Često moram slušati negativne komentare i kolutanje očiju najčešće dezinformisanih ljudi kada spomenem da sebe smatram feministicom. Uvijek mi se činilo pretjerano što ljudi smatraju tu bezazlenu ideju da su i žene ljudska bića radikalnom. A najčudnije mi je što su često djevojke okrenute protiv te ideje. Možda njima nije neugodno kada im muškarci dovikuju iz auta, možda one nemaju potrebe da nose suzavac sa sobom? No pored ovih sekundarnih ideja važno je spomenuti da nisu ostvareni primarni ciljevi feminizma, ostvarenje jednakih prava muškarcima i ženama.
Nedavno se pojavio taj trend na internetu, gdje djevojke objavljuju slike sebe s transparentima na kojima piše: „I don't need feminism“ („Meni nije potreban feminizam“); a sljedeći članak je odgovor na taj trend:
„Zamisli ovo:
Godina je 2014. Ti si bjelkinja sa Zapada. Probudila si se u stanu ili kući udobne veličine. Imaš posao s kojim možeš platiti kiriju. Išla si u srednju školu i možda na fakultet. Možeš čitati i pisati i brojati. Imaš auto ili vozačku. Imaš dovoljno novca da se obučeš i nahraniš. Imaš pristup internetu. Možeš glasati. Imaš momka po svom izboru, s kojim se možeš vjenčati i osnovati porodicu ukoliko želiš. Možeš hodati ulicom i nositi šta želiš. Možeš ići u kafiće i klubove i spavati s kim želiš.
Tvoj svijet je pun slobode i mogućnosti.
I onda uzmeš novine ili odeš onlajn. Čitaš o bijesnim ženama koje govore o feminizmu i nejednakosti. Podigneš obrvu i pomisliš:”Zašto su toliko bijesne? Ne postoji stvar poput seksizma više.”
Sada zamisli ovo:
Godina je 2013. Ti si dvadesetpetogodišnja žena iz Pakistana. Prije par mjeseci vjenčala si se s muškarcem kojeg voliš. Muškarca kojeg si TI odabrala za sebe. Također očekuješ njegovo dijete. Vidiš čitav svoj život pred sobom, ispunjen nadom i srećom. Odjednom razdvajaju tebe i tvog muža. Oboje ste pretučeni štapovima i palicama. Ne možeš uzvratiti udarce. Ne možeš pobjeći. Niko ti ne dolazi u pomoć. Dok ti nestaje slika pred očima, pogledaš prema gore, pogledaš u oči jednog od napadača: oči svoga oca.
Godina je 2013. Ti si dvadesettrogodišnja žena iz Indije. Ti si studentica fizioterapije i imaš obećavajuću karijeru pred sobom. Sjediš u privatnom busu i vraćaš se kući sama jedne tople decembarske večeri. Gledaš kroz prozor i gledaš kako zgrade Nju Delija prolaze pored tebe i osjećaš se upotpunjeno. Odjednom te neko udari tupim predmetom po glavi i padaš na pod busa. Vidiš grupu nepoznatih muškaraca oko sebe. Spuštaju metalnu šipku na tebe iznova i iznova sve dok okus krv ne postane jedino što osjećaš u svojim ustima. Moliš se da umreš uskoro. I da umireš, ali ne tad. Prvo si silovana, pa pretučena i izmučena iznova i iznova. Smrt je spora i mučna.
Godina je 2014. Ti si trinaestogodišnja djevojka iz Nigera. Ali ne živiš tu više. Sada živiš u susjednoj državi Nigeriji, sjediš sama u maloj sobi na malom krevetu u malom apartmanu visoko iznad grada Kano. Nije ti dopušteno da odeš. Stomak ti je natečen zbog neželjenog djeteta koje raste u tebi. Otac je muškarac koji je sada ima 40ak godina. On je biznismen. Kupio te za svoju ženu. Bila si siromašna, neškolovana djevojčica kada je došao po tebe. Nemaš pojma o ni jednom životu kojeg si mogla imati. Kao ni tvoja porodica: za njih si samo osoba manje koju moraju hraniti. Još uvijek imaš tijelo djeteta, koji se napreže pod pritiskom djeteta koje raste u tebi. Osjećaš se kao da ćeš eksplodirati svake sekunde. Ne čudiš se da li ćeš preživjeti porod. Dio tebe i ne želi.
Ovo se zaista događa ženama u današnjem svijetu. Ove sve stvari događaju uprkos tome što su se žene i muškarci borili/e 250 godina da bi žene imale jednaka prava kao muškarci i da se ovakve stvari ne bi događale. Tokom tih 250 godina, aktivisti/kinje – feministi/kinje, muškarci i žene – bivali/e su odvedeni u zatvor, pretučeni/e, mučeni/e i čak ubijani/e, u težnji za ravnopravnošću. Radili/e su to perom i mastilom, radili/e su to svojim glasom, svojim tijelima, umjetnošću i muzikom, u sudovima.
Borili/e su se za to da žene ne bi više bile posmatrane kao vlasništvo, stoka, mašine za razmnožavanje, seksualni objekti, vreće za udaranje. I nisu to radili/e samo zbog sebe nego i za svoje kćerke i njihove kćerke i sve naredne generacije. Borili/e su se za žene koje nikad neće upoznati – žene koje su živjele preko okeana, s druge strane svijeta.
Borili/e su se da bi žene kao ja – mogle ići u školu i na fakultet; da bi mogle naučiti da čitamo, pišemo i kritički razmišljamo; da bi mogle steći diplomu; da bi mogle dobiti posao i da bi mogle dobiti platu jednaku onoj koje muškarci u istoj poziciji zarađuju i da bih ja mogla ovdje sjediti pred sopstvenim kompjuterom i napisati ovo.
Feminizam je pokret za slobodu, razvnopravnost, izbor, ljubav, empatiju, poštavanje, solidarnost i edukaciju. Mogli/e bi smo raspravljati, mogli/e bi da se ne slažemo oko nekih stvari, mogli/e bi smo se boriti da shvatimo izbore i perspektive drugih ponekad, ali ova osnovna vjerovanja ovog pokreta se nikad nisu promijenila i nikad neće.
Zbog ovoga sam ja feministkinja.
Ako se osjećaš kao da se do sad živjela svoj život bez utjecaja najblažeg oblika sekszima – bilo čega što čini da se osjećaš nelagodno od muškaraca koji ti zvižde na ulici, do toga da te strah da se vraćaš sama kući navečer u nekoj osami – i da se svaki muškarac obraća s poštovanjem prema tebi, onda tebi govorim: drago mi je zbog tebe. Ako ti misliš da ti nije potreban feminizam, onda je to pobjeda ovog pokreta. Onda si ispunila snove svake sufražetkinje koju su silom hranili u zatvoru i svake vještice spaljene na lomači.
Ali razmislili o ženama koje sam upravo navela. Da li je njima i dalje potreban feminizam?
I razmisli i o ovome: Čak i u našem liberalnom, Zapadnom svijetu, zašto je više žena nego muškaraca zlostavljeno u porodici ili čak ubijeno svake sedmice od strane svog muškog partnera ili ex-partnera? Zašto i dalje postoji razlika u platama (posebno u Velikoj Britaniji) od 15% posto za žene koje rade isti posao i isto radno vrijeme kao i muškarci?
Šta se dešava na nivou kulture? Jesi li ikad primjetila da je skoro svaki produkt za održavanje dijete usmjeren na žene? Da li si primjetila da će mnogo novina i reklamnih kampanja koristiti seksualiziranu ili pornografsku sliku žene da proda novine ili produkt koji nema nikakve veze sa seksom?
Ili možda na ličnom nivou: Da li biraš da nosiš određenu odjeću zato što želiš ili zato što se ne osjećaš ženstveno ukoliko ih ne obučeš? Da li biraš da prikriješ svoje tijelo zato što želiš ili zato što se osjećaš postiđeno ili zastrašeno od strane muškarce koji gleda tvoje tijelo? Da li se briješ zato što želiš ili zato što se osjećaš kao da si ružna ukoliko te ne uradiš ? Da li su te roditelji oblačili u roza kad si bila beba zato što vole tu boju ili zato što su rodili djevojčicu? Da li želiš imati djecu zato što želiš ili zato što si žena?
Kada se ujutro pogledaš u ogledalo, da li vidiš sebe kroz svoje oči, ili kroz oči muškaraca koji će te gledati kad izađeš vani?
Činjenica je da, željela ti to ili ne, i dalje živiš u svijetu gdje je spol važan. Gdje spol ne samo da kontroliše čitav tok tvog života – nego i živote žena iz cijelog svijeta. Svake sekunde se rađa dijete kao žensko u državi gdje će biti progonjena zbog ovog sasvim slučajnog biološkog događaja do kraja njenog života. Tako da prije nego što ponosno digneš svoj antifeministički plakat i osmjehneš se svom sopstvenom smislu osnaživanja, nemoj misliti o tome šta feminizam može uraditi za tebe, nego šta može uraditi za tu jednu djevojku. Kojoj je potreban neko da se založi za nju. Taj neko bi mogla biti ti.“
Izvorni tekst: http://iwantedwings.com/
Prevela: Sanja Milović
