Ne tolerišem nasilje u vezama mladih
Ovo je jedna priča o nama.
O njemu. I meni.
Ovo je priča o predanosti, žrtvovanju i ćutanju. Priča o životu, ali životu u strahu i priča o ljubavi, ali onoj opipljivoj i gruboj.
Nikada nisam htjela da se on pretvori u onu ljubav „Da li se sjećaš?“ .
Željela sam da pričamo svima koliko se volimo. Našoj djeci, unucima, cijelom svijetu. Željela sam da čuju samo urlike naše ljubavi i da ničega drugog ne bude na našem pragu. Da nas fotkaju na džet-set događajima. Da na jedno od idiotskih novinarskih pitanja: „Šta nam možete reći o svojoj ljubavnoj vezi?“, odgovorim: „A.M. me zvao iz Pariza. Večeras dolazi. Mislim da se u srijedu desilo sve ono što me je natjeralo da na srcu napišem zauvijek.“ Željela sam da na naša priča bude utkana između korica mojih knjiga. Da pišem o tvom mirisu, osmijehu, gustoj crnoj kosi u kojoj mi se zapetljaju prsti i onom susretu u srijedu koji ponekad ne želim pamtiti.
No, bila sam zaluđena iluzijom da je život drama iza zavjese i da smo glumci opijeni vremenom koje je u našoj stvarnosti zapravo teklo mnogo drugačije. Mislim da se u srijedu desilo sve ono što me je natjeralo da na srcu umjesto zauvijek napišem Ostavio si ožiljak, vidljiv. Zove se kajanje.
Došao je kući kasno jedne noći. Imao je sivkastu boju lica. Osjećala sam miris alkohola kada bi prošao pored mene i bio je jako depresivan.
Pamtit ću samo jedne bijele ruke. Beskrajno duge i hrapave šake. Kao led ledene. Nikada neću zaboraviti njihov stisak oko mog struka i zarivanje njegovih noktiju kao kandži u moju kosu. Strahovito me udarao pesnicama. Te noći je prvi put digao ruku na mene. I nije ostalo na tome.
Još milion puta sam bila priljubljena u zid, brojeći svoje uzdahe dok me, nemilosrdno držeći za kosu, nazivao pogrdnim imenima. Bila sam i džukela, žena lakog morala, ljubavnica.
Nikada neću zaboraviti crne cipele broj 42 koje su gazile moje šake dok sam bila natjerana da ih očistim da budu kao nove.
Nikada neću zaboraviti lice tog čovjeka. Pomalo podbuhlo, bijelo i blijedo, obraslo u gustu crnu bradu. I nikada se neće pretvoriti u samo jedno „Da li se sjećaš?“ .
Uvijek će me pratiti oči pune ispucalih kapilara i krvoločan pogled kao u ogladnjele zvijeri.
Svaki dan je bio dug, a noć još duža. Koliko sam samo ranih zora dočekala na hladnim pločicama kupaonice prisjećajući se protekle noći kako sam osjećala njegovu toplu pljuvačku na sebi dok se pijan vratio kući i vrištao izgubljen u svom bjesnilu. Nisam razumjela šta se to odjednom desi sa čovjekom, koji se to vrag nastani u njegovo biće?
Prijatelji/ce i kolege/ice i svi/e drugi/e osim nas dvoje imali/e su drugačiju viziju naše ljubavi. One o kojoj sam vam pisala na početku. Javnosti i tišina u stanu broj 3, desni ulaz, bili su dva različita svijeta. Izlazila sam kao najsretnija žena na svijetu, reklo bi se. A unutra..unutra se odigravala čitava jedna predstava mojih organa. Utroba mi je drhtala od straha i sve se kidalo komad po komad.
Modrice, posjekotine i rane sam prekrivala šminkom ili sam oblačila nešto što će prekriti određene dijelove mog tijela. Znala sam provesti sate na onim mjestima gdje me on “šutnuo“ nemajući snage da stanem na svoje noge i dovedem se u red. Ili sam gledala svoj odraz u ogledalu pitajući se kako sam došla do ovoga? Kako sam postala ova žena? Mrzila sam svoj odraz koji sam viđala sve češće, sebe cijelu zapravo. Dovodila sam se do onog trenutka kada sam mislila da je lakše biti na ivici mosta i baciti se u zagrljaj nepreglednoj dubini rijeke koja je nosila sve ono što zemlji nije bilo potrebno. A zatim sam nakon par minuta ponovo bila ona ista ja, skrušena u molitvi, bez hrabrosti da pobjegnem iz tog lavirinta, a nemoćna da se suprostavim jednom muškarcu. Krivila sam sebe za pretjeranu osjetljivost i ranjivost. Za moju izraženu intuiciju, unutrašnji haos i razvijenu maštu o ljubavi iz knjiga i filmova. Krivila sam sebe što želim nemoguće i nedostižno, a bilo je moguće i dostižno samo iza nekih drugih vrata koja je bilo potrebno pronaći! Hiljade puta sam pokušala napisati par riječi o istini koja se krije u stanu broj 3 iza zatvorenih vrata, ali one nikada nisu izašle na vidjelo, a i one što su nekako došle do drugih bile su potpisane pseudonimom. Toliko važnih riječi nikad nije došlo do onih do kojih su trebale, zbog straha od nečega nepoznatog. Za vas nepoznatog, a za mene vrlo poznatog. Bojala sam se njegove pesnice. Hrapave šake. Bijelog zida na kojem sam brojala uzdahe i poda moje kupaonice sa kojeg sam čistila svoju krv. Bojala sam se jednog običnog muškog bića. I upravo to muško biće me činilo nevidljivom. Taj strah od njega stezao mi je ruke, gušio me, ne dozvoljavajući da sve izgovorim naglas. I onda je, valjda, najbezbolnije bilo ćutati, a ja sam to činila jako dobro. Navlačila sam masku iako mi je iz očiju lila tuga koju niko nije umio da prepozna. Drugi su bili zadovoljni, ja sam bila nesretna.
Onda sam pobijedila strah i odlučila da ne želim više da ćutim. Danas, nakon toliko godina, po prvi put se ne plašim ogledala. Istina, neke rane nikad ne zacijele, samo se naučiš živjeti s njima.
Dno je bio moj dom. A bol moje ime. Dugo sam se krila pod maskom, u svojoj ljušturi, dok su drugi oko mene živjeli život. Od danas živim! Dobila sam orden za najsnažniju ratnicu u svakodnevnim bitkama. Od danas živim jer sam ućutkala ćutnju, a pozvala glas.
Molim i tebe da shvatiš da djela nasilja ne mogu biti djela ljubavi i da ne igraš igru „Smrt je pravo, ljubav je vječna.“ Kad se probudiš jednog jutra i ugledaš svoju siluetu, molim te da shvatiš da si jedino ti vrijedna tog odraza. Kad obrišeš suze i skupiš snage da sve okončaš jednom zauvijek, kad glasno opsuješ sve tuge i strahove koje si skrivala u kostima, sve laži i nepravde, udarce i modrice..kad se probudiš jednog jutra i skuhaš čaj od jasmina, zatvori oči na trenutak. Što ti tvoje biće govori? Pomakni zavjesu ispred očiju, pobijedi i bijes i strah, prigrli ljubav koju ti život pruža iza nekih drugih vrata. Molim te govori naglas, da svi čuju! Voli sebe, i kad nemaš hrabrosti za to! Voli sebe, i kad zaboli do srži! Voli sebe i govori naglas, izvuci se iz najmračnijih dubina!
„Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.“ (M.Selimović)
Begović Hanifa
