Ne tolerišem nasilje u vezama mladih!
Gdje idemo? Da, tebe pitam.
Ako smo krenuli negdje, da bar znamo gdje ćemo.
Kuda se uputilo čovječanstvo? Ima li smisla tražiti, boriti se, prolivati krv, znoj, suze, napinjati mišiće u Sizifovom poslu.
Ako sam svjesna toga u kolikoj je zabludi, iluziji, svjetskoj nepravdi društvo, imam li obavezu da i tebi otvorim oči? Ako imam, kako ću to učiniti. Ti, koji/a ne želiš da vidiš.
Ne mogu otvoriti tvoje oči. Svako ima svoj trenutak.
Najviše me bole lične pretpostavke kako nikada neće doći “tvoje” vrijeme. Kako nikada nećeš skinuti povez sa očiju koji tako brižno čuvaš i progledati. Izbistriti vid.
Vidjeti izmučene, ponižene, prepuštene, ubijene, zlostavljane, zanemarene.
Žene i muškarce. Ovaj put ću ipak o ženama. Jedna sam od njih. Međutim, jedna sam i od onih koji uvijek glasno staju pred lava goloruki, koji vrište, viču, plaču, deru se, ne odustaju.
Mi smo ti. Drugo ime nam je TUĐA SREĆA. Ustaljen naziv u narodu za ljude koji “boluju” od bolesti zvane “želim drugima dobro jednako svome”.
Da, često smo zbog toga na meti zlih, podlih jezika, spletki i osuđivanja.
To me ne plaši. Ja osjećam samo bol i bijes. Bol jer ne mogu pomoći vama koje u ovom trenutku plačete, tugujete, koje ste žrtve silovanja, pretučene na podu kupatila, čija su djeca oduzeta, koje ste žrtve zlih jezika zato jer se niste ostvarile kao majke, supruge.
Kao da je uloga žene biti majka i supruga. Ne, to nije njena uloga. To je njen izbor.
Da rodi ili ne rodi, da živi u vanbračnoj ili bračnoj zajednici ili pak kao solo djevojka.
Drage moje. Najdraže. Vi koje ovo čitate. Vaša jedina uloga je da budete sretne.
Da li ste sretne? Ko ili šta vam za sreću treba?
Ne tragajte daleko. Dovoljne ste same sebi. Svako ko vas ne prihvata takvim kakve jeste, nije vas vrijedan.
Svako ko vas nije vrijedan, nastojat će da omalovaži vašu vrijednost i sopstvenu “podigne” nazivajući vas pogrdnim imenima.
Da, mi smo uvijek “proklete kurve”, bilo da nosimo kratku suknju ili veo na licu.
Mi smo kurve i kada se glasno smijemo. Kada plačemo. Za sve smo krive.
Eh da, najpametnije smo kada šutimo. Umalo da zaboravim taj narodni biser.
Prepoznajete li ironiju u mojim slovima?
E pa, dosta, dosta je bilo! Neću da šutim. Dosta je. Prekidam šutnju u ime svih nas.
Ako trpiš bilo koji oblik nasilja. Od dečka, supruga, majke, sestre, brata, školskih drugova, poznanika, rodbine, komšija. Znaj, tome je kraj.
Kraj je ako si odlučila da je kraj. Da li si spremna da okončaš sve ovo?
Ako jesi, onda nastavi sa čitanjem. Ako nisi, nema veze, ipak nastavi.
Svjedok sam različitih vrsta nasilja koje mladi ljudi, ljudi na pragu važnih životnih odluka, podnose od strane pojedinaca i grupa.
Djevojke koje dopuštaju dečku da im psuje majku, vuče ih za kosu i naređuje.
Imaju kulturološku, društvenu i psihičku potrebu nametnutu od strane okoline da ljubav nije ljubav ako ne boli i da žena mora i treba da istrpi koji šamar, psovku. Kažu patrijarhat gospodari, sve je to dio sudbine svake žene.
Ima li kraja mojoj ironiji. Ili pak ironiji života koja me je primorala da udišem isti zrak kao ovi koji odlučiše da je drugo ljudsko biće manje vrijedno od njih ili čak ima onih koji idu toliko daleko pa ženi priznaju da je samo sredstvo razmnožavanja i pružanja kućanskih usluga.
Prestani ovoga trena. Reci dečku koji te je bar na trenutak povrijedio da može da te zaboravi.
Jer ti nisi i nećeš nikada zaboraviti njegove udarce, psovke.
Ti voliš sebe. Voliš sebe, samo još uvijek nisi toga svjesna. Ne slušaj one koji ti kažu da ćeš ostati sama, izolovana, bez porodice.
Nećeš. Tebe čeka neko jednako dobar kao ti. Neko kome si vrijedna i ko kad bi tebe povrijedio, kao da bi i sebe. Dakle, tom nekom ćeš biti nešto u šta se ne dira.
Ostavi tog čovjeka koji misli da je vlasnik tvoga života.
Ti si vlasnica svoga života. Vrijeme je da preuzmeš svoj život. Ako si im dala moć, sad im tu moć i oduzmi.
Oni (nasilnici) su nemoćni bez tebe. Oduzmi im svoje prisustvo.
Ako te psuju, psuj ih. Ako te pribiju uza zid i tuku, vrati im. Ako te psihički maltretiraju, ucjenjuju, u prolazu tuku, obrati se autoritetu za kojeg si sigurna da će ti pomoći.
Potraži pravnu pomoć od ljudi koji su dužni da ti je pruže.
I ono najvažnije. PRIČAJ. GOVORI. GLASNO.
Neka ispadneš glupa, luda, bahata, feministkinja i ko zna šta u očima okoline. Neka te rođena majka proklinje i otac upozorava, dečko ostavlja, drugarice napuštaju, nije te briga.
Boriš se za sebe. To je najvažnija bitka koju ćeš voditi u životu.
Dobiješ li tu bitku, dobila si i rat.
Moram ti još nešto priznati. Nećeš nikada potpunu slobodu doživjeti ako se najprije ne oslobodiš tamo gdje je sve ovo otpočelo.
U svome umu. Raščisti sa sobom, svojim drugim JA.
Zaslužuješ sreću.
Hvala ti što postojiš.
Džinović Mirsada
Poljoprivredna i medicinska škola Brčko, Brčko distrikt
