Zakoni BiH ne prepoznaju poseban status braniteljica ljudskih prava (skraćeno BLJP), te im ne daju posebnu zaštitu od napada na lični ili profesionalni integritet, na njih primjenjujući iste zakone kao i na sve druge osobe u BiH. Određene grupe, prije svega novinari/ke, predstavnici/e LGBT organizacija, kao i zaštitnice ženskih prava izložene su posebnom riziku po vlastitu sigurnost, ograničena im je sloboda kretanja, a u odnosu na svoje muške kolege, BLJP su izložene i specifičnim prijetnjama koje uključuju: seksualizirane klevetničke kampanje, prijetnje (direktne ili indirektne) članovima/icama porodice, prijetnje seksualnim napadom ili objavljivanjem eksplicitnih poruka ili slika, javno propitivanje ženstvenosti, izgleda ili seksualnosti, te javno izražavanje rodnih stereotipa kojima se preispituju njihovi javni angažmani nasuprot njihovoj porodičnoj ulozi.
Većina prijetnji koje su u BiH upućene BLjP-u imale su rodnu konotaciju i najčešće se odnose na djelovanje braniteljica u zaštiti ženskih prava (rad sa žrtvama nasilja, rad sa ženama žrtvama rata, svjedočenja protiv ratnih zločinaca i sl.). Na posebno nerazumijevanje nailaze aktivistice koje rade u sigurnim kućama, centrima za socijalni rad i nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom žena od rodno zasnovanog nasilja, međutim, napad na njihovo tijelo, imovinu ili radno mjesto ne smatra se napadom na službeno lice, bez obzira na to što je napad u vezi sa prirodom i opisom njihovog posla. U sklopu projekta “Ostati sigurne – Mreža sigurnosti za braniteljice ljudskih prava i aktivistice protiv rodno zasnovanog nasilja u Bosni i Hercegovini” objavljena je studija naziva Analiza sigurnosnih rizika u radu braniteljca ljudskih prava i aktivistica protiv rodno zasnovanog nasilja u BiH.
Rezultati ovog projekta kojeg implementira Fondacija lokalne demokratije u partnerstvu sa Udruženjem “Mreža žena policajaca” BiH, predstavljeni su u Sarajevu na dvodnevnom zajedničkom sastanku organizacija civilnog društva/braniteljica ljudskih prava 3.-4.jula., prllikom kojega je koncipiran i nacrt strateškog dokumenta za zaštitu braniteljica ljudskih prava, u cilju stvaranja njihovog sigurnijeg radnog okruženja te uspostavljanja mehanizama zaštite ljudskih prava. Rad i djelovanje BLjP-a se nerijetko smatra prijetnjom za održivost tradicije, porodice u tradicionalnom smislu, te religije i kulture, a ponekad se one karakterišu i kao neprijatelji države, pri čemu ih neprijateljima i stranim elementima počinje smatrati veći dio populacije (slučaj Nataša Kandić i Sonja Biserko u Srbiji, slučaj Štefice Galić u BiH itd.) . Samo opredjeljenje žena da se bave zaštitom ljudskih prava je često neshvaćeno od strane porodice, s obzirom na tradicionalnu percepciju uloge žene u porodici i društvu, a rizik kojem je braniteljica ljudskih prava izložena prije svega je vezan za njen porodični život, gdje nerijetko izostaje podrška roditelja, bračnog ili vanbračnog partnera ili djece .
Dok su u pojedinim državama (Rusija, Turska, Pakistan, Indija) napadi na BLjP prije svega usmjereni na povredu tjelesnog integriteta, napadi na BLjP u BiH se uglavnom odnose na: prijetnje, klevetničke kampanje i uvrede koje su lične prirode. Najveći broj prijetnji je upućen preko interneta – putem internetskog portala (ispod članaka) i na Facebooku, međutim, zbog nemogućnosti praćenja nasilnih pojedinaca koji svoje identitete kriju iza lažnih imena i lozinki, te nedovoljne obučenosti policije za rukovođenje modernim tehnologijama kako bi se ušlo u trag cyber kriminalu, ovaj problem se usložnjava. BiH je ratificirala sve značajnije međunarodne i regionalne sporazume u oblasti ljudskih prava i sloboda i najznačajniji sporazumi su sastavni dio Ustava BiH, dok poseban značaj ima Evropska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli. Na taj način prava i slobode koji su zagarantirani ovim sporazumima dopunjavaju član II.3 Ustava BiH, međutim, provođenje zakona u BiH predstavlja kariku koja nedostaje kada je u pitanju zaštita sigurnosti i digniteta BLjP-a. Nepodizanje optužnica i neprocesuiranje krivičnih djela, slaba veza među nadležnim institucijama poput policije i tužilaštva ili općenito nereagovanje, neizvještavanje ili pogrešno predstavljanje napada na braniteljice ljudskih prava u javnosti od strane medija ili nadležnih institucija kao što su Ombudsmeni, otežavaju položaj braniteljicama ljudskih prava ili nerijetko odvraćaju od istrajnosti u toj borbi.
Braniteljice ljudskih prava nerijetko se opredjeljuju da promijene profesiju, radno mjesto ili mjesto stanovanja i prebivališta zbog prijetnji i uznemiravanja koje doživljavaju, te nemogućnosti da zbog takvih pritisaka vode normalan život . Podaci o zabilježenim prijetnjama na BLjP ukazuju da je najveći broj prijetnji upućen novinarkama. Novinarke poput Arijane Saračević Helač i Dženane Karup-Druško decenijama su izložene napadima, uvredama, i na njihov račun su iznošene brojne insinuacije, kojima se trebao obezvrijediti njihov rad i potkopati profesionalni autoritet. Teme ratnih zločina o kojima je novinarka i univerzitetska profesorica Edina Bećirević pisala uvijek su pratile prijetnje upućivane uglavnom u vidu “dobronamjernog savjeta” da bi se trebala paziti, razmisliti o tome šta piše i tome slično, objavljivanja lažnih članaka o njenom životu i radu, prijetećih pisama da će u javnost biti izneseni detalji o njenom privatnom životu, do direktnih prijetnji smrću. Javni linč na Lejlu Čolak je primjer da prijetnje mogu dobiti i elemente krivičnih djela, ali da mogu izazvati i poziv na masovni linč te imati i fatalne posljedice po osobu kojoj se prijeti. Naročito ozbiljne prijetnje, koje su uključivale napade na ličnost i imovinu, trpe žene koje jasno i otvoreno istupaju protiv ratnih zločinaca i nacionalističkih narativa poput aktivistica Saje Ćorić i Bakire Hasečić, a sa svakodnevnim prijetnjama suočava se i mostarska novinarka Štefica Galić.
U slučaju napada na braniteljice ljudskih prava koje se bave ratnim zločinima evidentno je da na rad policije bitno utječu ratna prošlost i nacionalna opredijeljenost . Napadi na grupu BLjP-a koje su svoj fokus stavile na promociju i zaštitu prava LGBT osoba, nerijetko su i fizičke prirode (napad na festivalu “Merlinka”, napad u kinu “Kriterion”). Prijetnje se dešavaju u svakodnevnom životu, pri čemu izostaje adekvatna zaštita policije. Ono što predstavlja poseban problem je sporo djelovanje tužilaštava koja nikada nisu podigla niti jednu optužnicu za napade koji su se desili na aktivistice za prava LGBT osoba. Zbog prirode posla kojeg obavljaju, žene policajke su u odnosu na npr. socijalne radnice i uposlenice sigurnih kuća, zaštićene samim statusom i posebnom regulativom, tako da su i napadi od strane počinitelja krivičnih djela rjeđi . S druge strane, činjenica da se ženama rijetko povjeravaju rukovodeći policijski poslovi, otežava i njihovu poziciju kada je u pitanju diskriminacija na radnom mjestu i prijava uznemiravanja od strane njihovih kolega. Mali broj prijava slučajeva seksualnog uznemiravanja ne ukazuje neminovno na slabu učestalost uznemiravanja, koliko na nespremnost policajki da traže službenu zaštitu . U policijskim strukturama u BiH nije dovoljno integrirana rodna perspektiva, policijski službenici nisu prošli odgovarajuće obuke iz oblasti rodne ravnopravnosti, rodno zasnovanog nasilja i diskriminacije, te se ne koristi rodno osjetljivi jezik.
U BiH nijedna žena ne obnaša najvišu poziciju unutar policijskog organa, što znači da u 16 policijskih agencija, koliko ih ima u BiH, nijedna žena ne obavlja dužnost direktora, odnosno komesara ili ministra, ili njihovih zamjenika. Diskriminacija žena u policiji je dvostruka, kako od kolega muškaraca koji policiju nikada nisu prestali posmatrati kao “muški posao”, tako i od građana/ki koji misle da je žene policajke lakše zastrašiti i da će im pružiti slabiju zaštitu. Žene policajke moraju raditi i truditi se više od svojih muških kolega kako bi se dokazale i pokazale da uspješno i kvalitetno obavljaju svoj posao. Direktna diskriminacija prema policajkama kada je u pitanju napredovanje (uslovljavanje da se za napredovanje u sljedeći čin mora ispuniti uslov ne dužeg izostanka sa posla od šest mjeseci u periodu od protekle dvije godine) direktno utječe na žene i njihovu mogućnost napredovanja. Mediji svojom pristranošću i neobjektivnošću ponekad doprinose napadima i zaoštravanju situacije što BLjP dovodi u težak položaj. Tome svjedoče izvještaji nakon haških presuda, neistinita pisanja o organizaciji gay parade u Sarajevu, te necenzuriranje komentara koji nerijetko u sebi imaju elemente prijetnje i zastrašivanja. Uloga policije se uglavnom svodi na zaprimanje prijava, nakon čega više ne reaguje . Deklaracija o ljudskim pravima branitelja ljudskih prava prepoznala je žene braniteljice ljudskih prava i naglasila je relevantna prava i obaveze svih država kada je u pitanju njihova zaštita. Stoga je obaveza BiH kao države da preduzme sve neophodne mjere da zaštiti BLJP i omogući njihovo slobodno djelovanje i rad.
Tužilaštva trebaju pokretati postupke za napade na BLjP, s obzirom na to da nekažnjivost napada ostavlja dojam da država ne štiti braniteljice što dovodi do još veće vulnerabilnosti BLjP-a. Unapređenje pravnog okvira u smislu usvajanja zakona koji direktno prepoznaju i sankcioniraju napade na BLjP je ključ za efektivnu i efikasnu zaštitu. Napadi na BLjP trebali bi zvanično biti evidentirani kao takvi, a ne kao “ometanja javnog reda ili mira”, “oštećenje imovine” i sl. Saradnja policije i tužilaštva trebala bi se unaprijediti u smislu vođenja detaljne istrage u slučajevima napada na BLjP, jer je nedopustivo da se slučajevi napada na BLjP tretiraju kao bilo koji drugi napad, te da se identitet napadača nikada ne razotkrije. Nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava trebale bi formirati mrežu koja bi se isključivo bavila zaštitom BLjP-a. Gender mehanizmi bi trebali razviti protokole za djelovanje i zaštitu BLjP-a u slučajevima kada su napadi na njih rodno utemeljeni, te imaju za cilj društvenu i javnu degradaciju BLjP-a.
Autorica Milica Bonar
