Rodna dimenzija zloupotrebe vatrenog oružja u domenu nasilja u porodici

RODNA DIMENZIJA ZLOUPOTREBE VATRENOG ORUŽJA U DOMENU NASILJA U PORODICI                                                                                                     

Piše: Milica Bonar

 

 

U sklopu obilježavanja Nedjelje protiv nasilja vatrenim oružjem 07. – 14.maja 2018. godine, održan je okrugli stol na temu „Rodna dimenzija zloupotrebe vatrenog oružja u domenu nasilja u porodici“ i poslana poruka o neprihvatljivosti i netolerantnosti spram bilo kojeg oblika nasilja nad ženama.

Obilježavanje ovakvih datuma izuzetno je značajno zbog ukazivanja na izrazitu prisutnost muškog nasilja nad ženama širom svijeta, jer u svim klasama, rasama i kastama, u svakoj religiji i regiji, postoje muškarci koji podvrgavaju svoje intimne partnerice fizičkom ili psihološkom nasilju ili u većini slučajeva, objema vrstama nasilja.

Prema dostupnim podacima, skoro svaka druga žena u BiH (47,2%) iskusila je najmanje jedan oblik nasilja od svoje petnaeste godine^[1].

Žene češće nego muškarci smatraju vatreno oružje rizikom ili prijetnjom, a ne sredstvom zaštite sebe i svoje porodice, a 60% počinilaca nasilja izvršenog vatrenim oružjem u BiH čine mladi muškarci od 15 do 44 godine starosti^[2].

Za razliku od pucnjava u kafićima, kladionicama, na ulicama ili u sumnjivim (kriminaliziranim) objektima javnog okupljanja, u kojima muškarci stradaju u međusobnim obračunima, najveći rizik od nasilja upotrebom oružja prema ženama širom svijeta je u njihovim vlastitim domovima.

Ubistva u porodici su jedina kategorija ubistava u kojima žene žrtve brojno nadmašuju muškarce, a trauma koju izaziva prijetnja od strane muža ili partnera je mnogostruko veća ukoliko on nosi pištolj jer postoji realna opasnost po ženu da će biti ubijena.

Statistike su i više nego zabrinjavajuće, jer je gotovo pedeset posto žena u BiH koje su ubili partneri ubijeno iz vatrenog oružja^[3].

Rodni obrasci ubistava počinjenih vatrenim oružjem u velikoj mjeri se podudaraju s obrascima ubistava uopće, jer muškarci čine apsolutnu većinu i žrtava i počinilaca u incidentima izvršenim vatrenim oružjem.

Od prijavljenih slučajeva nasilja u BiH počinjenog vatrenim oružjem, 97% ubistava su počinili muškarci, dok je taj procenat kada su u pitanju žene 2%, što nije teško zaključiti jer su muškarci mnogo češće zastupljeni među kupcima, vlasnicima i korisnicima vatrenog oružja^[4].

Bosna i Hercegovina svojim ustavnim uređenjem ima decentralizovanu nadležnost u dijelovima koji se tiču nabavljanja, držanja i nošenja oružja, tako da je ovo područje regulisano propisima Republike Srpske, propisima Kantona u Federaciji BiH, i propisima Brčko Distrikta BiH.

Iz navedenog razloga u BiH je na snazi dvanaest zakona o oružju i municiji.

Dominantan trend je da se oduzimanje oružja definiše kao mjera zaštite, međutim, ovi napori nisu dosljedni niti su prisutni u cijelom regionu, a zakoni o nasilju u porodici nisu svugdje usvojeni.

U BiH malokalibarsko oružje ne navodi se ni u zakonu koji važi u Federaciji BiH niti u važećem zakonu  na nivou RS^[5].

Nakon prve Strategije za kontrolu malog oružja i lakog naoružanja za period 2006.-2012. te druge Strategije za period 2013.-2016., donesena je ažurirana Strategija za kontrolu malog oružja i lakog naoružanja za period 2016.-2020.^[6]

Većinom aktivnosti u kojima se koristi vatreno oružje, poput lova ili streljaštva, bave se prvenstveno muškarci, te dominiraju u profesijama koje podrazumijevaju lak pristup i obučenost u korištenju vatrenog oružja, kao i pristup informacijama i poznavanju procedura (poput policije, vojske ili privatnih kompanija za obezbjeđenje) što može imati važne implikacije na učestalost incidenata izvršenih vatrenim oružjem, naročito u kontekstu nasilja u porodici i kada su oni van dužnosti.

Od gotovo 900 miliona komada malog oružja u svijetu danas, više od 75% se nalazi u privatnim rukama pojedinaca – većinom muškaraca, i pohranjeno je kod kuće^[7].

Kada se govori o krivičnim djelima koja imaju veze s nasiljem, prirodno je fokus usmjeravati na ulogu ilegalnog malog oružja, međutim, većina vatrenog oružja koja je korištena u ubistvima u porodici je u legalnom posjedu.

Prema istraživanju koje je proveo Centar za kontrolu lakog i malokalibarskog naoružanja u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi (SEESAC) vjerovatnoća da će „žena prema kojoj je izvršeno nasilje biti ubijena od strane nasilnika je pet puta veća ukoliko on posjeduje vatreno  oružje“, dok je za „akte nasilja u porodici u kojima je prisutno vatreno oružje, 12 puta veća vjerovatnoća smrtnog ishoda nego u slučajevima u kojima se koristi drugo oružje ili fizička sila“^[8].

Tamo gdje je oružje dostupnije, ima i više ubistava, a u SAD-u koje imaju jednu od najviših stopa vlasništva nad oružjem, 84% svih ubijenih žena ubijeno je vatrenim oružjem^[9].

Činjenica je da je posjedovanje oružja i njegova fizička dostupnost u domu nasilnika, najviši stepen mogućnosti za ostvarivanje kontrole od strane muškarca nad partnericom i nije ograničena samo na događaje sa smrtnim ishodom, jer se oružje često koristi i kao sredstvo psihološkog nasilja, emotivnog povređivanja, zastrašivanja, silovanja, seksualnog zlostavljanja, prinude i drugog oblika nasilja, a svi ovi oblici zloupotrebe vatrenog oružja mogu imati ozbiljne posljedice po žrtve, međutim, o njima najčešće ne postoji dovoljno podataka i rijetko su predmet istraživanja.

Vjerovatnoću smrtnog ishoda u partnerskom nasilju kada je prisutno vatreno oružje povećava više faktora kao što su: smanjena mogućnost žene da pruži otpor, pobjegne ili treće osobe da interveniše i ženi pruži pomoć, ozbiljnost mogućnosti da će nasilnik oružje koje posjeduje zaista upotrijebiti potežući obarač, a tu je zasigurno i visok stepen rizika od zadobivanja lakših ili težih povreda.

U skoro 90% slučajeva silovanja uključena je prijetnja po život žene ili njoj bliske osobe, a u 50% slučajeva uključena je prijetnja oružjem^[10].

Osim blokade izazvane strahom, kod dijela žrtava je prisutno prividno popuštanje kako bi smanjile rizik od povrede ili težinu povreda.

Žene koje proživljavaju nasilje često se ne suprotstavljaju nasilniku iz brojnih razloga: boje se dodatno razljutiti napadača što bi moglo rezultirati težim povredama, smatraju da je to bolji mehanizam preživljavanja, svjesne su da nemaju dostatnu snagu i vještinu za odbranu, u šoku su i ne mogu se pomaknuti niti pozvati u pomoć.^[11]

Na meti nasilnika su naročito mlađe žene iz seoskih sredina, visoko sudjelovanje bilježe i starije žene, žene bez kvalifikacija ili niske naobrazbe te relativno niske ekonomske participacije.

Ubijene žene su češće “obiteljske žene koje žive u kućanstvima srednje veličine.

Ove žene imaju slabu imovinsku osnovu, jer su najčešći vlasnici nekretnina i nekih važnih pokretnosti njihovi muževi ili drugi muški članovi kućanstva”^[12].

S druge strane, one nose nesrazmjerno veći teret obavljanja neplaćenog kućnog rada i odgovornosti vezanih za brigu o djeci i starim i bolesnim članovima kućanstva.

Veliki je udio žena koje žive u uvjetima siromaštva i materijalne deprivacije, što već čini njihovu svakodnevnicu veoma teškom.

Podaci o višim stopama prevalencije partnerskog nasilja u slučajevima u kojima partner ima nedvosmisleno veću moć u odlučivanju o novcu u domaćinstvu, ukazuju zapravo na sam temelj partnerskog nasilja- neuravnotežene odnose moći.

Upravo ovi odnosi moći, koji su određeni patrijarhalnom distribucijom moći, stvaraju osnovu za vršenje nasilja nad ženama, kao sredstvom za održavanje kontrole i reprodukovanje datih neuravnoteženih odnosa moći.

Žene u većini slučajeva ne uspijevaju da profilišu uspješne strategije izlaska iz kruga nasilja, a često sebe ne percipiraju kao žrtve nasilja.

One se rijetko obraćaju institucijama i organizacijama za pomoć i podršku, a kada se obraćaju, iskustva nisu uvijek pozitivna, jer nadležne službe ne postupaju u skladu sa principima pune zaštite žena. 

Istraživanja pokazuju da žene u najvećem broju ostaju u nasilnim vezama do kraja života, međutim, prije nego što osudimo ovakvo ponašanje, trebamo imati na umu da žene nisu te koje posjeduju moć; one su institucionalno nezastupljene i nezaštićene.

Institucionalna zastupljenost žena u kreiranju politika kontrole malokalibarskog i lakog oružja (SALW), popularnijim rječnikom kazano- vatrenog oružja, nesrazmjerno je mala u odnosu na udio muške populacije u tome.

Konkretno, udio žena u komisijama za SALW je između 14% i 29%, u odnosu na procenat muškaraca koji su zastrupljeni između 71% i 86% kada je u pitanju Jugoistočna Evropa^[13] za koju znamo da historijski i institucionalno uzgaja i podržava kulturu patrijarhata na svojim prostorima, nezavisno od toga o kojoj državi regiona konkretno govorimo.

Do problema u primjeni zakona izvjesno može doći zbog protivrječnih definicija kojima se određuje šta konstituiše nasilje u porodici, što je dodatno otežano socijalnim i kulturološkim faktorima i faktorima u vezi sa tradicijom, jer osnovni interpretativni okvir nasilja kao prirodnog, očekivanog i teško promjenjivog, također utiče na način na koji ga sistem tumači i proklamuje.

U BiH se umjesto nasilja muškaraca nad ženama, u većini zakona upotrebljava termin „poremećeni porodični odnosi“, niti se poznaje zakon prema kojem je nasilje u porodici (kao politički korektan termin)  krivično djelo.

Lokalni policijski službenici koji primjenjuju zakon često su prvi koji reaguju i intervenišu u slučajevima nasilja u porodici, međutim, oni ne vrše uvijek provjere  da li je lice prijavljeno za nasilje u porodici posjedovalo vatreno oružje i/ili ne oduzimaju uvijek vatreno oružje od prijavljenog.

To često ima veze s tim da prijavljeni nije registrovan kao lice koje je prethodno izvršilo krivično djelo ili prekršaj, što za posljedicu ima rizik da žena ubuduće bude ubijena istim tim oružjem.