Kratki osvrt jedne od učesnica na promociji knjige i izložbe fotografija “Moj glas odjekuje!”
Fondacija CURE je dobila kratki ostvr jedne od učesnica na izložbi fotografija fenomenalnih i hrabrih žena koje su napisale svoje lične životne priče,i koje su sumirane u knjizi „Moj glas odjekuje..“ autorice Mashe Durkalić. Izložba je bila otvorena za sve posjetitelje/ke u petak, 06.03.2015. godine sa početkom u 18:00 sati u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Na promociji publikacije je predstavljen prikaz portreta žena koje predstavljaju otpor prema patrijarhalnim nametnutim normama ponašanja i vrijednostima.
Vaše refleksije, vaše utiske možete poslati i vi na mail vedrana@fondacijacure.org, a u zavisnosti da li ste zainteresovane/i da se vaši utisci objave na web stranici Fondacije CURE, mi ćemo vas poslušati.
Izložba fotografija i promocija knjige ”Moj glas odjekuje”
-kratki osvrt-
Ovaj kratki osvrt je nastao prilikom posjete izložbi fotografija i promociji knjige ”Moj glas odjekuje” i samoj promociji, pri čemu su svoje priče podijelile žene koje su zapostavljene i osuđivane na neki način u društvu i u tu svrhu su odlučile progovoriti, te motivirati mlade djevojke, žene, da se ne stide toga što jesu i da hodaju uzdignute glave i teže ka svojim ciljevima. Slušajući mlade žene, njihove priče i naravno čitajući knjigu poistovjetila sam se sa par njih. Prije svega s Jovanom, jer dolazim iz maloga mjesta sa nekih 30 000 stanovnika sa okolnim selima gdje se sve svodi na to da žena treba da bude doma, obavlja kućanske poslove i trči na sve strane kako bi ugodila svakome. U mojoj obitelji je bila slična priča jer sam odrasla bez tate i mama je uvijek imala pritisak od obitelji, kako će ona sama s troje djece izaći na kraj ili ipak kao šta će kada završe školu, da li imaju dečke. Mene su te stvari gušile. S obzirom da sam najstarija jedva sam čekala da idem, da se osamostalim, budem ono što jesam i bez ikakvih prigovora, predrasuda težim ka tome da ostvarim što želim u svome životu. Također sam bila osuđivana zbog toga što treniram nogomet jer nije bilo ženskoga kluba i svoje vrijeme sam provodila na terenu ili igralištu uživajući s dečkima. Bili su tu razni komentari: imat ćeš krive noge, postat ćeš ”muskarača”, ali uzaludan im je trud bio, ipak sam ustrajala u svemu što želim i naravno mama je tu bila kao najveća podrška jer me pustila da uživam i vidim stvari kako želim a ne nametanjem tuđega mišljenja, obitelji. S druge strane razmišljajući i pišući ovo, na um mi je pao jedan pisac i filozof koji je uporedio život sa kartanjem: „Svaki igrač mora prihvatiti karte koje su im dodijeljenje, no, međutim kada im karte dospiju u ruke sami odlučuju kako će njima igrati.“ Sami/e odlučujemo koje ćemo rizike preuzeti i kako ćemo postupiti. No, mogućnosti za razvoj na koje žene nailaze nisu jednake. Ako smo rijetko bile izlagane iskustvima koja nas potiču na razvoj ili ako smo na neki način teško napuštale svoju utješnu zonu, onda smo morale da radimo mnogo napornije i da se trudimo daleko više samo zbog toga što smo žene, slabiji spol kako bi usvojile i imale pozitivan stav prema osobnom pozitivnom rastu i razvoju. Stoga, ako želite da promijenite i postignete nešto, prvo promijenite stavove a počet ćete tako što ćete promijeniti način na koji se ponašate. Što time želim da kažem jeste da se ponašate što je više moguće poput osobe kakva biste željele biti, odnosno osobe kakve biste željele postati. I tako će postepeno nestati ona bojažljiva osoba koja se krila na svaki mogući način, da je ne bi pogrešno shvatili i osuđivali zbog toga što zapravo jeste.
A.M. (23 god.)
