Jesu li naši gradovi zaista prilagođeni svima? Kada se govori o urbanističkom planiranju, često se podrazumijeva neutralnost – ideja da su javni prostori, prometne mreže i stambeni kompleksi jednako pristupačni i korisni za sve građane, bez obzira na spol, dob, društvenu ulogu ili tjelesne sposobnosti. Međutim, brojna istraživanja i svakodnevna iskustva žena širom svijeta pokazuju da to nije slučaj. Gradovi su uglavnom oblikovani prema muškom iskustvu – s naglaskom na funkcionalnost, produktivnost i promet, dok se svakodnevne potrebe žena, poput sigurnosti, brige o zdravlju i dostupnosti sadržaja, često stavljaju u drugi plan.
Historijski gledano, urbani prostori bili su središta neravnomjernih odnosa moći, opresivnih društveno-političkih struktura te isključivih i diskriminirajućih praksi. Uprkos određenom napretku, žene, osobe s invaliditetom, rodne manjine, imigranti, kao i autohtone zajednice -još uvijek su marginalizovani i isključeni iz procesa odlučivanja i donošenja politika. Gradovi su tako glavna područja nejednakosti i ugnjetavanja koja dodatno oblikuju načine na koje te skupine doživljavaju javni i privatni život.
Ali mora li biti tako?
Početni problem ogleda se u tome što žene nisu uključene u procese odlučivanje kada je u pitanju planiranje ili dizajniranja infrastrukture grada. Postoji teorija koja se u sociološkim istraživanjima naziva feministički urbanizam: feministički urbanizam predstavlja ideju prostornog planiranja koje odluke urbanističkog planiranja promatra kroz prizmu rodne ravnopravnosti. Svakako, rodna (ne)ravnopravnost nije jedini faktor koji se uzima u obzir: feministička teorija uzima i faktore etničke pripadnosti, društvene klase, seksualne orijentacije, pa i godine. Ovaj pravac kritikuje tradicionalne modele urbanog planiranja koji često zanemaruju specifične potrebe žena i drugih marginalizovanih grupa, te zagovara gradove koji su sigurniji, pristupačniji i više prilagođeni svakodnevnim životima različitih ljudi.
Feministički urbanizam upravo polazi od svakodnevnog života, prepoznajući da žene često kombinuju različite uloge – zaposlene, njegovateljke, majke, kćerke – i da im za to trebaju gradovi koji podržavaju kompleksnu svakodnevnu logistiku. Umjesto fokusa na proizvodnju i profit, ovaj pristup ističe važnost tzv. infrastrukture brige: škola, vrtića, parkova, domova zdravlja, bezbjednog prevoza, dostupnost toaleta i stambenih rešenja koja omogućavaju dostojanstven život svima, a posebno onima čiji se glas rijetko čuje u procesima odlučivanja. Bezbjednost u javnom prostoru jedno je od ključnih pitanja koje feministički urbanizam pokreće. Dok standardno planiranje uglavnom tretira sigurnost kroz tehnička rješenja i statistike, feministički pristup insistira na subjektivnom osjećaju sigurnosti, koji je uslovljen iskustvima seksualnog i rodno zasnovanog nasilja. Osvjetljenje, preglednost prostora, prisutnost drugih ljudi, dostupnost pomoći – sve to utiče na to da li se žene osećaju slobodno dok se kreću gradom, naročito uveče i u izolovanim dijelovima.
Također, feministički urbanizam osporava model grada koji se razvija po logici kapitala i profita. Gentrifikacija, komercijalizacija javnog prostora i privatizacija stanovanja često potiskuju siromašnije stanovnike na marginu, pogoršavajući uslove života žena, starijih osoba, samohranih roditelja i drugih ugroženih grupa. Umjesto toga, zagovara se urbano planiranje koje prepoznaje stanovanje, prevoz i brigu kao temeljna ljudska prava, a ne kao tržišne privilegije.
U fizičkom prostoru, nedostatak javnih toaleta direktno ograničava slobodu kretanja, naročito za žene, starije osobe, trudnice, roditelje s malom djecom, osobe s invaliditetom i trans osobe. Dok se muškarci često mogu snaći u prostoru koji nije eksplicitno predviđen za toaletnu upotrebu (što je i društveno više tolerisano?!), ženama je to znatno teže ili nemoguće bez narušavanja privatnosti i dostojanstva. To rezultira strategijama “planiranja dana oko toaleta”, izbjegavanjem dužeg zadržavanja u javnom prostoru, ili čak potpunim odustajanjem od odlaska u grad. Grad tako postaje prostor selektivne pristupačnosti.
Praksa feminističkog urbanizma već postoji – jedan od poznatijih primera je Beč, gdje se već decenijama razvija politika rodno senzitivnog planiranja. Kroz istraživanja o svakodnevnom kretanju žena i muškaraca, gradske vlasti prilagodile su infrastrukturu kako bi grad postao pristupačniji, sigurniji i funkcionalniji za sve. Slične inicijative mogu se vidjeti i u velikim metropolama Latinske Amerike, gdje su uvedeni programi za povećanje bezbjednosti žena u javnom prevozu, poput sigurnih zona i kampanja protiv uznemiravanja.
U suštini, feministički urbanizam nudi alternativu postojećem načinu oblikovanja gradova te aktivno poziva na dubinsku promjenu perspektive planiranja. Umjesto da gradove gledamo kroz prizmu efikasnosti, brzine i profita, ovaj pristup nas uči da gradovi moraju biti mjesta podrške, solidarnosti i jednakosti. To je vizija grada koja ne isključuje nikoga i u kojoj prostor postaje demokratsko sredstvo društvene pravde.
