OBILJEŽAVANJE 19. JUNA, MEĐUNARODNOG DANA BORBE PROTIV SEKSUALNOG NASILJA

PAMTIMO ŽENE SILOVANE U RATU U BiH  

Piše Milica Bonar

Povodom 19. juna – Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, koji su Ujedinjene nacije proglasile 2015. godine, u čast iskazivanja solidarnosti i saosjećanja prema ženama koje su preživjele seksualno nasilje tokom rata u BiH 1992-1995, u Foči je u organizaciji Žena u crnom iz Beograda te uz podršku Udruženja građana Goraždanke i  Udruženja žena Seka iz Goražda, Udruženja žrtava rata Foča 92-95, Mreže Žena u crnom iz Leskovca, Kraljeva, Pljevalja i Prijepolja, te Fondacije Cure Sarajevo, organizovan protest u crnini i ćutanju.

Tokom rata u BiH, u kojem je silovano oko dvadeset hiljada žena, najviše bosanskih Muslimanki, Foča je bila mjesto dokazano najvećeg sistematskog seksualnog nasilja i silovanja žena i djevojčica, gdje je u gradu i okolini Foče, u nehumanim uslovima, 105 žena bilo zaključano i sistematski silovano u logorima, od aprila do sredine avgusta 1992, a neke do januara 1993. godine. 

Silovanje u ratu je zločin protiv čovječnosti

U slučaju Zoran Vuković, Radomir Kovač i Dragomir Kunarac (slučaj Foča), Haški tribunal je u svojoj presudi 2001. godine, prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava, utvrdio seksualno ropstvo u ratu i silovanje kao zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Za međunarodno pravo ovo je historijska presuda, jer su po prvi put u historiji muškarci kažnjeni za sistematsko seksualno nasilje u uslovima ropstva – oblik zločina protiv čovječnosti koji je uprkos tome što je oduvijek postojao u mnogim ratovima, do sada u pravilu prolazio nekažnjeno.  

Feminističke teoretičarke su u prethodnim godinama pokazale da je silovanje u ratu bilo prisutno u svim ratovima, i iako je dokazni materijal postojao,  ni ratni sud u Nirnbergu (protiv vlade Njemačke za zločine počinjene u II Svjetskom ratu), niti  ratni sud u Tokiju (Međunarodni vojni tribunal za Daleki Istok) nisu sudili za zločin silovanja u ratu.

Sve do rata u Bosni i Hercegovini, kada su mediji ljeta 1992. godine objavili da su srpski vojnici silovali više hiljada žena hrvatske i bošnjačke nacionalnosti , silovanje u ratu nije bilo javna činjenica, već javno ćutanje, nakon čega su feminističke pravnice i advokatkinje počele vršiti pritisak na međunarodne institucije da razviju svijest o rodnom zločinu (gender crime). 

Rezultat toga rada je da statut Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji  (ICTY) od 1993. godine  definiše silovanje u ratu  kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, nakon čega je i statut Međunarodnog krivičnog suda (ICC), usvojen 1998. godine u Rimu, definisao četiri zločina protiv žena (silovanje u ratu, seksualno ropstvo, prisilnu trudnoću i prisilnu prostituciju ) kao ratni zločin.

Od 105 identifikovanih žena žrtava seksualnog ropstva u Foči, 16 njih je izašlo pred Haški sud da svjedoči rekavši da su bile silovane „oralno, vaginalno i analno, više puta, pet puta, dvadeset puta i ne znaju tačno koliko, da su bile sistematski zastrašivane prijetnjama da će im odsijeći dojke, da će “piti krv svoje djece”, da će od sada “rađati srpske bebe, i da neće više biti Muslimana u Foči”. 

Rekle su da su im muškarci „iscrtavali srpske simbole perorezima na koži, da su ih silovali i psovali, silovali i pljuvali “kao divlje zvijeri”, da su im izbacivali spermu na lice dok su se ostali smijali sjedeći na sofi, da muškarci to rade grupno, da su im isti bacali žene od jednog zida do drugog, sa podsmijehom, krvavih ruku, da su im oni „tražili da se skinu i igraju za njih na stolu, dok su one drhatale od straha, a oni pili rakiju, pušili, slušali srpsku muziku“, sve vrijeme u uniformi, da su im cijepali suknje i ponižavali ih, kezili im se u lice, vadili pištolje, bajonete, mašinke, noževe odrctavali po obrazima…“.

Ratnička logika osvete i zastrašivanja “neprijateIja” sprovođena je vrlo efikasno putem masovnog silovanja, a silovanje u ratu služi i kao instrument razdvajanja žena, naročito na etničkoj osnovi.

Tijelo žena, kao ratni plijen, postaje teritorija čije se granice šire preko “rađanja sinova neprijatelja” (“u trbuhu nosiš neprijatelja koji će te jednog dana ubiti”).

Silovanje čije su posljedice teške traume, suicidalne ideje, oštećenja polnih organa, histerodektomija i mnoge bolesti, kao oblik kolonizacije ženskog tijela, iskorišteno je kao instrument za osvajanje “neprijateljske” teritorije.

Susan Brownmiller je u djelu „ Against OUR Will: Men, Women and Rape“  približila značenje silovanja u ratu u kojem : „Tijelo silovane žene postaje ceremonijalno bojno polje, paradno polje za pobjedu. Taj čin na njenom tijelu je poruka koja se prenosi između muškaraca- živi dokaz pobjede jednog i poraza drugog“.

Činjenica je da zločin silovanja u ratu kao monstruozno oružje rata nije ekskluzivan izum osmanske, srpske ili vojske Hutua u Ruandi.

Odnos prema ženi u ratu posljedica je globalne patrijarhalne kulture koja se u ekstremnim oblicima muške dominacije nad ženom reflektuje u ratnoj atmosferi  zatrovanoj ekstremnom ideologijom.

Društveni odnos prema ženi – od objekta do ratnog plijena

U mnogim nerazvijenim društvima žena je i danas u najboljem slučaju građanin drugog reda, jer se naslijeđa iz prošlosti veoma teško prevazilaze.

Naime, još u Hamurabijevom zakoniku žene su bile stavljene u kategoriju sa životinjama i imovinom, zakoni starog Izraela nisu se mnogo razlikovali od vavilonskih zakona (žena je uvijek bila pod zaštitom ili svoga oca- kao cijenjeni djelić imovine, a pod pretpostavkom da joj je nevinost još bila netaknuta, ili pod zaštitom muža), u staroj Grčkoj, silovanje je bilo „društveno prihvatljivo ponašanje u okviru pravila ratovanja“, za ratnike koji su „ženu smatrali legitimnim plijenom, korisnim za ženidbu, kao konkubine, robinje ili trofej ratnog kampa“.

Vojnici siluju uz naredbu ili odobrenje,  a na zlodjela ih motivira mržnja i iracionalna „osveta“ koja se inicira na osnovu propagandnih mitova, među kojima je i onaj koji je ponudila Biljana Plavšić koja je u vrijeme masovne kampanje silovanja Bošnjakinja dala izjavu da je za islam „to normalno jer toleriše poligamiju. Istorijski, kroz 500 godina turske okupacije sasvim je normalno bilo pravo bega ili age na prvu bračnu noć sa ženom iz populacije raje. Također, islamska religija određuje da se nacija djeteta određuje isključivo po ocu“. 

Seksizam, nacionalizam i militarizam se prepliću, ugrožavajući žene u svim novostvorenim državama bivše Jugoslavije danas.

Nacije-države su zasnovane na dominantnoj ulozi nacionalističkih oligarhija, marginalizujući ili isključujući sve one koji/e su različiti/e u etničkom, ideološkom, vjerskom, seksualnom pogledu. Stvaranju ovakvih država etničkog fundamentalizma prethodila je uporna i dugotrajna propaganda, čije je ishodište u bivšoj Jugoslaviji rat.

Historijsko iskustvo država bivše Jugoslavije je pokazalo da etničko čišćenje nije posljedica, već jedan od osnovnih ciljeva rata,  da nacionalističko-militarističke oligarhije vode rat protiv civilnog,  naročito protiv etnički mješovitog stanovništva, čineći zločine zasnovane na mržnji prema Drugom sve do istrebljenja, a  ti Drugi su prije svega, žene.

U mnogim ratnim područjima, pored silovanja, žene su izložene i nasilnoj prostituciji,  jer,  drugačijeg etničkog porijekla od većinskog, često su primorane  služiti i zabavljati civile ili vojnike, bilo u zatvorima, vojnim bordelima ili u noćnim barovima.

Silovanje od strane ratnih veterana je rasprostranjena praksa, kako u javnoj tako i u privatnoj sferi. Ratnim veteranima ratno iskustvo je dalo “zeleno svjetlo” da nekažnjivo siluju i van ratišta.

Kada će društvo usvojiti praksu NULTE tolerancije na sve oblike seksualnog nasilja nad ženama?

U 21. vijeku primjereno je i pravovremeno zapitati se zbog čega se u BiH bezrezervno i dalje njeguje kult branitelja i heroja- muškarca?

Rat nije jednorodan- žene i djevojčice bile su i ubijane i silovane.

Istraživanja o ulozi žena u BiH tokom rata 1992 – 1995 rijetka su i nedovoljno vidljiva, niti postoji dovoljno relevantne literature koja se bavi ispitivanjem ratnih iskustava kroz rodnu perspektivu.

U zvaničnim politikama sjećanja kojima suvereno dominiraju patrijarhalne, nacionalističke i militarističke matrice, žene i ženska perspektiva svedene su na ulogu majke (junaka-ratnika), udovice ili nijeme žrtve koja svoj glas uspijeva artikulisati samo u izuzetnim situacijama, i najčešće u obliku krika ili vapaja.

Čak i kada se ženi dodijeli izraženija uloga u politikama sjećanja, to je uloga čuvarice porodičnih naracija i ličnih sjećanja koja se opet pokazuju kao konstituišuća  za hegemoni nacionalni narativ o „našim ranama, mučkim porazima i svetlim pobedama“.

John Gillis  u svome djelu navodi: „ Najviše su osjećale gubitak prošlosti upravo dominantne muške elite koje su same sebe vidjele na vrhuncu progresa te su najviše inzistirale da se prošlost obnovi i očuva. Sve donedavno oni su bili jedini koje se komemoriralo. Žene i manjine često služe kao simboli „izgubljene“ prošlosti, nostalgično shvaćene i romantično konstituirane, ali njihove se stvarne živote vrlo spremno zaboravlja“.

Rezolucija 1325 u članu 3. koji predviđa zaštitu žena  poziva sve sukobljene strane da preduzmu posebne mjere kako bi zaštitile žene i djevojke od rodno zasnovanog nasilja, naročito silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja, naglašavajući odgovornost svih država da okončaju nekažnjivost i krivično gone sve odgovorne  počinioce zločina genocida, uključujući i one koji se odnose na seksualno nasilje i ostale oblike nasilja nad ženama i djevojkama, kao i da poštuju civilni i humanitarni karakter izbjegličkih kampova sa posebnim akcentom na potrebe žena i djevojaka. 

Bez ozbiljnog i objektivnog suočavanja sa ratnom prošlošću ne mogu se postići mir, pravda, pomirenje i  demokratizacija  države i društva, baš kao što se ni bez učešća žena na svim mjestima odlučivanja, naročito o pitanjima mira, u mirovnim pregovorima, prevenciji sukoba, bezbijednosti, ne može postići trajan mir.

Odsustvo stvarne implementacije Rezolucije  1325, koju je Savjet bezbijednosti UN-a  usvojio oktobra 2000. godine, očigledan je problem u svim post-jugoslovenskim zemljama  i  tranzicijskim društvima.

Zadatak i obaveza civilnog društva  je  da vrši pritisak na institucije i državne organe da djeluju u korist općih interesa svih građanki i građana, u cilju  striktnog  primjenjivanja pomenute Rezolucije.

U maju 2015. godine u Parlamentarnoj skupštini BiH  usvojene su izmjene i dopune Krivičnog zakona  BiH, gdje je definicija silovanja i drugih oblika seksualnog  nasilja  počinjenih kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva ili kao zločin protiv čovječnosti, usklađena sa međunarodnim standardima, jer  je uklonjena prepreka dokazivanju počinjenja ovoga krivičnog djela.

S tim u vezi, prema sadašnjem Krivičnom zakonu BiH, i samo postojanje takozvanih okolnosti  prisile mogu ukazivati na nedostatak pristanka osobe na seksualnu radnju, spram dosadašnje definicije u Krivičnom zakonu, koja je implicirala da su upotreba sile ili prijetnje silom, jedina sredstva dostupna za utvrđivanje nepristajanja osobe na seksualnu radnju.

Na ovaj način se proširuje mogućnost za krivično gonjenje većeg broja osoba kada je u pitanju ratno, ali i seksualno nasilje nastalo u mirnodopskim uslovima.

Problem i dalje predstavlja nedostatak podataka o broju predmeta seksualnog nasilja nad ženama koji se vode na nižim nivoima vlasti.

Vlada FBiH je krajem 2015. godine pristupila izmjenama i dopunama postojećeg Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH, uvođenjem komisije imenovane od strane federalnog ministra rada i socijalne politike, koja će davati mišljenje o tome da li je podnositelj/ica žrtva seksualnog nasilja, kao nepotrebnog  tijela, a cijeli proces reforme sektora socijalne zaštite se odvija iza zatvorenih vrata, i bez upoznavanja organizacija civilnog društva i zastupnika/ica o detaljima.