Mira Vilušić brine za žene koje su preživjele traume
Intervju sa Mirom Vilušić je uradila Fondacija CURE u sklopu projekta “Ženska prava – Agenda za pozitivne promjene”, koju finansira Evropska unija, a realizuje Fondacija CURE (CURE) i Fondacija za osnaživanje žena (FWE), a projektom namjeravamo doprinijeti promociji i poštivanju ženskih prava, te doprinijeti iskorjenjivanju diskriminacije žena sa posebnim fokusom na žene i djevojke pripadnice marginalizovanih i manjinskih grupa u deset (10) općina.
Dvogodišnji projekat “Ženska prava – Agenda za pozitivne promjene” koji finansira Evropska unija, a implementiraju Fondacija CURE i Fondacija za osnaživanje žena identificira i zagovara rješenje problema žena u deset bh. općina.
Od izuzetne je važnosti uključiti žene koje su preživjele ratnu torturu u različite programe podrške, koji uključuju rad na sebi, ali i rad u lokalnim zajednicama, psihoterapeutkinja, aktivistica za ljudska prava pri Udruženju “HO Horizonti” iz Tuzle Mira Vilušić još od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu pomaže žene u potrebi.
Neki od programa koji pružaju podršku ženama su i projekti koji rade na jačanju kapaciteta i vidljivosti manjinskih i marginaliziranih grupa žena, kao što je projekt “Ženska prava – Agenda za pozitivne promjene” koji finansira Evropska unija, a implementiraju Fondacija CURE i Fondacija za osnaživanje žena, u saradnji s deset ženskih organizacija, od kojih je jedno i Udruženje “HO Horizonti” Tuzla.
Mira Vilušić je psihologinja, antivistkinja i mirovnjakinja koja je posvetila život brizi za žene koje su u ratu preživjele silovanje, a koje ni danas nisu ostvarile nikakva prava. Tokom rata u Bosni i Hercegovini brinula se za žene i njihovu djecu koje su preživjele različite traume. Tim od 15 psihologinja, psihijatrica i socijalnih radnica oformile su Psihološki centar u kojem su pružale psihološku podršku ženama prognanicama i njihovoj djeci.
„Mislim da smo uradile dobar posao. On nije bio popularan jer su u ratu prolazili projekti koji su prikupljali odjeću i obuću, hranu ili pomoć pri gradnji stanova, a mi to nismo nudile. No, to nas nije obeshrabrilo da posao radimo sve bolje kako bi se dokazale“, navodi Mira.
I sama je preživjela pokušaj silovanja. To je pokušao uraditi rođak njenog pokojnog muža. Na tu činjenicu podsjetila ga je dok je on pokušavao oduzeti joj dostojanstvo. Prijavila je slučaj članovima porodice koji su je savjetovali da o tome ne govori, ali ona je to odbila. Progovorila je javno i danas u njoj sve žrtve silovanja ili pokušaja silovanja mogu naći razumijevanje i ohrabrenje.
„Zbog tog iskustva shvatila sam koliko je značajno pomagati ženama žrtvama rata. Radila sam s neobrazovanim ženama, koje nemaju vjere u sebe i koje imaju vrlo malo samopoštovanja“ pojasnila je, a u toj namjeri organizacija „HO Horizonti“ u kojem Mira djeluje kreira različite projekte poput projekta “Ženska prava – Agenda za pozitivne promjene” koje rade na poboljšanju uvjeta života žena s posebnim fokusom na manjinske i marginalizovane grupe žena.
Kaže da je rijetko koja od njih jasno mogla izgovoriti šta joj se dogodilo i reći da su preživjele silovanje, ali Mira je to vidjela u njihovoj neverbalnoj komunikaciji. Nikada, kaže, nije vjerovala da će to postati jer je uvijek mislila da je biti humanistkinja vrlo naporno i iscrpljujuće te da ona nema kapaciteta za to, ali danas više ne može zamisliti da radi neki drugi posao izuzev da pomaže ženama koje su preživjele traume.
Jedan od ličnih uspjeha izdvojila je participaciju u Odboru za “Ženski sud” kada su članice te inicijative uspjele pripremiti žene i podržati ih u tome da se otvore i progovore o traumama silovanja. Važnost “Ženskog suda” je upravo u nastojanju kreiranja alternativnog, feminističkog modela pravde, mira i odgovornosti čime se promišljaju i aktiviraju nove politike znanja, preispituje se odnos između teorije i prakse/iskustva, gradi se međusobna solidarnost i povjerenje, alternativna ženska historija i kolektivno historijsko pamćenje.
„To je bio veliki uspjeh jer su žene koje su samo neverbalno odavale da su žrtve silovanja, ustale i javno, pred 500 drugih žena, kazale da su to preživjele. To mi je dalo još više snage da se borim za njih i s njima“ istakla je Mira. Takav razvoj događaja pokazao je da je moguće boriti se protiv teških okova i predrasuda društva koje nas uči da se o tim stvarima ne priča.
Kako je zaključila, ni 25 godina nakon rata te žene nisu ostvarile pravo na naknadu, nisu dobile pažnju društva da bi sve one lakše razumjele da nije njihova krivica za to što su preživjele, a i danas se bore da prevaziđu brojne traume.
Zato je jako važno kreirati kreirati programe koji će olakšati svakodnevne probleme sa kojima se suočavaju manjinske i marginalizovane grupe žena. Važno je spomenuti da smo kroz projektat „Ženska prava – Agenda za pozitivne društvene promjene“ kreirale Akcionoi plan – agendu potreba žena u Tuzli s ciljem skretanja pažnje na probleme sa kojima se suočavaju žene sa posebnim fokusom na žene pripadnice manjinskih i marginalizovanih grupa. Kroz Akcioni plan – agende potreba žena u Tuzli mapirani su različiti problemi i ponuđeni prijedlozi za njihovo rješenje, a zaustavljanje nasilja nad ženama, djevojkama i djevojčicama je samo samo jedna od mjera koje su predložene u ovom dokumentu.
Prema pretpostavkama stručnih službi, u Bosni i Hercegovini tokom rata devedesetih godina silovano je oko 20.000 žena i djevojčica, ali iz različitih društvenih razloga nije moguće odrediti tačne podatke. Postoje i neke procjene međunarodnih organizacija koje navode da je broj žena koje su preživjele ratna silovanja u BiH oko 50.000.
Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje i nerijetko žene zbog nepostojanja kvalitetnog sistema podrške često su prepuštene same sebi ili svoja iskustva podijele s nevladinim organizacijama.
