Vera dolazi iz Doboja, ali je zbog studija došla u Banjaluku gdje i danas živi.
Ona danas radi s mladima s invaliditetom kao aktivistkinja, a ono što je nju potaklo da se bavi aktivizmom možete pročitati u nastavku::
Uvijek je glavni motiv za aktivizam svake vrste bio da se unaprijedi život, najprije sopstveni, a potom i drugih ljudi u okruženju. Zato sam se školovala, zato sam izabrala zanimanje pravnice, zato sam se aktivirala na mnogo polja na kojima sam mogla dati doprinos.
Nekada ciljevi same aktivnosti nisu bili vidljivi na početku, ali je bilo važno učestvovati i biti dio grupe koja želi i čini promjenu. Također, motiv za aktivizam jeste i da se uzme sopstveni život u ruke i nauči da smo svi/e kretoti/ke svog položaja, ali i odgovorni/e za ono što nam se događa.
Završila sam pravo jer sam smatrala da sam s u toj oblasti najviše mogla iskazati. Aktivizam u nevladinom omladinskom sektoru i sektoru osoba sa invaliditetom pomogao mi je da naučenu teoriju spojim s radom na unaprjeđenju položaja ovih grupacija.
I dok sam mislila da završavanje fakulteta treba da bude moja najveća briga, da je to ulaznica za normalan život, nisam ništa naučila o životu. Od svega što sam naučila, najviše mi je značila osnovna pismenost, koju danas slobodno možemo cijeniti kao tradicionalnu vrijednost u procesu izumiranja.
Sve ostalo me je naučio aktivizam.
Poslije faksa sam željela da radim. Radila sam u nevladinim organizacijama.
Željela sam da putujem i putovala sam, mnogo više kao aktivistkinja nego kao turistkinja.
Željela sam da upoznajem istomišljenike/ce, one koji shvataju i prihvataju različitosti i preuzimaju dio posla i odgovornosti na sebe. Upoznavala sam ih u nevladinom sektoru.
Vrlo često u našem okruženju su ljudi koji volonterizam i aktivizam generalno posmatraju kao gubljenje vremena, kao uzaludan trud da “mijenjamo svijet“, kao nešto čiji rezultati nisu vidljivi ni za pojedinca ni za zajednicu, a volontere/ke i aktiviste/kinje smatraju usijanim glavama“.
Moje iskustvo je drugačije.
Zahvaljujući aktivizmu danas imam siguran posao, obezbijeđen život i mogućnost da mnogo više doprinesem zajednici, jer sam se riješila velikog broja muka koje prate građanstvo ove zemlje.
Vjerujem u rezultate koji dolaze s ulaganjem truda, a i kada rezultat ne bude adekvatan uloženom trudu, trud se isplatio zbog stečenog iskustva. Međutim, rezultati su uvijek dolazili prije ili kasnije.
Teško da mogu da govorim o ponosu na određeni rezultat ili najveće postignuće. Ne želim ni da budem primjer kako nešto treba ili ne treba raditi. Ipak, želim da živim stilom i na način koji dokazuje okruženju da slijepe osobe jednako mogu doprinositi sebi i zajednici, da mogu postizati jednake uspjehe te da su nam potrebe i interesovanja slična.
Predrasude su te koje nas često prate. Ako bi se ljudi, upoznajući mene, lišili se predrasuda prema slijepim osobama i našim sposobnostima, mislim da bih postigla veliki dio svoje
Svaka pozitivna promjena me motiviše i daje snagu, a na neuspjehe često gledam kao na poruku da je trebalo više raditi ili sačekati pogodniji trenutak. Motiviše me i to da svaki osvrt na prethodni period mi pokaže da sam lično napredovala i da danas više znam i mogu.
Ma kako spore, osvrt na prethodnih deset godina pokazuje, da su se i u društvu dogodile pozitivne promjene, čiji su inicijatori/ke i zagovarači/ce uglavnom bili aktivisti/kinje.
