Počelo je prostim riječima koje su pisale jasno smrt moje majke, riječi koje ostavljaju neizbrisiv trag, riječi koje sruše, mijenjaju ili podignu. Za dijete od devet godina svaki gubitak predstavlja fijasko života – ne vidi se dalje od tog momenta i ne postoji budućnost. Smrt brata, šest mjeseci kasnije, budi strahove i sumnju. Bliska, i već određena budućnost, specifična za moj narod, bez škole, bez maštanja i želja. Čovjeka uhvati tračak zaborava, građen sitnim godinama kao i najtežim dramama. Pojavi se nova crna zavjesa preko životne sofre. Smrt drugog brata u saobraćajnoj nesreći zapečatila je dotadašnja sitna zadovoljstva i sitne sreće kroz osnovnu i početak srednje škole koju sam napustila poslije tog nemilog događaja. Moglo bi se reći da je za mene život stao.
Sredinom 2006. godine posjećuje nas Dragan Joković iz Udruženja građana “Otaharin” i motiviše me da volontiram. S velikom željom i nadom ulazim u ovu kuću koja će mi kasnije postati dom. Rad u “Otaharinu” poklonio mi je mnogo iskustva, edukacije na svim poljima, nova prijateljstva i mnogo putovanja. Ali, nije bilo sve tako savršeno. Kroz moj volonterizam susretala sam se i s diskriminacijom i predrasudama drugih ljudi od strane neroma, a i Roma iz moje zajednice. Sav sam taj teret nosila dugo u sebi i nastavila sam se boriti i ukazivati tim ljudima da sam i ja građanka/djevojka koja želi bolje sutra za sebe. Postigla sam da neki od njih promijene mišljenje, kako neki Romi iz moje zajednice, tako i neki neromi.
Godina za godinom, akcije, seminari, projekti načinili su od mene prvenstveno srećniju i bolju djevojku, a zatim svjesnu volonterku koju prate stalne pohvale. Godine 2011. potpisujem ugovor o radnom odnosu i postajem jedina zaposlena Romkinja u Bijeljini u Udruženju građana “Otaharin”. Iste godine polažem vozački ispit i dobijam vozačku dozvolu. Neformalna edukacija kroz razne seminare donijela mi je razumijevanje i znanje u radu s raznim ciljnim grupama, a posebno s djecom. Imala sam zadovoljstvo raditi u vrtiću “Čika Jova Zmaj”, gdje su po prvi put bila i romska djeca. Upravo iz tog vrtića dobijam podršku i pomoć u daljnjem radu. Godine 2014. sam upisala srednju školu i već uspješno završila drugu godinu.
Prepoznatljiva u okruženju zahvaljujući svom poslu, iznova upoznajem nove ljude iz različitih organizacija što mi dopušta jako dobru saradnju s nevladinim organizacijama. Moje se želje ne završavaju završetkom srednje škole. Planiram upisati Pedagoški fakultet, smjer vaspitačice. Pomogla sam sebi pomažući i drugima. Planiram raditi to još dugo jer taj osjećaj doprinosi mom zadovoljstvu i uživanju. Najveći ponos su djeca koja idu u školu, koja imaju želje i koja znaju put do zdrave budućnosti.
Begzada Beganović – Begzi
