Budući da se ove godine načinje drugo stoljeće obilježavanja Međunarodnog dana žena, pitanje je ima li što ovaj vremešni praznik danas da nam ponudi i kaže, na što da nas opomene ili upozori, u čije ime digne glas i glavu (dakako i pesnicu ako treba), i konačno – ima li što da slavi, sto prvu godinu nakon što je obilježen prvi put?

Ustanovljen u znak borbe za ekonomska, politička i socijalna prava žena, sa osnovnim ciljem osvajanja ženskog prava glasa, zahtijevao je puno. Pogledamo li kako danas, nakon prepunog vijeka borbe za ova prava, stoji stvar sa društvenom ulogom žena, sa njihovom političkom participacijom ili ekonomskom moći kojom raspolažu, osobito u tranzicionim društvima poput ovog našeg, izgleda da nam nikad nije bio preči i potrebniji nego sada, u vremenu deklarativno ostvarene ravnopravnosti i besramno neodgovorne retorike koja je prati.

Samorazumljivo uživajući prava stečena u periodu socijalizma, rizikujemo da zahvaljujući svojoj indolenciji nepovratno izgubimo neka od njih. Izgleda da preko pedeset godina korištenja opšteg glasačkog prava nije donijelo željene promjene, pa se istiha pitam nije li Emma Goldman bila u pravu tvrdeći da bi glasanje, kada bi išta stvarno moglo promijeniti, bilo nezakonito?

Decidno odbijajući da suzi front borbe protiv svih hijerarhijskih odnosa vlasti i autoriteta na „žensko pitanje“, furiozna Crvena Emma anarhofeminizma polemisala je protiv ženskog prava glasa nazivajući ga „modernim fetišom“, ne stoga što ženama nije priznavala politički subjektivitet i ravnopravnost sa muškarcima, već zato što je držala da je sistem predstavničke demokratije lažno pravičan i da se ne može popraviti „iznutra“, te da glasačko pravo žena u tom smislu predstavlja tek „sredstvo za učvršćivanje svemoći onih bogova kojima žene odvajkada služe” – Crkvi, Državi i Domu.

Sto godina nakon ove njene tvrdnje, istorijsko-materijalni indikatori, kako podsjeća Ankica Čakardić, tvrdoglavo ukazuju na to da žene u demokratiji i kapitalističkom društvu na vrlo specifičan način i dalje reprodukuju zatečeni podređeni položaj.

Predrasuda ili štaviše zabluda o ostvarenoj rodnoj ravnopravnosti, osobito u crnogorskom kontekstu, jeste fenomen koji ne prestaje da me fascinira.

Ako na međunarodnom nivou postoji neprestana i neodložna potreba za unapređenjem položaja žena, deplasirano je servirati tezu o ravnopravnosti žena u domaćem kontekstu kao gotovu, neupitnu stvar, i to u društvu izrazito tradicionalnom, konzervativnom, patrijarhalnom i nerijetko mizoginičnom.

Tvrdoglavo nezainteresovana za istoriju, uzroke, činioce i načine potčinjenosti polovine ljudskog roda, vladajuća neoliberalna ideologija brižljivo njeguje iluziju ostvarene ravnopravnosti čiji je plafon nedotupavni horizont političke korektnosti, kao i bajati patrijarhalni imaginarij čijim nas kužnim dahom zapahnjuje čestitajući Dan žena na način crnogorskih političara („Od dobrog muža dosta i ruža“, Dan, 04. mart 2012) koji svake godine demonstriraju potpunu neobaviještenost i iskrenu nezainteresovanost za političku bit ovog praznika, srozavajući ga na otužnu bombonjersku farsu.

Dakle, kao nebrojeno puta do sada – ravnopravnost tek treba da se desi.

Međutim, oruđa kojima raspolažemo za njeno ostvarenje doimaju se bolno neučinkovitim, a ideologije kojima je (bilo) moguće mobilisati podršku i potaći solidarnost istanjile su se i izgubile na uvjerljivosti, čime su potencijalne „subjekte revolucije“ svele na korisnike i servisere sistema i otplatioce njegovih kredita.

Komfor plišanih okova čini ideju slobode, ali i ostale, kako ih Vesna Lakošek naziva – neprijatelje neoliberalizma – ideje zajedništva, kolektiviteta i uzajamne odgovornosti za živote svih pripadnika jedne zajednice – žalosno nekonkurentnim na današnjem “tržištu” ideja i vrijednosti.

Progoni me Crvena Emma. Ne stoga što osvojena prava smatram trivijalnim ili izlišnim ili što bih ih, tako prozaične i banalne, damski prepustila promućurnim kavaljerima, već zato što me peče pomisao na budućnost koja je mogla biti, posmatrano iz njenih cipela, sa distance od preko sto godina.

Danas, sistem prilježno popravljan „iznutra“ puca sa svih strana, krpeći kezeće rupe topovskim mesom, sve jeftinijim životima sve širih slojeva, na prvom mjestu onim najranjivijim i najobespravljenijim, „feminiziranim proleterijatom“ koji uz podršku generacija na koje će prenijeti usud dužničkog ropstva treba platiti cijenu „napretka“ i „uspjeha“ onoga što nam se demagoški nastoji predočiti kao jedini mogući, ako ne i najbolji od svih mogućih svjetova.

Paula Petričević, filozofkinja

Progoni me Crvena Emma. Svaki put kada se ugrizem za jezik ili izbrojim do deset slušajući domaće eksperte i glasnogovornike rodne ravnopravnosti koji su se do juče javno sprdali sa ovom problematikom. Zadivljuća sposobnost amortizacije i aproprijacije subverzivnih teorija, pokreta i simbola predstavlja jedno od najmoćnijih oruđa kapitalizma. Upravo se to desilo sa najprihvaćenijim dijelom feminističkog pokreta/teorije – onim liberalnim, koji je, privržen „postupnom društvenom inžinjeringu“, unapređivao sistem iznutra.

No, uz sve nesporne uspjehe, to je jedna ograničena pozicija koja se, kao što možemo vidjeti, postupno izvrće u svoju suprotnost, baš kao što se i 8. mart od revolucionarnog praznika strmoglavio u apolitični kič dekor kontinuirane strukturne potčinjenosti žena. To je ono što je Tournier nazvao „zloćudnim preobražajem“, a što bi moglo da posluži kao savršen potpis ove strategije aproprijacije i pacifikacije.

U tom je ključu i feminizam zamijenjen rodnom administrativnom politikom i beživotnim evropskim birokratizmom. Drugim riječima, morao je biti razoružan prije nego je prepoznat i priznat kao legitimna politička i epistemološka pozicija, baš kao što je i 8. mart morao biti depolitizovan i komercijalizovan da bi bio masovno i dugotrajno obilježavan i slavljen. Upravo se u ovom procesu bespoštednog prevođenja, monopoliziranog transponovanja margine u centar, gerile u opoziciju, zbiva tournijeovska „maligna inverzija“ koja umjesto da razbija, ad infinitum (p)održava status quo.

Progoni me Crvena Emma. Emma koja je znala da se emancipacija žena ne može desiti u vakuumu, i da u nepromijenjenom, patrijarhalnom i nepravednom društvu ona biva tragična. Možemo li dovesti u svijest imperativ da nas se moraju ticati principi na kojima počiva i po kojima funkcioniše zajednica čijim smo dijelom, a koji trebaju biti iznova promišljeni i u odgovornom dijalogu postavljeni?

Upravo na to smjera moto osmomartovske konferencije koja se ovih dana održava u Tivtu: „Ljubav, a ne strah je temelj naše zajednice“. Pretpostavljam da većini zvuči lijepo i do zla boga naivno? Racionalno ali nerealno? Ništa zato, sačekajmo još sto godina.

Tekst je u cjelosti preuzet sa www.vijesti.me