Piše: Aida K.
Foto: LGBTI.ba

Jutarnje pozdravljanje praćeno razvučenim licem u osmijeh, paljenje laptopa, pravljenje kafe, namještanje rasklimane stolice… novi radni ponedjeljak može da počne! Još je rano za ozbiljan rad, govorim sebi dok otvaram portale i gledam vijesti koje su obilježile vikend. Savršen način za gušenje posljednjih naznaka entuzijazma koji je prošle sedmice strujao kancelarijama naše trošne zgrade. Samo se još po frizurama „od prije tri dana“ može zaključiti da se nešto posebno dešavalo nekog od prethodnih dana. Šteta je bilo ne iskoristiti još jedan dan, kad je frizer uspio da to napravi baš onako kako priliči jednoj posebnoj prilici kao što je 8. mart, Međunarodni dan žena.

Pripreme za taj dan počele su već mnogo ranije. Rezervacije restorana, razočaranost zbog shvatanja da ih je neka druga skupina žena preduhitrila i da nema slobodnih mjesta, planiranje odjevnih kombinacija, šminke, frizure, obavezno šišanje nekoliko dana ranije kako bi se kosa adekvatno „slegla“, i još neke važne stvari koje sam izgubila u dijelu pamćenja namijenjenog za nepotrebne informacije – sve su to koraci u pripremama za veliki dan, kako i priliči jednoj ženi koja je, eto, „ženija“ i vrednija taj jedan dan u godini.

Danas je jedan od svih ostalih dana u godini. Onaj u kojem sliježemo ramenima na sve ono na što bi nas 8. mart trebao podsjetiti – na ustanak protiv sistema koji je tlačio i diskriminisao žene, a koji su digle naše prethodnice prije više od stoljeća, na probleme koje uvriježeno patrijarhalno viđenje uloge žene u društvu donosi vijekovima, na to da nikada ne smijemo stati u borbi…

„Gdje si ti slavila?“, budi me kolegicin glas iz zurenja u monitor laptopa dok čekam da kafa „proradi“.

„Šta slavila?“, vraćam joj neodgovoreno pitanje.

„Čuj šta?! Pa 8. mart?“, govori iskolačenih očiju odajući iznerviranost mojim odgovorom.

„Bila sam na maršu i poslije otišla kući“, odgovaram pokušavajući da prekrijem razočaranost činjenicom da sam na putu do kuće vidjela veći broj sređenih žena svih dobnih skupina kako ulaze u pretrpane restorane, nego na protestu koji CURE organizuju svake godine, a koji ima za cilj da podigne svijest o nejednakosti žena u bh. društvu, o pravima koja se svakodnevno krše, diskriminaciji, zlostavljanju i svim drugim oblicima nasilja kojem su izložene.

„Na protestu?!“, odgovara s podsmijehom dok razmjenjuje poglede sa drugim kolegicama, a onda sve zajedno laganim trzajem glave stresaju podsmijeh sa svojih lica.

Navikla sam na takve reakcije. Čak sam se dugo pitala da li su upravu dok sam se pretvarala da pristajem na nametnute standarde patrijarhalne sredine. Obično ostane na tome, ali kada muk tišine ispuni i posljednji dio slobodnog prostora, uvijek se nađe neko ko mora da „pukne“ i prospe svoje stavove iščupane duboko iz korijena predrasuda i ksenofobije.

„Misliš na onu pedersku paradu? Ondje je najmanje bilo žena koje sebe mogu nazvati ženom.“

„Žene koje sebe mogu nazvati ženom“, odzvanja mi u glavi eho floskule koju izgovaraju i žene i muškarci kada opisuju sve one koje ne pristaju na nametnutu podređenu ulogu žene u odnosu na muškarca. Znam ja na koju formu žene koja se može nazvati ženom ona misli, ali i dalje me paralizuje činjenica da ona (ne)svjesno pristaje na nju.

Da, bilo je LGBTIQ osoba, bilo je feminista i feministkinja, bilo je mladih koji prvi put izlaze na ulicu na ovakav način, a bilo je i onih čije su stope prešle hiljade kilometara u posljednjih nekoliko decenija na sličnim protestima. Nosili su različite transparente, različite poruke… različite zastave! Ali, su svi stajali iza jedne ideje.

U razgovoru sa učesnicima i učesnicama marša koje/i prvi put prisustvuju ovom, već tradicionalnom, osmomartovskom maršu, gledala sam kako ta ideja oživljava.

„Ženska prava jesu prava LBTIQ žena. Osmomartovski marš predstavlja platformu koja se treba iskoristiti za povećavanje vidljivosti marginaliziranih grupa, a LGBTIQ zajednica jeste marginalizirana grupa. U ovome smo svi i sve zajedno! Partijarhat nas sve drži u šaci i jedini način da ga srušimo jeste zajedničkom borbom”, rekla je Amina, jedna od učesnica marša, koja je dodala da je to „jedan, ali neizmjerno vrijedan, sat zajedničkog koračanja i solidarnosti gdje se širi prkos i daje nada za bolju, ljepšu i ravnopravniju budućnost za sve“.

Ideju iza koje svi stoje potvrdila je i Delila, koja kaže da za nju “ovaj marš predstavlja priliku da pokažemo dio svog identiteta, svoju različitost. Ali bez obzira na tu različitost, povezani smo jednom idejom, a to je ideja ravnopravnosti.“ Smatra da LGBTI obilježja na ovakvim protestima trebaju biti veća, jer se tako skreće pažnja na činjenicu da postoje žene nad kojima se vrši višestruka diskriminacija i to na osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i svega drugog.

Esme, kojoj je učešće na maršu dokaz da je glas i uloga svih u ovakvim događajima velika i važna, kaže da se, kao LGBT osoba, osjećala ushićeno, kao da je dio nečega, grupe, jer smatra da je to vrlo važno za ljude koji nisu out ili koji nisu prisustvovali maršu, a kojima učesnici/e marša mogu pomoći da shvate da nisu sami/e. „Svi su imali neki ritam, i ja sam bila dio toga, i to je nešto neopisivo“, dodaje.

„Svaka borba za ljudska prava je borba za sve nas. Ovo nije moj ili tvoj marš, nego za sve koji su ugroženi od strane pogrešnih društvenih normi ili zastarjelih mišljenja. Tako svakako i borba za LGBTI osobe“, rekao je Nikola koji priznaje da je očekivao puno više negativnih komentara i pasivnost sugrađanki i sugrađana, ali ističe da je doživio susretljivost ljudi koji su snimali, slikali, razgovarali sa učesnicima i učesnicama marša, i davali poruke podrške.

„Osmi mart je dan kada se slave i obilježavaju naši identiteti koji se protive normativima patrijarhalnog društva i podsjeća na to zašto nam je potreban feminizam i zašto trebamo da nastavimo borbu za svoja prava. To je također i borba protiv pogrešno shvaćene pozadine osmog marta i o tome šta on uopće predstavlja. Smatram da na maršu postoji prostor za sve žene koje na bilo kakav način osjećaju da njihova prava nisu u potpunosti ostvarena, a to u svakom slučaju podrazumijeva i LGBTIQ zajednicu. Isključivanje LGBTIQ osoba sa protesta bi predstavljalo diskriminaciju, a borba protiv iste i jeste bit ovakvog događaja. Ovo je prilika da se čuje glas svake žene, bez izuzetaka“, kazala je Lamija.

Idejom i vizijom budućnosti u svijetu ravnopravnosti za koju smo koračali/e osmog marta, a koju su moje sagovornice i sagovornik riječima oblikovale/i u suštinu, uspjela sam utišati salvu negativnih komentara kolega i kolegica na činjenicu da na maršu nisu bile samo žene koje se uklapaju u njihove okvire shvatanja bivstvovanja žene. Međutim, znam da je korov predrasuda i straha koji je obrastao oko njihovog mišljenja još uvijek gotovo netaknut. Nekada je uspjeh i nedopuštanje njegovog daljnjeg rasta, odbijanje njegovog hranjenja.

„Mali je ovo korak za feminizam, a ni za tebe nije veliki“, govorim sebi dok čekam trolu za Dobrinju koja kasni već 20 minuta.

Nije velik, ali je korak naprijed, a svaki korak naprijed je bitan za budućnost ka kojoj idemo ostavljajući male tragove promjena na svakom danu. Male promjene postaju velike kada ih učini dovoljno veliki broj ljudi, jer ne postoji korov dovoljno gust i jak koji može opstati pod našim svakodnevnim, zajedničkim, koracima prema cilju!

Preuzeto sa: http://lgbti.ba/osmomartovski-mars-i-nakon-osmomartovskog-marsa

Naslovna fotografija: Tamara Zrnović