Intervju sa Mairead Maguire,dobitnicom Nobelove nagrade za mir 1976. Severna Irska, Sarajevo,07.juni 2014.
1. Da li nam možete reći šta vas motiviše za ovako predivan rad, pogotovo u vašoj zemlji s obzirom na historiju?
Članica sam organizacije The Peace people, i na našoj stranici možete naći više informacija o radu same organizacije. Strastveno vjerujem u mir i da ljudi mogu riješiti bilo koji problem dijalogom, u razgovoru jedni s drugima i to je ono što me motiviše. Oduvijek sam radila za mir, ali sam se posebno tome posvetila u augustu 1976. godine u Belfastu. U sukobu između Velike Britanije i Irske Republike, jednoj od mojih sestara, Anne, troje djece je ubijeno od strane mladog vojnika iz Sjeverne Irske, nakon čega se veoma razbolila, zatim i umrla. Tada sam zajedno sa svojim prijateljima pozvala ljude da izađu da se bore za mir i zaustave nasilje koje se tada dešavalo u našoj zemlji. U tom periodu u augustu 1976. godine nasilja je bilo svaki dan, bombadiranja, pucnjave, ubijanja sa svih strana od grupa paramilitarista, lojalista, republikanaca i od vojske. Ljudi su bili uhvaćeni u taj užasan ciklus nasilja. Kao odgovora na naš poziv za mirno rješavanje i nenasilan put ka naprijed, hiljadu i haljdu ljudi je izašlo na ulice i marširalo kroz Sjevernu i Južnu Irsku, te druge države. Poruka koja je odbijala bombadiranje, pucanje i bilo koje druge tehnike nasilja u cilju da se izgradi mir dodirnula je mnoge u srce i to je bio razlog tolikog odaziva ljudi. Od tada sam radila na nenasilnom rješavanju problema i to je ono što je pokrenulo mene, Peace people i ljude u mojoj zajednici.
2. Kakvu biste poruku rekli mladim ženama u BiH koje su u politici, i da li mislite da trebaju biti aktivne u njoj i zašto?
Mladim ljudima bi rekla da strastveno vjeruju u mir i mogućnost da mir može doći, jer ja vjerujem da je mir veliki dar, ali i pravo. Mi imamo pravo na mir i ono treba biti naše pravo. Trebamo imati tu strast za mir i raditi za mir jer živimo u zajednicama gdje postoje historije i česta podjela. Mi smo ti koji moramo naći načine kako razbiti te podjele kroz razgovor jedni s drugima, omogućiti način kako bi svi bili zajedno, te raditi na projektima. U vlastitoj zemlji imamo veoma duboko podijeljeno društvo, različite etničke grupe, gdje većina vlada a manjina nema osnovna ljudska prava. Kad smo počeli sa svojim radom, sredinom šezdesetih, u Sjevernoj Irskoj tražili smo osnovna ljudska prava za manjinske zajednice, ali nažalost umjesto odricanja u korist davanja prava manjini i njihovog uključivanja u politiku isplivalo je nasilje. Jednom kad nasilje ispliva ljudi se počnu bojati i dolazi do njegovog eskaliranja. Zatim kad oružje dođe, strah eskalira i ljudi se razdvajaju. Tako da mi, koji živimo u situacijama gdje su zajednice različitih religija, različitih tradicija, nejadnakost i nepostojanje političke jednakosti, moramo naći načine kako da uklonimo taj strah. Kada se oružje odstrani vidimo da militarizam i paramilitarazam ne rješavaju ljudske i društvene probleme. Jedini način za to je putem dijaloga, slušanja jedni drugih, kroz razumijevanje i suočavanje sa problemima dolazeći do korijena, jer je nasilje samo površina ali ne i korijen konflikta. Ovo je veoma važno bez obzira u kakvom društvu živimo ne smijemo krpiti pukotine radi kojih je nastao konflikt već radije biti iskreni i reći zato ovdje imamo konflikte i ovo je ono što možemo uraditi da ih uklonimo. Tako smo mi počeli u našem pokretu, koje čine nekoliko zajednica, to je građanski pokret pretežno sačinjen od žena. Kada smo marširali 1976. godine, 90% koji su marširali bile su obične žene i djevojke koje su govorile Stop nasilju, sjednite i pričajte. Ovo je jednostavna poruka, ali važna. Razgovarajte sa neprijateljima i učinite ih svojim prijateljima, kako bi radili zajedno i unijeli zajedničku humanost. Ta humanost je ono što nas ujedinjuje, a ne različitost koja je također važna. Bitno je da prepoznamo humanost i potrebu za rješavanje problema zajedno. Takav pristup nenasilju je veoma važan radi ljudskih prava i pravde, kao i za rad za prava žena, prava manjinskih grupa, djece, siromašnih. Glasovi koji su ignorisani trebaju se slušati, kao i ljudi koji su nosili oružje i njihovi razlogi zašto su nosili, kao i suosjećanje i razumijevanje. Potrebna je politika koja zagovara pomirenje i oproštaj, a ne politika koja nastaje radi osveta. Ovakav pristup je važan za našu situaciju, jer u Sjevernoj Irskoj imamo zajednice koje su se razdvojile radi nasilja, ali mi trebamo da spojimo tradicije preko tih zidova koji su ih razdvojili. Ostvarili smo ogroman uspjeh. 1976. iznad Belfasta je eksplodirala bomba i ljudi su se bojali izaći radi nasilja i neprijatelja, a danas imam ljude koji započinju proces mira, ohrabrujemo ljude da govore o nasilju, imamo mir. Ali, i dalje moramo dosta da radimo. Sve dok radimo za promjene, ljudska prava, poslove, obrazovanje imamo i siguran mir. Ako sjedimo i ljudi osjećaju da nema promjena onda treba samo nekoliko ekstremista da uzmu oružje i da sve bude okrenuto nasilju, ali možemo reći da smo daleko dogurila.
3. Da li imate podršku poodice u vašem rad?
Da. Imam predivnog muža, Jackia, koji me u potpunosti podržava u onome što radim, kao i moja porodica koja je na svoj način uključena u zajednicu i podršku. Kada postoji konflikt ljudski odnosi su snaga. Treba se bojati te snage, snage porodice i prijateljstva, kao što mi je moja mama govorila. Te stvari nas čine jakim. Kada su ubijena sestrina djeca, ona se strašno razbolila. Oporavila se tek toliko da je pored mlađeg sina koji je preživio, dobila još dvoje djece sa svojim mužem Jackiem. Međutim bila je toliko povrijeđena, fizički i emocionalno, da je oduzela sebi život. Ostavila je troje malo djece i muža. Smatram da je moja sestra Anne anđeo. Međutim u tragedijama kao što su konflikt i nasilje svako ne preživi jer im srce bude slomljeno, a ona je upravo radi toga i umrla. Zato je važno ne podređivati se nasilju nikad ni iz bilo kojeg ugla, jer nasilje znači da svijet neće uspjeti i sigurna sam da se to može i ovdje primijenit, u Sarajevu. Nakon sestrine smrti preuzela sam brigu o njenoj djeci,a potom se i udala za njezinog muža. Dobili smo još dvoje djece. Odatle dolazi moja snaga. Zajedno sa djecom i šestero unučadi imamo divan život, imamo nas. To je ono što je bitno, da se ne zaglavi u prošlosti, nego da se živi sretno u sadašnjosti za djecu, jer djeca kad dođu želite im pružiti dobar život. Dosta smo uložili u sreću djece i slavljenju života, tako da ne govorimo o prošlosti često. Smatram da ne treba naredne naraštaje označavati i opterećavati za nešto što je bila naša tragedija. U datom trenutku treba pustiti, i krenuti dalje. Mislim da u tome ima izazov za sve nas. Izazov je i da se zapamti da ljudi na putu ka oproštenju su u različitim životnim stadijima i da to trebamo razumijeti. Također trebamo razumijeti da nas oproštaj liječi i uči biti sretnim, radi naše djece. Glavni ključ za mir je oproštenje. Ispričat ću vam jednu priču vezano za sestru. Kad se oporavila i prohodala, nakon njene tragedije, prvo je otišla do majke vojnika koji je ubio njenu djecu. Na pitanje zašto je to uradila odgovorila je: jer i ona je izgubila sina. Ona je znala za tu vrstu oprosta i svi smo bili zapanjeni njenom snagom. Oproštaj je važan, jer ne želimo i ne trebamo da tragedije prenosimo na naredne generacije, jer ako prenosimo nikad neće zacijeliti. Naravno, prošlost nikad ne zaboravljamo to je dio nas, jedno iskustvo, koje možemo iskoristi da ubuduće postupimo drugačije, kao i šta možemo promijeniti odnosno šta uraditi da se ne ponovi.
4. Koja je razlika u naporima i ostvarenjima za proces izgradnje mira osamdesetih godina prošlog stoljeća u odnosu na danas?
Danas postoji prepoznavanje od strane ljudi da moramo promijeniti stvari. Svijet ide putem ratova i militarizma koji stvaraju siromaštvo i stavljaju nas u opasnu poziciju gdje se, umjesto da sarađujemo u zajednicama, na nacionalnom i svjetskom, borimo za naš opstanak. Moramo raditi stvari drugačije, putem dijaloga, nenasilnog rješavanja konflikata. U svijetu postoji veliki broj pokreta: ženskih pokreta, pokreta za ravnopravnost spolova,za borbu prava putem kojih se može drugačije djelovati. Prisiljeni smo da prepoznajemo jedni druge radi mnogobrojnih alternativnih načina rješavanja sukoba, čiji broj raste svaki dan kroz obrazovanje, vjerske tradicije koje se susreću. U Sjevernoj Irskoj u 70tim imali smo mnogo različitih kršćanskih dominacija i nikad nismo ni razgovarali jedni s drugima. Kad su problemi počeli, te dominacije su počele da surađuju, da rade zajedno, da grade mreže, imaju mirovne događaje. Danas, taj pokret nastao spajanjem je jak i nevjerovatno je. Sam način na koji se povezujemo sa ostalim tradicijama, na koji spoznajemo kako je biti dio neke vjere danas i šta to imamo zajedničko i sve to putem dijaloga je veoma bitan. Kontakt sa ljudima drugih vjera mijenja nas u smislu da nam pomaže da idemo naprijed u razmišljanju. To će nam stvorit izazov da slušamo jedne druge, jer potičemo iz različitih historija i jezičkih podneblja. Kad je u pitanju nova kultura i tradicija svi smo stidljivi i nervozni. Moramo da naučimo sve naše sigurne zone, da možemo da izađemo na kraj s tim. Ali pravi napredak je izlaženje iz te sigurne zone u nesigurnost i neizvjesnost. Tako da kad god vidite, kao što sam ja vidjeli, da ljudi iz različitih zemalja posebno mladi ljudi odu brodom s Kipra do Gaze kako bi odnijeli pomoć i hranu djeci u Gazi, to će vas promijeniti. Tada ne govorimo o našim razlikama, već kako da pomognemo. Također ne brineš o sebi ili svojoj religiji već o tome šta možeš uraditi za njih. Činjenica da ljudi različitih vjera i tradicija zajedno rade na projektu stvara nevjerovatno iskustvo. Mi smo u Sjevernoj Irskoj organizovali kampove na koje smo dovodili mlade ljude kako bi vidjeli kako žive ljudi iz drugih krajeva svijeta.
5. Koliko društvo može doprinjeti izgradnji mira i koliko je ustvari do njega?
Civilno društvo je alternativa u današnjem svijetu u mnogim situacijama jer imamo vladu čija politika, vanjska politika, često ne prikazuju potrebe nas građana/ki. To vidimo u vanjskoj politici američke vlade ,britanske. Svi oni fokusiraju da probleme i konlifkte rješavaju ratovima. Građani/ke moraju da izazovu vladu i njenu politiku ukoliko vide da nije dobra. Političari/ke treba da nama služe, a ne obrnuto. Ako kažemo da nam ta politika ne odgovara, te se povezujemo i surađujemo onda imamo nevjerovatno mogućnost i promijeniti ono što nam se ne sviđa. Mislim da su civilne zajednice danas jedna od najmoćnijih sila u svijetu. Ako na jednoj strani imate ljude koji koriste nasilje i ekstremiste i na drugoj vladu i oni su međusobno u velikoj borbi, civilno društvo je veza koja ih razdvaja. Upravo su oni ti koji grade mostove koji nam omogućuju da budemo zajedno. Time smo se mi vodili Sjevernoj Irskoj u nekoliko zajednica. Mi smo bili ti koji su stajali između i stvarali prostor da političari/ke i paramilitristi budu zajedno, prisili smo ih da budu zajedno. Osnova svega je naravno dijalog. Činjenica je da se svaki rat mora završit i to se radi sjedeći za okruglim stolom, pa zašto čekati 40 godina kad se može riješiti odmah.
6. U globalnoj perspektivi, koja geografska područja trebaju biti centri najvećih uporišta za izgradnju mira. Da li je to i dalje Balkan ili neki drugi dio svijeta?
Ima toliko područja u svijetu gdje trebamo izgraditi preventivnu diplomatiju. Na nama je da vidimo gdje će se desiti problemi odnosno dobro odigrati partiju šaha. UN i druge organizacije moraju pomoći ljudima na terenu koji se bore za mir, jer oni su ti koji su mirotvorci. Neko iz vana ne može doći i reći ovo je način na koji želite riješiti problem. Prošlost pokazuje da pomoć iz vana ne funkcioniše već se mora poštovati šta sami ljudi koji su pogođeni samom tragedijom žele. Moramo pomoći ljudima koji rade na terenu. Ne može se izdvojiti jedno posebno područje jer ih ima mnogo. Međutim najbolji mirotvorci su oni ljudi koji odluče da sami uzmu stvari u svoje ruke i grade mir. Prije dvije godine smo otišli u Siriju i proveli godinu dana tamo. Za to vrijeme smo slušali priče ljudi. Učili smo šta se dešava i pružali podršku ljudima na terenu. To je naše iskustvo. Tako gdje kod se konflikt nalazio treba ohabrivati i podržavati ljude na terenu da grade mir kroz nenasilje, posebno žene. Žene su izvrsne mirotvorke. U Sjevernoj Irskoj žene su shvatile da kad god bi počeo politički proces izgradnje mira nije bilo dovoljno glasova žena pri odlučivanju. Upravo radi toga su osnovale žensku koaliciju i dobile dva mjesta za pregovaračkim stolom. One su na stol stavili stvarne probleme: žene, djecu, zatvorenike. Također, kad bi dolazilo da razilaženja u pregovorima one su bile te koje su smirivale situaciju i nastojale da se nađe rješenje. Ja lično nikad nisam postala političarka jer to nije moj poziv i vidim drugi način da radim na izgradnji mira. Međutim, žene imaju važan glas i trebaju biti uključene u politiku.
7. Vaša poruka svijetu iz Sarajeva?
Svijet je divan. Vjerujte u ljepotu ljudi i radite za antimilitarizam i mir.
