Pred nama je još jedan 8. mart. Dočekujemo ga bez zvaničnih statistika o broju femicida u protekloj godini. A u nama koje brigu o prevenciji nasilja nad ženama ne prebacujemo na novu beauty rutinu još uvijek odzvanjaju Aldinini koraci dok Mostarom trči, pokušavajući se spasiti od svog ubice. Nismo ih čuli, ni mi koje nismo bile tamo, ni oni koji su bili. Kao ni korake, strahove i hod na prstima brojnih drugih žena.
Ne čujemo ni kada nam se prijateljica povjeri. Ne primjećujemo kada nam sestra postane zatvorena, a kuma u posjetu dolazi isključivo u pratnji partnera. Ne pitamo se zašto su prestale dolaziti na naša ritualna okupljanja srijedom. Pravdamo se kako ionako nemamo dovoljno vremena.
Piše: Kristina LJEVAK BAJRAMOVIĆ
Blizu mene radi i stanuje žena koja je dvadeset pet godina živjela sa psihičkim zlostavljačem. Nikada s kolegicama nakon posla nije otišla na kafu. Nikada nije imala vremena ni za šta osim da ide kući. Iako je on tamo nije čekao. Ali je bilo važno da zna kada ona dolazi. Danas, kada ga se sticajem životnih okolnosti nekako riješila, prema njenim polascima kući još uvijek se sat može navijati. Jedan život postao je vlastita sjena. Nekoj djeci će to biti model ponašanja.
Pred nama je još jedan 8. mart. Jedna će dobiti cvijet, druga će se počastiti frizurom, treća će otići s preduzećem na večeru. Uz taktove folk melosa pokušaće zaboraviti da je sutra čeka objašnjavanje pored koga je sjedila i da li ju je kolega ili taksi dovezao kući.
A onda će doći 9. i svi ostali dani, martovi, godine. U kojima brojimo femicide, izgovaramo parole i licitiramo opštim mjestima. Dok žene žive u strahu, nemoćne i umorne od dokazivanja da imaju problem. Dok ne postanu žrtva. I povod za dvodnevno oplakivanje na društvenim mrežama.
Tri sloja prevencije
Prevencijom rodno zasnovanog nasilja bavimo se kao da je riječ o kampanji, a ne o životu. Kao da je dovoljno da se, jednom godišnje, prisjetimo da žene preživljavaju batine, prijetnje, proganjanje, kontrolu, silovanja, ekonomsko iscrpljivanje, da bi sve to završilo onako kako završava prečesto, ubistvom žene zato što je žena.
U stvarnosti, prevencija nije plakat. Prevencija je dugotrajan, skup, dosadan i nužan posao, onaj koji se radi onda kad nema kamera. Prevencija je u školskim klupama, u policijskim zapisnicima, u kancelarijama centara za socijalni rad, u sudnicama, u tužilačkim odlukama, u zdravstvenim ustanovama, u protokolima, u obukama, u budžetskim linijama. Prevencija je u tome da se rizik prepoznaje na vrijeme, da se ženi vjeruje dok je živa, da se prijetnja tretira kao prijetnja, a ne kao emotivni eksces, i da institucije ne čekaju epilog da bi se ponašale kao da im je stalo.
Kad govorimo o prevenciji, prvo što moramo uraditi jeste da prestanemo govoriti o njoj kao o jednoj stvari.
Primarna prevencija znači spriječiti nasilje prije nego što se dogodi. Ona se ne bavi pojedinačnim slučajem, nego društvom koje nasilje proizvodi i normalizira. Ona se bavi time kako dječaci uče da je dominacija dokaz muškosti, a djevojčice da je pristajanje dokaz zrelosti. Ona se bavi time šta smatramo šalom, a šta uvredom, šta podrazumijevamo u ljubavi, a šta u kontroli, koliko nas zabavlja ponižavanje žene koja nam nije simpatična i koliko se u toj zabavi otvara prostor da nasilje bude društveno prihvatljivo. Primarna prevencija je obrazovanje, medijska pismenost, nenasilna komunikacija, rodna ravnopravnost kao dio opšte kulture, i to ne kao posebna tema koju se stigne obraditi ako ostane vremena, nego kao sadržaj koji se uči sistemski, kontinuirano, kroz nastavne planove, udžbenike i školsku praksu.
Sekundarna prevencija znači prepoznati nasilje čim počne i spriječiti da eskalira. Ona se bavi prvom prijavom, prvom prijetnjom, prvom zabranom prilaska, prvom procjenom rizika, prvim kontaktom žene s policijom, centrom za socijalni rad, zdravstvenom ustanovom, tužilaštvom. Ona se bavi onim trenucima u kojima sistem odlučuje hoće li ženi otvoriti vrata ili joj objasniti da preuveličava, da je i on nervozan, da su to bračne stvari, da se pomire, da ne ruši porodicu. Sekundarna prevencija se bavi procjenom rizika, najvažnijom tačkom bez koje sve ostalo postaje folklor, jer svako ubistvo žene nije počelo ubistvom. Počelo je prijetnjom, kontrolom, proganjanjem, oduzimanjem telefona, zabranom kretanja, izlivima ljubomore, izolacijom, prethodnim nasiljem koje je neko vidio, čuo, znao, zabilježio ili trebao zabilježiti. Sekundarna prevencija je ono mjesto gdje se pita da li ima pristup oružju, da li je ranije kršio zabranu prilaska, da li joj prijeti ubistvom, da li je već bio nasilan prema drugim ženama, da li se nasilje pojačava nakon prekida, da li je žena ekonomski zavisna, da li ima djecu, da li je proganja, da li je prati, da li je nadzire, da li ju je gušio, jer gušenje nije incident nego najava.
Tercijarna prevencija znači raditi nakon što se nasilje već dogodilo, spriječiti ponavljanje i umanjiti posljedice. Ona podrazumijeva zaštitu i podršku žrtvi, sklonište, pravnu pomoć, psihosocijalnu podršku, ekonomsku pomoć, rehabilitaciju, kao i rad sa počiniocima. Tercijarna prevencija je i ono što se radi sa djecom koja su svjedočila nasilju, jer dijete koje je gledalo kako otac ponižava majku nije neutralno. Dijete nije zaboravilo. Dijete je naučilo. I vrlo je moguće da će usvojiti iste obrasce ili u perspektivi normalizirati takav način ophođenja prema njemu.
Briga o prevenciji ne smije biti adresirana isključivo nevladinim organizacijama jer one ne smiju biti zamjena za državu. Kao što ni sigurne kuće ne smijemo doživljavati kao jedinu mjeru, one nisu dio prevencije nego posljednje utočište kada sve drugo zakaže. Prevencija se ne smije zasnivati samo na kampanjama jer one traju kratko, koliko i pažnja javnosti, a nasilje traje duže. Prevencija je posao cijelog sistema.
Institucije, a ne entuzijazam – od škole do suda
Ministarstva obrazovanja moraju imati obavezu da u nastavni plan uvedu sadržaje o rodnoj ravnopravnosti i nenasilnoj komunikaciji, a ne da to bude stvar entuzijazma pojedinih nastavnika i nastavnica. Nije dovoljno da se o nasilju govori jednom u godini na času odjeljenske zajednice, niti da se problem riješi tako što će se pozvati gost predavačica iz nevladinog sektora da održi jedno predavanje, pa da se svi osjećamo bolje. Ako škole nemaju sistemsku edukaciju, razlog nije u tome što nema znanja o tome šta treba raditi. Razlog je u političkoj volji, u strahu od teme, u oportunizmu, u vječnoj procjeni da je rodna ravnopravnost suviše osjetljiva da bi bila dio kurikuluma, kao da je osjetljivije govoriti o poštovanju nego gledati nasilje u stvarnosti. U školama se uči matematika jer je važna. Rodna ravnopravnost je važna jer je pitanje života. Ako to nije dovoljno za sistemsku edukaciju, onda je jasno da je problem u vrijednostima, ne u logistici.
Ministarstva unutrašnjih poslova mora kontinuirano obučavati policijske službenike o rodno zasnovanom nasilju, o procjeni rizika, o komunikaciji sa žrtvama, o tome kako izgleda kontrola, kako izgleda proganjanje, kako izgleda digitalno nasilje, kako izgleda ekonomsко nasilje. Policija je često prva institucija kojoj se žena obraća, i način na koji policajac reaguje određuje da li će se žena ikada više vratiti sistemu. Ako joj se kaže da preuveličava, da je to porodična svađa, da se smiri, da se vrati kući, to je institucionalna poruka da je sama. Ako joj se kaže da se prijetnja bilježi, da se rizik procjenjuje, da se mjere donose odmah, to je poruka da država postoji.
Tužilaštva moraju imati specijalizirane kapacitete i obuke, jer rodno zasnovano nasilje nije običan prekršajni spis. Ono ima obrazac, dinamiku, ciklus. Svako ko radi u tužilaštvu mora razumjeti da prijetnje nisu emocionalna drama, nego dio kontrole. Centri za socijalni rad moraju biti kadrovski i finansijski osnaženi da rade svoj posao. Zdravstveni sistem mora prepoznati nasilje i imati protokole, jer žene dolaze u ambulante s modricama i nesanicom, s napadima panike, s hroničnim bolovima, a iza toga stoji život pod kontrolom.
Ono bez čega nema prevencije su i programi rada sa počiniocima nasilja. U mnogim društvima tretmanski programi postoje, uz jasno razumijevanje da oni nisu opravdanje i nisu zamjena za kaznu, nego dodatni alat da se nasilje zaustavi. Kod nas se o tome govori sporadično. U praksi, često dobijemo situaciju u kojoj se nasilnik provuče kroz sistem s minimalnim posljedicama, uz uvjerenje da će se sam promijeniti, uz opštu sklonost da se njegova eksplozivnost tumači kao bračna dinamika, uz vječnu potrebu okoline da u njemu vidi dobričinu, sportistu, radnika, čovjeka koji je inače fin. Ta riječ inače je jedna od najopasnijih riječi u javnom prostoru, jer pretvara nasilje u izuzetak, a zapravo je nasilje često pravilo. Programi rada sa počiniocima moraju biti dio sistemske prakse, a ne projekat koji se povremeno pokrene uz donatorska sredstva. Ako država može finansirati mnoge manje važne stvari, može finansirati i ono što smanjuje rizik da žena bude ubijena.
Donacije nisu sistem. Ko plaća prevenciju?
U sistemu prevencije pitanje ulaganja javnog novca jedno je od ključnih. Koliko se javnog novca ulaže u edukaciju policije, sudija, tužilaca, centara za socijalni rad. Koliko se javnog novca ulaže u škole da bi nastavnice i nastavnici imali resurse i obuke za rodnu ravnopravnost i nenasilnu komunikaciju. Koliko se javnog novca ulaže u sigurne kuće, ne kao milostinju, nego kao budžetsku obavezu. Koliko se javnog novca ulaže u tretmanske programe za počinioce. Koliko se ulaže u protokole procjene rizika, u alate, u baze podataka, u koordinaciju institucija. I koliko toga postoji bez toga da zavisi od nevladinog sektora.
Nevladine organizacije godinama rade posao koji država nije htjela ili nije umjela. One su otvorile prve sigurne kuće, one su obučavale, one su pisale preporuke, one su pravile pritisak, one su držale pitanje nasilja u javnosti kada ga institucije nisu htjele vidjeti. Ali nevladin sektor nije država. Nevladin sektor ne može potpisivati rješenja, oduzimati oružje, hapsiti, procesuirati, presuđivati, finansirati sistem. Ako se prevencija oslanja na donacije, onda je ona uslovljena projektnim rokovima a nasilje nema roka, ni dinamiku realizacije.
Zato je procjena rizika mjesto na kojem se sistem pokazuje ogoljen. Procjena rizika nije opšti dojam policajca ili socijalne radnice. Procjena rizika je metoda. Ona zahtijeva da institucije rade zajedno i da informacije ne ostaju u ladicama. Ona zahtijeva da se prijave povezuju, da se vidi obrazac, da se ne tretira svaki incident kao izolovan događaj, nego kao dio spirale. Ona zahtijeva da se rizik tretira kao hitan. Ona zahtijeva da žena ne bude vraćena u istu situaciju uz objašnjenje da se mora poštovati procedura, kao da je procedura važnija od života.
O nasilju se često govori tek kad se dogodi, i to je način da se društvo umiri. Oplakujemo ženu nekoliko dana, napišemo status, podijelimo fotografiju, izgovorimo da je bila lijepa, uspješna, dobra majka, dobra radnica, kao da bi ubistvo bilo manje strašno da nije bila ništa od toga. U tom obrascu post festum reagovanja nalazi se i najveća laž o prevenciji. Prevencija nije reakcija. Prevencija je rad prije nego što dođe do krvi. Prevencija je spremnost da se nasilje shvati ozbiljno dok još postoji vrijeme, i spremnost da se institucije prestanu ponašati kao da ih se to ne tiče dok se ne pojave kamere.
Prevencija počinje onog dana kada žena dobije pretpostavku vjerodostojnosti, a nasilnik pretpostavku rizika.
Kad prestanemo da se čudimo
I da, naravno da nije sve u institucijama. Primarna prevencija je i društvena odgovornost. Ona je u tome šta gledamo, šta dijelimo, kome se smijemo, koga ponižavamo, šta komentarišemo ispod fotografija žena koje ne volimo. Svaki put kad učestvujemo u javnom ponižavanju žene, mi širimo prostor u kojem nasilje izgleda dozvoljeno. Svaki put kad relativiziramo prijetnju, mi učestvujemo u kulturi koja prijetnju čeka da postane stvarnost. Ali društvena odgovornost ne može zamijeniti institucionalnu.
Zato se pitanje ulaganja javnog novca mora stalno postavljati. Koliko je za prevenciju, a ne za performanse. Jer kada nema budžeta, sve je improvizacija, a kada je sve improvizacija, žene žive na sreću.
Prevencija rodno zasnovanog nasilja podrazumijeva da se prestanemo miriti s tim da se život žene mjeri razumnošću ili nerazumnošću njenog partnera. Podrazumijeva da se prestanemo čuditi kad se dogodi ubistvo, jer čuđenje je često zamjena za odgovornost. Podrazumijeva da nasilje tretiramo kao obrazac, ne kao incident. Podrazumijeva da institucije prestanu biti mjesta na kojima se ženi objašnjava šta je mogla drugačije, i postanu mjesta na kojima se nasilniku jasno kaže šta ga čeka. Podrazumijeva da se rizik procjenjuje i da se mjere donose prije nego što bude kasno.
Ako želimo govoriti o prevenciji ozbiljno, onda moramo prestati s praksom da se nasilje nad ženama pominje samo kad dođe datum, ili kad dođe smrt.
Drugi čin nasilja – kada odlazak nije kraj
Dio prevencije, ili barem razumijevanja obrazaca nasilja, jeste i odustajanje od suvišnih pitanja koja najčešće glase zašto nije prijavila, zašto nije otišla, šta je gledala pa je njega izabrala, gdje joj je pamet bila, zašto je rađala djecu. Ponekad pitaju i zašto ga nije istukla, kao da je žensko tijelo dužno da se odbrani od sistema koji se ne pomjera. Ta pitanja ne služe razumijevanju. Služe raspodjeli krivice, tako da je svima lakše, a ženi najteže.
Ono što ne pitamo, i pravimo se da ne postoji, jeste život nakon izlaska iz zajedničkog života s nasilnikom. Prema postojećem porodičnom zakonu, dvoje ljudi koji imaju zajedničku djecu porodica su do kraja života, čak i kada je u toj porodici nasilje bilo osnovni jezik. Po toj logici mogli bismo otvoriti i pitanje djece rođene kao posljedica silovanja, ali to sada nije tema.
Tema je ono što često ne vidimo, a to je nepodnošljivi teror s kojim se žene suočavaju kada su konačno smogle snage da odu, i kada s mrvicama preostale snage pokušavaju izgraditi vlastiti, novi život. Tada počinje drugi čin nasilja, onaj u kojem bivši partner koristi sve mehanizme koji su mu dostupni. Djeca postaju instrument kontrole. Susreti postaju prilika za novu prijetnju. Poruke, pozivi, praćenje, pojavljivanje, žalbe, pritisci, lažne prijave, kampanje diskreditacije, zahtjevi za promjenu starateljstva, sve ono što se spolja često čita kao konfliktan razvod, a iznutra je nastavak iste logike, moje je, i kad nisi moja. I sve se to radi pod plaštom jedne riječi koja u institucijama zvuči kao sveta. Porodica.
I iako često postoje dokazi o sistemskom psihičkom zlostavljanju, pokušajima demonizacije i diskreditacije, institucije se ponašaju kao da nemaju mehanizme da reaguju. Ponekad se ponašaju i kao da imaju strpljenja za nasilnika više nego za ženu. Kao da je njeno iscrpljivanje prihvatljiva nuspojava procedure. Kao da je normalno da ona godinama dokazuje ono što je već jednom dokazala.
Zato prevencija nije samo riječ koju ponovimo u martu. Prevencija je spremnost da se vjeruje ženi prije nego što se umori od dokazivanja. Prevencija je procjena rizika koja se radi ozbiljno, i radi se svaki put. Prevencija je sistem koji razumije da izlazak iz nasilja nije kraj, nego često najopasniji dio.
A žena ne treba da bude tema tek kad je nema. Ona treba da bude prioritet dok je živa.
8. mart 2026. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji protiv rodno zasnovanog nasilja i za dostojanstvo, sigurnost i prava svih žena i djevojčica. Ovaj tekst je doprinos Inicijative Građanke za ustavne promjene Osmomartovskom maršu 2026. godine, maršu posvećenom borbama, otporu i solidarnosti žena širom zemlje
Pozivamo sve da 8. mart obilježite izlaskom na osmomartovske marševe u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjaluci… Vidimo se na ulici.
