Ilma kazazić, prva bh. paraolimpijka u alpskom skijanju, koja je uporedo završila 2 osnovne škole (uključujući Osnovnu muzičku školu), sada je trenutno učenica Pete gimnazije Dobrinja. Uz sve svoje obaveze Ilma je bila i aktivna sportiskinja te se od 2003. – 2009. godine bavila ritmičko sportskom gimnastikom u klubu „Olimpik“ Sarajevo, a od 2009. – 2012. godine član je plivačkog kluba „Novo Sarajevo“, te od 2012. – 2013. godine članica plivačkog kluba u „SPORTINA“. Članica je Skijaškog kluba Ilmer te Saveza udruženja za sport i rekreacije invalida Kantona Sarajevo te Reprezentacije Paraolimpijskog komiteta BiH u alpskom skijanju. Svojim trudom i zalaganjem uspjela je dobiti mnogobrojna zalaganja na polju skijanja i uspješno predstavljala našu zemlju na mnogobrojnim takmičenjima.
Fondacija CURE je uradila intervju sa njom, koji slijedi u nastavku:
Možeš li nam ispričati sta te je potaklo da se baviš skijanjem?
Volim sport. Trenirala sam ritmičku gimnastiku i plivanje. Uživam u jahanju, klizanju, rolanju, vožnji bicikla. Ali moja najveća ljubav je skijanje. Često sam, kao mala djevojčica, sa svojim roditeljima išla na naše olimpijske planine. Moj otac je veliki zaljubljenik skijanja. Tu ljubav je prenio na mene. Kako ja često volim da kažem, zahvaljujem mu se na tome, prije svega, na njegovoj snazi da mu je uopće to palo na pamet da me stavi na skije, a onda na ljubavi prema skijanju, koju je usadio u mene.
Momenat da opišeš kada si sebi rekla da je to ono što ti želiš!
Počeci su bili teški. Najteže mi je padalo to što su me žuljale pancerice. Bez obzira na sve, jedva sam čekala svaki vikend da idem na planinu da skijam. Onog momenta kada sam uspjela napraviti prvi spust sa Bjelašnice, znala sam da je to TO. Bila je to ljubav na prvi spust.
Kakve su bile reakcije okoline (pozitivne i negativne)?
Ne znam kakve su bile tada reakcije okoline, jer oca i mene to nije zanimalo. Mama je u početku imala veliki strah, jer se bojala da bi to usporilo moj napredak. Smatram da u životu je najvažnija porodica, ona je osnov svega, zatim poverenje, poštovanje, iskrenost i naravno ljubav.
Danas, što se tiče okoline, reakcije ljudi su pozitivne. Imam ogromnu podršku od svih ljudi. Neki ljudi mi se čak i dive.
Zasto si odlučila da ustraješ?
Uspeh je za mene kad čovjek radi ono što voli, kad se bori i ne odustaje. Moja želja je da jednoga dana donesem medalju sa Svjetskog skijaškog kupa ili sa paraolimpijade. A do tada ću morati uložiti još puno truda i naporno trenirati.
Koji je najsjajniji momenat koji si uradila za sebe i na koji si jako ponosna?
Ne znam. Mislim da je najsjajniji momenat koji sam uradila za sebe bio onaj kad sam odlučila da se bavim ovim sportom. Uticaj sporta na moj život je ogroman . Učite važne životne lekcije i stičete dobre navike. Većinu mojih najboljih prijatelja sam upoznala preko sporta. Mnogo putovanja i predivnih trenutaka dugujem skijanju. Prekrasno se osjećam kad svoju državu Bosnu i Hercegovinu u ovom sportu predstavim na najbolji mogući način.
Šta te motiviše?
Prije svega, da živim zdravim sportskim životom, druženje, zdrav sportski duh, a na kraju uspjesi i priznanja.
Šta ti daje snagu?
Ono što mi daje najveću snagu to su moji roditelji i sestra, prijatelji, zatim ljubav prema sportu i želja za novim uspjesima.
Šta bi poručila svim mladim ženama u BiH?
Mladima bih poručila da se prije svega bave nekim sportom koji vole, da uživaju u svakom trenutku života, ali i da neguju prave životne vrednosti i maksimalno koriste svaki dan.
Život je samo jedan i zato je vrijedan.
Intervju je radila volonterka Fondacije CURE Farah Džanković.
