Tekst napisala: Azra Drina, volonterka Fondacije CURE
Koliko puta ste nevoljno čekali u dugom redu ispred kase dok kasirka otkucava odabrane artikle pa vam se od svakog ponovnog zvuka senzora vrtilo u glavi? Sada zamislite da morate najmanje osam sati stajati na nogama, a često se dešava da je ”poslovna politika” i da budete našminkane, obučene po ”dress codeu” i da otkucavate iznova i iznova artikle koje kupci biraju. To baš i nije tako primamljivo, zar ne? Ali ipak, samo nas iskustvo može natjerati da zamislimo tu situaciju jer ono što nisi i sam/a iskusio/la, ne možeš ni upola shvatiti. Sve od malih prigradskih radnji pa do velikih tržnih centara, radnice nažalost nemaju tu privilegiju da odmore svoje odavno umorne noge, a zašto? Zato što poslodavac/kinja smatra da će to narušiti imidž već pomenutih radnji, da će potencijalne osobe koje kupuju stvoriti lošu sliku o njihovim marketima te da će pomisliti kako usluga i nije baš na zavidnom nivou te će se možda odlučiti da svoje teško zarađene novce potroše u drugoj radnji. Osim što radnice obavljaju posao za koji su se prvobitno i prijavile, nerijetko obavljaju i druge poslove koji uopće ne spadaju u opis njihovog radnog mjesta. Gazde/arice zbog što većeg profita i većih prihoda zapošljavaju mnogo manji broj osoba nego što bi trebali/e. Čitav teret zaduženja spada na nekoliko zaposlenih radnica. Ovakav režim rada je iscrpljujući, stresan i ne dozvoljava slobodno vrijeme na koje svaka od njih ima pravo. Produžene smjene, rad bez skoro bilo kakve pauze i slično postale su svakodnevnica u poslu žene koja bi trebala da obavlja samo posao kasirke. U ovome svemu, niko ne pita radnicu kako je njoj, da li je u stanju da izdrži svo radno vrijeme u stojećem položaju. Ipak se od nje očekuje da zanemari svoje receptore boli i da odradi posao onako kako to poslodavac/kinja želi. Bez loše slike i bez osuđujućih pogleda nadređenog/e. Ovakva diskriminacija ide čak toliko daleko da je i u nekim magacinima zabranjeno sjediti dok se roba priprema za izlaganje. A ko je za sve ovo ”kriv”? Da li da, kao po običaju, optužimo državu i njene slabe zakone ili ipak da pokušamo s ljudima? Sa živim bićima koji bi trebalo da imaju bar malo osjećaja, bar malo obzira prema ljudima koji na neki način zarađuju za njih, za njihov, u mnogim slučajevima, lagodan život. Ipak, mi smo ti koji/e kreiramo zakone i koji/e se zalažemo da oni budu sprovedeni u djelo. Ali došlo je takvo vrijeme da se svi/e moraju boriti za koru hljeba pa makar to značilo i oštećivanje treće osobe koja samo želi da se izbori za ono što je njeno, a to je minimalna plata. Radnice nerijetko i ostanu bez onoga što su svojim trudom zaradile, a to su plaćen prekovremeni rad i ostale beneficije. U dobrim slučajevima to kompenziraju kao slobodne dane, a takvih je slučajeva veoma malo jer to bi bila već idealna situacija. A u trgovinama skoro i da ne postoji idealna situacija. U suštini, to je ogroman broj sati koji ostaje u džepovima poslodavaca/kinja. Ništa neobično. Ali, dosta o plati, zna se da je to svačija bolna tačka. Međutim, ima nešto još bolnije, a to je ona stvarna bol koju kasirke osjećaju nakon napornog rada. Bol u nogama. Proširene vene, natečeni zglobovi te bolovi u leđima samo su neke od posljedica cjelodnevnog stajanja tokom radnog vremena. Sve ovo prouzrokuje malaskalost i jednu vrstu gušenja. Ovakav odnos prema zaposlenima može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, a naročito psihičkih. Osjećaj manje vrijednosti, strah da se stanje može pogoršati samo su neke od misli koje svakodnevno prođu kroz glavu ženi koja hrani svoju porodicu. Psihička strana je mnogo teža i bolnija od zdravstvenih posljedica koje će svakako uslijediti, bez obzira da li je u pitanju mlađa ili starija osoba.
Ipak, nije sve tako sivo, postoje neki trgovački centri kao što je ”Konzum” čiji/a poslodavac/kinja dozvoljava upotrebu stolice za kasom, a od radnice zavisi da li će je ona koristiti ili ne. Također, još jedan pozitivan primjer koji dolazi iz ”Konzuma” jeste da je radnicama dozvoljeno korištenje stolice prilikom izlaganja robe na police. Što se tiče ostalih trgovačkih centara, odluka o korištenju stolice se uglavnom donosi na osnovu veličine radnje. Sindikat za trgovinu i uslužnu djelatnost stalno prima poruke nezadovoljnih radnika, nažalost te žalbe ”ne piju vode” jer u skoro svim trgovinama internim pravilnikom nije definisano da li stolice predstavljaju stalno sredstvo za rad.
Svima nam je jasno da su prodavnice mjesta gdje se podrazumijeva stalno kretanje i fizička aktivnost, ali treba na to gledati i sa druge strane – niko ne bi trebao osam sati provesti na nogama bez mogućnosti da sjedne, pa čak ni na pauzi. To se zove izrabljivanje osobe. Ostaje nada da će možda neki/a poslodavac/kinja ipak uočiti svoje greške i odlučiti da ih ispravi na najbolji mogući način.
