametrima bio smrtonosan.
– Onako aktivistički i srcem sam na Facebooku pozvala sugrađane na protest i kada sam došla i vidjela da je tu, kažu mi, oko 1.000 građanki i građana ja sam se jednostavno ukočila, ali i sama sebi rekla nema nazad. Već sutradan moja organizacija „Ženska vizija“ stala je iza protesta i najavile smo sljedeći – priča Amela.
Komentar muškog društva, u kojem živimo, je bio „Šta sad ove žene hoće i oko zraka“ kao da žene ne dišu i ne žive. Proteste su nazvale „Moje je pravo i čist zrak“ i pozvale sve organizacije koje rade u Tuzli da im se pridruže. Na sljedećem skupu, ali i na pismu upućenom gradonačelniku Tuzle, premijeru Tuzlanskog kantona i resornom ministru, u potpisu je bilo 17 nevladinih organizacija. Pred tim brojem, kaže Amela, niko baš nije ravnodušan i da – prihvatili su neke od njihovih prijedloga i to odmah.
Rijetke su situacije koje Amelu obeshrabre, prije bi rekla da se dogode neke nepredviđene stvari koje je na trenutak „izbace iz cipela“, ali baš te situacije budu joj i najjači vjetar u leđa.
Na pitanje šta je to što bi još uvijek htjela promijeniti u svojoj zajednici, ali u tome nije uspjela, odgovara da je to svijest žena, da budu jake, hrabre i odvažne i najveća želja joj je da sve žene svijeta budu ekonomski neovisne.
Da može promijeniti jednu stvar u svojoj lokalnoj zajednici, to bi bilo da žene uđu u politiku i misle svojom glavom i da im jedini uvjet za ulazak u politiku bude da odluke donose same jer se mnogo razočarala u žene političarke.
Njeno udruženje jedno je od onih koji su dio projekata “Zagovaranje za ženska prava” kojeg realiziraju Fondacija CURE i Fondacija za osnaživanje žena, a finansira Evropska unija, a Amela za njega kaže da je odličan projekat zbog čega duguje zahvalnost Fondaciji CURE i Fondaciji za osnaživanje žena jer su povjerenje poklonile „Ženskoj viziji“. Vjeruje, kaže, da su to povjerenje opravdale jer je zagovaranje za ženska prava njihov svakodnevni posao i nikada od njega neće odustati.
Na kraju poručuje da su žene svakim danom sve solidarnije zbog čega vjeruje da njihovo vrijeme dolazi.
