U historiji Bosne i Hercegovine postoji čitav niz žena koje su stvarale, učile, slikale i pisale — ali su iz nekog razloga ostale na marginama. Njihova imena rijetko se spominju u udžbenicima, a još rjeđe u javnim razgovorima o kulturnom naslijeđu. Ali one su tu: pionirke, umjetnice i književnice koje su prkosile vremenu u kojem su živjele, i ostavile trag koji zaslužuje da se pamti.
Staka Skenderova (1828–1891): prva učiteljica i prva spisateljica
U vremenu kada ženama nije bilo dozvoljeno ni da uče, Staka Skenderova iz Sarajeva otvorila je prvu školu za djevojčice 1858. godine. Bila je prosvjetiteljka, spisateljica i humanitarka, žena koja je vjerovala da obrazovanje ima snagu da promijeni položaj žena u društvu.
Njen rad bio je čin otpora patrijarhalnom poretku. Uprkos osudama i nerazumijevanju okoline, nije odustala. Danas, kad govorimo o ženskom obrazovanju i pravu na znanje, rijetko se sjetimo da je put otvorila upravo jedna Sarajka, prije više od stoljeća i po.
Gabrijela Jurkić (1892–1975): prva akademska slikarica BiH
Gabrijela Jurkić bila je prva žena u Bosni i Hercegovini koja je završila likovnu akademiju. Njen slikarski opus odiše lirskom toplinom i introspekcijom, daleko od tada dominantnih tema muškog slikarstva.
Ipak, nakon Drugog svjetskog rata gotovo je nestala iz javnog prostora — njena djela nisu izlagana, a ime je potisnuto iz umjetničkih pregleda.
To što je prva žena slikarka danas poznata tek malom broju ljudi govori mnogo o tome kako se kulturna historija piše: selektivno, s fokusom na “velike muške autore”, dok se ženski doprinos često prešućuje kao “usputna zanimljivost”.
Bisera Alikadić: pionirka ženskog glasa u književnosti
Sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vremenu u kojem su književni kanoni još uvijek bili čvrsto muški, Bisera Alikadić pojavila se kao jedan od prvih izraženih ženskih glasova u savremenoj bh. književnosti. Njene knjige Ljubav i nebo i Knjiga o Emini otvorile su prostor ženskom iskustvu — ljubavi, tijelu, tišini, strahu, slobodi.
Alikadić je bila među prvima koje su pisale iz unutrašnje perspektive žene, ne kao objekta priče, nego kao subjekta koji misli, želi i osjeća. Danas se često spominje kao “pjesnikinja”, ali rijetko kao feministkinja — iako je cijelim svojim opusom propitivala žensku ulogu, patrijarhalne obrasce i potrebu za samostalnošću. I ova žena i dalje piše i osvaja svojim stihovima.
Zašto ih zaboravimo?
Ove žene nemaju toliko prostora koliko zaslužuju zato što je kultura sjećanja rodno selektivna. Muški narativi i institucije decenijama su određivali šta je “vrijedna umjetnost”, “ozbiljna književnost” ili “važna historija”.
Feministički pogled nas podsjeća da zaborav nije slučajan — on je oblik moći. Kad se žene izbrišu iz kolektivnog pamćenja, društvo gubi polovinu svog kulturnog identiteta.
Podjećanje na imena poput Stake Skenderove, Gabrijele Jurkić i Bisere Alikadić u javni prostor znači vraćanje ženskog iskustva u samu srž bosanskohercegovačke kulture. A to je, u suštini, ono što feminizam oduvijek radi — podsjeća nas da historija nije potpuna dok u njoj ne čujemo sve glasove.
