Tekst napisala Milica Bonar
Fondacija CURE je ovogodišnju globalnu kampanju 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja čiji je slogan “Zaustavimo rodno zasnovano nasilje na tržištu rada”, započela uličnom akcijom ispred Sarajevske Tržnice 25.11., i podjelom promotivnih materijala kojima je našim sugrađanima i sugrađankama prenijela poruku o nužnosti jednakoga pristupa tržištu rada za sve i ravnopravnom učešću muškaraca i žena u ostvarivanju njihovog prava na rad kao osnovnog ljudskog prava.
Naša svakodnevna praksa govori u prilog činjenici da se radna sposobnost žena nerijetko mjeri kroz starosnu dob kojoj pripadaju, te kada pređu određenu, za poslodavce prihvatljivu dobnu granicu, uz svo radno iskustvo i kompetencije koje posjeduju, mnoge od njih teško dospijevaju na tržište rada, jer se prednost daje mlađim ženama. Ovakva situacija dovodi ih u veoma nepovoljan položaj da ne mogu ostvariti pravo na penziju i druga prava koja iz toga proističu, zbog nemogućnosti uvezivanja radnog staža s jedne, te umanjenih šansi da u tim godinama pronađu novo zaposlenje, sa druge strane.
“Podatak o povećanju zaposlenosti za 5% treba sagledati kroz to koliki je broj zaposlenih žena u odnosu na broj zaposlenih muškaraca. Kako mijenjati ekonomske politike, ako nismo ravnopravno zastupljene na tržištu rada? Žene u BiH napreduju samo do određenih granica, tako da kršenje radnih prava najviše pogađa žene. Jaz između plata žena i muškaraca u BiH je 40,6%. Prema podacima istraživanja koje je proveo FES, 68,7% ispitanica smatra da žene koje nisu u braku lakše dobivaju posao od onih koje jesu, a 11% je reklo da trudnoća umanjuje mogućnost zaposlenja. Diskriminacija je prisutna već pri konkurisanju za posao, a poznat mi je primjer da je poslodavac rekao- stare žene i trudnice izađite napolje, s vama nemam šta da razgovaram. Hraniteljska uloga je nevidljiva- takve žene niti mogu da budu na tržištu rada, brinu se o djeci i starima, neke nakon rata nikada više nisu dobile mogućnost da se zaposle, nikad im se nije uvezao staž, prvo su se namirile banke, a one su ušle u godine kada jako teško mogu biti aktivne na tržištu rada, nisu ostvarile pravo na penziju tako da nemaju jeftiniju kartu za gradski prevoz, pravo na dizanje kredita, popust na bazen za plivanje ili kulturna dešavanja; to je neplaćeni rad. Istovremeno, nijedan slučaj za mobing nije procesuiran pred sudovima, žene ne žele da pokreću sudski postupak, a naročito iz privatnog sektora, i to u oblastima trgovine, žene se žale na prekovremeni neplaćeni rad, moraju se vratiti sa porodiljskog mnogo ranije od zakonom propisane jedne godine, nose pampers pelene za kasama jer ne smiju da se miču ni kad imaju menstruaciju. Ne pokreću se postupci pred sudovima, a samim tim nemate ni zaštitu žena”, kaže Vildana Džekman iz Fondacije CURE.
Povodom 3. decembra- Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom Fondacija CURE je zajedno sa Posebnim mamama organizovala uličnu akciju pod nazivom “Sve jednake – Sve vidljive” ispred sarajevske Tržnice, s ciljem skretanja pažnje javnosti na gorući problem marginalizacije osoba sa invaliditetom i njihove društvene isključenosti.
“Zar ja da dijelim npr. imovinu kao samostalna roditeljka djeteta sa invaliditetom, sa mužem- ocem djeteta koji nikada nije plaćao alimentaciju? Moje dijete nije hodalo, nije koristilo noge i ruke, nije govorilo. Otac je frustriran već samim tim što mora plaćati alimentaciju djetetu koje mu neće “ničemu koristiti”, dakle: “daje pare majci”,i zato mnogi pribjegavaju zlostavjanju djeteta. Dijete nikada nije izveo u invalidskim kolicima napolje, dijete se od njega vrati gladno, žedno, vrišti i svaki put bolesno. U nedjelju ujutru sam dijete dala njegovom ocu, naveče mi je dijete vraćeno bolesno, varikinu je kašljalo i ujutru umrlo. Jedna majka djeteta sa invaliditetom se pokušavala godinama razvesti od muža u drugoj državi. Dijete nije mogla upisati u školu, kako joj se u formularima traže imena oba roditelja. Ona nema novaca, a muža mora pronaći u Ujedinjenim Emiratima, jer joj treba njegov potpis za djetetov pasoš. Naplaćala se sudskih taksi, troškova, advokata, na kraju je morala o svom trošku da ga traži. Živi na rubu siromaštva jer je on sve odnio”, kaže Anela Kozica iz udruženja “Posebne mame” i “Dajte nam šansu”.
Nemogućnost pristupa zdravstvenim objektima i uslugama te arhitektonska nepristupačnost zgrada i objekata općenito, diskriminacija kada je u pitanju pružanje pravne pomoći i ostvarivanje socijalnih i drugih prava (kao što su zaštita od nasilja, pravo na rad, novčani dodatak na osnovu invaliditeta ili nasljeđivanje), neprilagođenost školskog programa osobama sa invaliditetom i neobučenost nastavnog osoblja, kao i nepostojanje medicinskih pomagala i stručnih lica i asistenata edukovanih za rad sa osobama sa invaliditetom kada su u pitanju medicinski pregledi poput ginekoloških te nastavni proces, položaj i svakodnevan život ovih osoba i njihovih staratelja (pri tome prvenstveno misleći na majke kao samostalne roditeljke zbog činjenice da očevi obično odbijaju plaćati alimentaciju i preuzimati brigu o djeci), čini nepravednim i teškim.
“Moramo govoriti o multisektoralnom pristupu različitih perspektiva pojedinih problema. Treba ići u pravcu izmjena legislative i konkretnih preporuka u odnosu na sve marginalizovane grupe pojedinačno, potcrtati ključne probleme sa kojima se suočavaju samostalne roditeljke, osobe sa invaliditetom kada je u pitanju alimentacija i drugo. Bez te 403 marke invalidnine porodica ne može da živi. Majke veoma teško ostvaruju bilo koja druga prava, npr. glasanje- veliko je pitanje da li majke mogu napustiti takvo dijete, da ono ostane samo, bez obzira na mobilne timove. Veoma mali broj centara u BiH za besplatnu pravnu pomoć može dati pravovaljani pravni savjet. Koliko sudije uzimaju u obzir kontekst uslova u kojima majke pristaju da žive? U raspodjeli imovine pojaviće se otac koji nikada nije snosio obavezu za izdržavanje djeteta. Većina žena ostaje u teškoj ekonomskoj zavisnosti i do momenta smrti živi od socijalnih davanja. Sada se radi na redizajnu sudova, ali kada su u pitanju npr. brakorazvodne parnice, osobe sa invaliditetom sa određenim tjelesnim oštećenjem (žene sa polomljenom kičmom npr.), imaju problem da se popnu na treći, peti sprat”, kaže Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE.
Ovogodišnju Kampanju 16 dana aktivizma Fondacija CURE je zaokružila obilježavanjem 8. decembra, Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH, uličnom akcijom ispred sarajevske Tržnice kojom je poslala jednoglasnu poruku o važnosti podržavanja i čuvanja sjećanja na žensku stranu rata u kojem je, u periodu od 1992. do 1995. godine u BiH ubijena 9901 žena.
Oružani sukob u BiH imao je i ima brojne, još uvijek neistražene posljedice na žene koje su u njemu bile prognanice i raseljenice. Zatvarane su, silovane, ubijane, ginule od metaka i na druge načine podnosile teret rata, te je s tim u vezi, aktivistički ženski pokret „Mir sa ženskim licem“ okupio članice/i podržavatelje/ice iz cijele BiH, koje/i žele reći NE i STOP politikama brisanja i zaborava.
Vizija ovog pokreta koja se ogleda u trajnom miru i jednakim mogućnostima za sve, otvara i vodi procese suočavanja sa prošlošću, njegujući kulturu na postignuća, iskustva i stradanje žena, te oblikuje društvo u kojem je žena kao snažna i vidljiva u javnom i političkom prostoru, ravnopravno uključena u stvaranje trajnog mira- „Ovo nisu priče o ženama heroinama, koje su sve rizikovale da bi učinile neko važno i veliko delo (mada je i takvih nesumnjivo bilo), već priče o „jednima od nas“, frizerki ili učiteljici koje jednog sunčanog dana odu na posao, a u sledećem trenutku ih više nema. Ovo su priče i o tome kako se zajednice sećaju onih čija se imena nisu našla ni na jednom javnom spomeniku, niti na ijednoj listi zaslužnih i bitnih“[1].
Žene čine 10,31% od ukupnog broja žrtava rata, kao i 25% civilnih žrtava rata.
Istraživanja javnog mnijenja u BiH pokazuju da se bh.društvo danas suočava sa 3 ključna društvena problema: nezaposlenost, loša ekonomska situacija i korupcija, a sve njih možemo posmatrati kroz prizmu feminizacije siromaštva[2].
Da bismo ostvarile sistemske promjene i zaustavile nasilje nad ženama, infiltrirano u sve pore bh.društva, moramo za početak biti solidarnije jedna prema drugoj i spremnije nego do sada zajednički djelovati u uklanjanju barijera koje nas sputavaju u tome da više saosjećamo jedna prema drugoj i da ravnopravno zauzmemo mjesto u društvu koje nam pripada.
To znači da ne smijemo zanemarivati naš aktivizam ni u jednom prostoru koji može učiniti da budemo vidljive i da se naš glas čuje, te nikada ne odustajati od nastojanja da ideju pravde, jednakosti i ljubavi približimo što većem broju pojedinaca i pojedinki, kako bi njihove predstave limitirane neznanjem ili nedovoljnom upućenošću koje je proizvelo sistemsko uskraćivanje znanja i tačnih informacija, iz postojećih predrasuda bile pretočene u prihvatanje ili podršku našem zalaganju i borbi za dobro svih članova/ica naše zajednice.
To ujedno znači i veću spremnost na to da izađemo iz zatvorenosti i skrivanja u naše domove i kancelarije, te da napustimo zone našeg komfora i udobnosti u ime naših kćerki, majki, sestara, prijateljica i komšinica- spremnost na to da izađemo na ulice gdje naš glas može slobodno odjekivati, a gdje nam ne trebaju ekskluzivno pravo niti privilegovanost kao izgovori.
