Ženska mreža Bosne i Hercegovine, u povodu 25. Novembra – Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, i početka globalne kampanje 16. Dana aktivizma protiv rodno uslovljenog nasilja, poziva građanke i građane BiH da se priključe našim naporima u podizanju svijesti protiv diskriminacije i nasilja nad ženama u BiH jer je život bez nasilja pravo i odgovornost svih nas!
U potpunosti smo svjesne da se o ženama sa invaliditetom, ženama treće dobi, ženama iz ruralnih sredinama, samostalnim roditeljkama, ženama nacionalnih manjina, nezaposlenim ženama, ženama sportistkinjama, ženama umjetnicama, ženama naučnicama, ženama oboljelim od teških i neizlječivih oboljenja, lezbejkama, biseksualnim i trans* (LBT*) ženama, ženama žrtvama ratnog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja, djevojčicama, kao i drugim društveno marginaliziranim ženama – ne govori, jer su nevidljive, a nevidljivim ih čini samo društvo ignorišući njihovo postojanje i ne pružajući odgovore na njihove potrebe i identitete.
Žena nema u mirovnim i pregovorima o ustavnim reformama, u reformskim agendama, u pregovorima sa Svjetskom bankom, Evropskom unijom, u zakonodavnim tijelima nas je tek 20tak%, na mjestima na kojima se odlučuje – nema nas ni toliko. Naša tijela su i dalje predmet objektivizacije i seksualizacije, naša seksualno – reproduktivna prava upitna, a naš najviši pravni akt, Ustav BiH iz kojeg proizilaze svi drugi pravni akti, ne prepoznaje žene i ne garantiraju rodnu ravnopravnost. Kada smo žrtve teških oblika fizičkog nasilja – društvo ne reaguje – jer je u BiH ustaljena praksa da se ne reaguje u pojedinačnim slučajevima.
Koliko djevojčica treba biti silovano da bi se oglasio sami vrh naše države i prepoznao da je rodno uvjetovano nasilje duboko ukorijenjeno u sve pore našeg društva? Koliko pretučenih žena treba da se nabroji kako finansiranje sigurnih kuća ne bi bilo problematično – već sistemski i trajno riješeno? Koliko žena treba da bude ubijeno od strane svojih partnera pa da se pooštri kaznena politika za nasilje u porodici i partnerskim vezama? Koliko to siromašne treba da budemo da bismo ostvarile pristup pravdi i pravo na besplatnu pravnu pomoć kada smo ugrožene u svojim porodicama, na ulici, u institucijama od kojih očekujemo pomoć i podršku? Koliko samohranih majki treba da traži humanitarnu pomoć kako bi prehranile svoju djecu – da bi sistem shvatio da naplata izdržavanja djece ne funcioniše na dobrovoljnoj osnovi? Koliko žena u kolicima treba da bude zatvoreno u kući jer su rampe za prilaz trotoarima, zgradama i institucijama naučno fantastični pojam?
Koliko kilometara treba da pređe djevojčica do škole, ili trudna žena do zdravstvene ustanove – kako bi se vlastodršci sjetili da nemaju svi privatne i službene automobile i da nam je javni gradski, prigradski i međugradski saobraćaj ravan ništici? Koliko hektolitara vode treba da uvezeno i kupimo kako bismo shvatili da se BiH suočava sa teškim nedostatkom pitke vode – ne samo u Sarajevu – već i u većini ruralnih područja u BiH? Zašto u manjim sredinama ne postoje društveni centri u kojima bi ženske grupe mogle djelovati i pružati podršku ženama u svojim zajednicama, ili zašto su ti društveni centri izdati kockarnicama na korištenje? Zašto smo žene samo ako smo udate i ako smo majke – na osnovu kojih normi nam društvo ima pravo nametati obrasce ponašanja? Kako je moguća činjenica da je trećina žene koje su se porodile u 2014.g. ostala bez porodiljske naknade nije alarmantna? Ženska mreža BiH i njenih 47 organizacija članica, sa područja cijele Bosne i Hercegovine, pojedinke i pojedinci koji su se opredjelili u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama pozivaju nadležne vlasti u BiH da učine svoj maksimum u provedbi Zakona o ravnopravnosti spolova BiH, CEDAW i CAHVIO konvencije.
Naš cilj je NITI JEDNA ŽENA NEVIDLJIVA!
Život bez nasilja i diskriminacije je pravo i obaveza svih nas!
Ženska mreža BiH
