Razmatrajući ideju Ustava kao najvišeg akta jedne države, razmatramo zapravo prava (a time i dužnosti) građana i građanki te iste države. Sasvim je legitiman zahtjev za prisutnošću, identificiranjem, prepoznavanjem unutar Ustava ne samo kao pojedinca/ke već i grupe, podgrupe, želeći jednak tretman u pravima (i njihovu garanciju). Pojedinačna prava stoga ne moraju biti nužno suprotstavljena kolektivnim pravima, niti se s njima „nadmetati“ ali moraju biti priznata i nedvosmisleno označena. Ovime se približavamo ideji koja pokreće Inicijativu Građanke za ustavne promjene: rodna ravnopravnost u Ustavu BiH.
Prvo Zašto: Zašto Inicijativa Građanke za ustavne promjene?
Inicijativa okuplja 35 članica – 23 organizacije civilnog društva i 12 pojedinki. Sama suština dobrovoljnog pristupa Inicijativi, brojnost i raznovrsnost u članstvu ukazuju na zrelost ideje o nužnosti izmjena Ustava upravo u odnosu na rodnu ravnopravnost. Inicijativa jeste dobar mehanizam promjena jer značaj koji ima kroz udruženu snagu članica (njihova znanja, iskustvo i posvećenost ideji rodne ravnopravnosti) odlično kanališe zahtjeve koji ne dolaze rascjepkani, već potkrijepljeni i utemeljeni na dvadesetogodišnjem radu u ovoj oblasti. Inicijativa na taj način artikuliše zahtjeve iz same prakse i teorijska razmatranja o Ustavu kroz ,,Platformu ženskih prioriteta za ustavne promjene“.
Drugo Zašto: Zašto Ustav?
Vrlo jednostavno: zato što je Ustav najviši pravno-politički akt države. Svi zakoni moraju biti usklađeni sa Ustavom (a o nivoima na kojima sve imamo zakone u BiH je suvišno i govoriti), te garantirana rodna ravnopravnost u Ustavu bi značila i obavezu usklađivanja zakona koji je ne poštuju. Drugi argument zbog kojeg se Inicijativa zalaže baš za izmjenu Ustava jeste taj da, bez obzira na sve specifičnosti koje bh Ustav ima, njegovim izmjenama (koje nisu neizvedive niti zabranjene) trebamo imati dokument koji nije isključivo konsenzus političkih partija već uključuje i građane i građanke pri definiranju ustavnog dokumenta kao okvira budućeg zajedničkog života.
Treće Zašto: Zašto sada?
Ne postoji „pravo“ vrijeme za rodnu jednakost. Zapravo, jeste postojalo – u vrijeme stvaranja Ustava BiH (koliko god specifičan bio). Guranjem u stranu rodne jednakosti, pod izgovorom da ima „bitnijih stvari“, vrlo često i vrlo vješto se ovo pitanje obezvrjeđuje, ne baveći se onim što kontinuirano postoji kao problem. Vrlo usješno se tako rodna ravnopravnost ne naziva „problemom“, niti „nejednakošću“ niti bitnom. I ostaje na margini, van agende onoga čime se društvo treba baviti. Potreba za rodnom ravnopravnošću u Ustavu BiH postoji dugo, no sada je, nakon temeljitog zajedničkog rada dobila svoj oblik kroz „Platformu“ i Inicijativu. I zato je vrijeme za promjene Ustava sa rodnog aspekta: sada.
Profilirajući se kroz tri navedena pitanja, ,,Platforma ženskih prioriteta za ustavne promjene“ donosi pet konkretnih prijedloga. Svaki od njih je utemeljen na prepoznavanju i definiranju nedostatka unutar Ustava te detaljno analiziranim prijedlogom članica Inicijative.
I: Upotreba rodno-odgovornog jezika u Ustavu BiH
Ustav BiH ne koristi rodno-senzitivan jezik. Ustav trenutno, jezički i gramatički, ne prikazuje postojanje ženskog roda. Sve je u muškom rodu, što nije uopšte prirodno našim jezicima (b/h/s). Ženski rod se, u ovom i mnogim drugim slučajevima, pretpostavlja. Zašto? Poražavajuće je zapravo da u Ustavu žene nisu vidljive, njih – kao takvih, u Ustavu nema. Naravno, odgovor će vrlo često biti da to i nije toliko bitno i da se jezik Ustava odnosi na sve. Ukoliko se odnosi na sve, onda ne bismo trebali imati problem da tako i piše: pored državljanina i državljanka; pored delegata i delegatkinja; pored guvernera i guvernerka, itd. Nema potrebe, niti opravdanja da se rod pretpostavlja. Ne u najvišem pravno-političkom dokumentu države. U kojoj žive i građani i građanke.
Uvođenjem rodno-odgovornog jezika u bh Ustav direktno utičemo na diskriminaciju žena, tačnije njeno odsustvo u Ustavu. Ustav na taj način ne promiče stereotipe, poštuje gramatički rod (ženski) pri tome čineći vidljivom ženu kao ravnopravnu članicu društva (umjesto da je pretpostavlja).
II: Uvođenje afirmativnih mjera u Ustav BiH radi postizanja pune rodne i polne ravnopravnosti
Afirmativne mjere nisu novost no njihovo korištenje u pravnom sistemu BiH, u pogledu rodne i polne ravnopravnosti, više čini iznimku – nešto što nije uobičajeno. Ustav BiH ne propisuje eksplicitno ravnopravnost rodova i polova, što u praksi znači izrazitu neravnopravnost (i afirmativne mjere koje su rijetke). Nadalje, ne postoji obaveza države da primjenjuje afirmativne mjere jer, kao što se jezički ženski rod pretpostavlja, tako se rodna ravnopravnost zanemaruje. Što se duže zanemaruje, postaje izvjesnije da se ovo pitanje mora regulisati na nivou Ustava.
Afirmativnim mjerama u Ustavu bismo vidjeli na djelu inkluzivnu politiku. I to u vrlo važnim sferama života: zapošljavanje, radno pravo, set roditeljskih prava, izborno pravo. Praksa je pokazala poražavajuće podatke o neravnopravnosti žena u ovim oblastima, toliko poražavajuće da je nužnost pored garantiranja prava na rad, garantirati Ustavom i ravnopravno pravo na rad i muškarcima i ženama. Isto vrijedi i za ostale navedene oblasti. Upravo su afirmativne mjere „alat“ koji bi obezbjedio izjednačavanje pozicije i pristupa ustavno garantiranim pravima onom manje zastupljenom rodu. Od Ustava BiH bi, uvođenjem afirmativnih mjera, dobili istinski odgovorniju provedbu politike jednakih mogućnosti.
III: Proširenje postojećeg Kataloga prava odredbama vezanim za jedinstvenu zdravstvenu, socijalnu i porodičnu zaštitu
Neujednačenost zakona na entitetskom nivou; nejednak stepen socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite; izuzetno loši i teški uslovi života u pojedinim dijelovima BiH u ovim oblastima; izostanak volje za rješavanjam nastalih problema te nepostojanje mehanizma koji bi “natjerao” na rješavanje. Sve ovo su opisi trenutnog stanja u oblasti zdravstva, socijalne i porodične legislative u BiH. Ostaje nejasno zašto je u Ustavu izostavljeno definiranje države i kao socijalne, no da postoje prostori koji omogućavaju prisutnost neharmonioziranosti zakona u vrlo bitnim oblastima je vrlo očito. Kako? Prvenstveno, nije utemeljena obaveza države da ispunjava standarde ljuskih prava iz ove oblasti. Dalje, u samom Ustavu pravo na zdravstvenu zaštitu nije predviđeno kao posebno pravo.
Šta bi socijalna država značila građanima i građankama u BiH? Značila bi ustavno propisanu zabranu nasilja na osnovu roda i pola; značila bi slobodu odlučivanja o reproduktivnom zdravlju; značila bi i posebnu zaštitu koju uživa majka i samohrani roditelj; značila bi zaštitu radnog statusa žene; itd. Preciznim definisanjem Kataloga prava, u onim dijelovima koji ili nisu dovoljno određeni ili nisu određeni/propisani uopšte, naša “socijalna država” bi ne samo doprinosila punopravnoj ravnopravnosti polova već i garantovala specifična prava žena (koja postoje, jesu specifična i baš kao takva ih treba i propisati). Vrlo je bitno istaknuti da ovo nije set prava koji se tiče “samo” žena. Sva ova prava, posljedice njihove neuređenosti i neefikasnosti pogađaju i muškarce, i djecu, porodice, donoseći cijeli niz posljedica za cijelo bh društvo.
IV: Veća sudska i pravna zaštita ljudskih prava i sloboda
Imajući u vidu okolnosti nastanka Ustava BiH, dugo smo smatrali logičnim preferenciju kolektivnih prava konstitutivnih naroda u odnosu na pojedinačna građanska prava. Cijela interpretacija se nije mnogo promijenila u zadnjih dvadeset godina – i ono pitanje “zašto sada” ovdje dobija puno značenje. I dalje su bitna “konstitutivna pitanja” dok za ona “rodna”, u odnosu na ova ozbiljna pitanja, nije sada vrijeme. Nažalost, pored toga što jesmo (ili pak nismo) dio konstitutivnog kolektiva, mi smo i građani i građanke sa jednakim pravima. Kao takvi, trebali bismo imati npr. mogućnost pokretanja pojedinačne apelacije pred Ustavnim sudom BiH.
Veća sudska i pravna zaštita u Ustavu BiH bi vrlo konkretno značila eksplicitno navođenje jednakosti svih pred sudovima (ne, ne podrazumijeva se), odredbe koje obezbjeđuju sudsku pravnu zaštitu ljudskih prava i sloboda, nedvosmisleno garantirajući individualna prava u svim oblastima.
V: Princip direktne demokratije primijenjen na proces ustavne reforme
Trenutno, nije predviđa mogućnost pokretanja inicijative pojedinaca (građana i građanki) za izmjene i dopune Ustava. U praksi to znači da propisana procedura za izmjenu ustava ne mogu doći direktno od građana i građanki. Slično tome, nisu čak predviđena niti pitanja o kojima bi građani i građanke BiH mogli direktno da izraze mišljenje (političku volju). Uvrštavanje principa direktne demokratije u ustavni tekst ostavljamo mogućnost građanima i građankama BiH da učestvuju u donošenju odluka, artikulišući svoje mišljenje u obavezni segment odluke, da izraze potrebe i htjenja posebno u odnosu na najviši političko-pravni akt države u kojoj žive.
Inicijativa predlaže dva modela za primjenu direktne demokratije: građansku inicijativu i referendum o pitanjima iz nadležnosti Parlamentarne skupštine.
“Platforma ženskih prioriteta za ustavne promjene” stavlja u fokus rodnu ravnopravnost na način da ona ne bude tek nešto što nam je (društvu) potrebno već sa konkretnim prioritetima koji su postavljeni u okvire nužnog ali mogućeg. Rodna ravnopravnost u Ustavu BiH nije hir: svaki nedostatak iste se odražava na korpus prava koje svaka pojedina žena u BiH ima, odnosno nema, na njen svakodnevni život te osjećaj jednakosti, ravnopravnosti, pripadnosti.
Još jednom podsjećam, propisivanje unutar Ustava podrazumijeva i usaglašavanje svih nižih propisa; usaglašavanjem propisa na svim nivoima žene neće automatski, u stvarnom životu, biti ravnopravne u svakom do sada navedenom segmentu – ali hoće imati propisano pravo, zakonsko i (još bitnije) ustavno uporište da zahtijevaju ravnopravnost, uvažavanje i jednak tretman u pravima i praksi. Prestat će biti “podrazumijevane”, “zanemarene”, “ignorisane”, … I to je, zapravo, suština zašto Inicijativa, zašto Ustav i zašto sada rodna ravnopravnost kroz “Platformu ženskih prioriteta za ustavne promjene” jeste ispred Vas.
Lejla Gačanica
