Za aktiviskinje i braniteljice ženskih ljudskih dana 8. mart predstavlja dan kada možemo da se prisjetimo svih (ne)urađenih akcija u cilju dosezanja društva u kojem svaka pojedinka ima mogućnost i sredstva da upravlja vlastitim životom. Da budemo jasne, Fondacija CURE i ostale braniteljice ženskih ljudskih prava slave 8. mart, slave sve žene koje su nam osigurale bolji položaj u društvu.
Taj dan za nas predstavlja sjećanje na zalaganje duhovnih i političkih pretkinja u cijelom svijetu, aktivistkinja za ženska prava i socijalnu pravdu, za širenje prostora za slobodu. Dan kada aktivistkinje iz cijelog svijeta čine vidljivom svoju povezanost izvan i iznad svih državnih etičkih, vjerskih granica i podjela. Dan akcija protiv diskriminacije na radnom mjestu, nepravednih uslova rada, niske cijene rada, feminizacije bjede. Dan kada aktivistkinje iz cijelog svijeta objelodanjuju svoju pobunu protiv patrijarhata i svih vidova nasilja: državnog, porodičkog, vjerskog, seksualnog, ekonomskog…
U bosanskohercegovačkom društvu generalno je prihvaćen 8. mart kao dan kada muškarci trebaju pokloniti pažnju ženama. Za sve osobe koje smatraju da je taj dan nastao kako bi se obilježio jedan dan zalaganja za karanfile, neka znaju da ovaj dan se obilježava kao dan zalaganja za ženska ljudska prava. A nastao je na prijedlog prijedlog Clare Zetkin, u čast ranijih protesta radnica u New Yorku.
1908. godine u New Yorku za 8. mart je oko 30 000 žena radnica i udovica rata zaposlenih u proizvodnji odjeće, maršalo ulicama New Yorka, tražeći bolje uslove rada, pravo glasa i jednaka prava za žene. Kada su stigle u bogati dio grada, policija je rastjerala demonstrantkinje i zatvorila mnoge od njih. Tako da obilježavanje dobivenog lobiranja i zalaganja žena za pravo glasa nikako se ne bi trebalo povezivati sa romantičnim konotacijama!
Ovog 8. marta obilježena je 101 godina Međunarodnog dana žena. Braniteljice ženskih ljudskih prava su organizovale zajedničke aktivnosti, kako bi skrenule pažnju na postojanje neravnopravnopravnog tretmana na osnovu spolnih i rodnih uloga i nakon 101 godine aktivnog zahtjevanja aktivistkinja da se diskriminacija nad ženama ukine.
Poslije 101 godinu žene traže ista prava, kao i aktivistkinje iz prošlosti. Jedina razlika je što prije 101 godinu žene nisu mogle glasati, a danas mogu. Ali na koji način? Žene se odgajaju u patrijarhalnom i tadicionalnom okruženju u kojem nema mjesta za njih da razmišljaju o politici, a kamo li da se njom bave. Tako da u BiH žene mogu da glasaju za koga im odredi muški član porodice. A one koje su odlučile da preuzmu kontrolu nad svojim životom, nemaju za koga glasati. Većinu žena koje se nalaze u političkom životu BiH su nevidljive, nemaju ni prilike, ni mogućnosti da se javnost upozna sa njima. Naravno, postoje i političarke koje su preuzele muški model vođenja političkog života BiH (jedini dostupni model).
Bez obzira na to kako se žena ponašala u politici, ostaje činjenica da su marginalizovane i da su manjinski zastupljene na mjestima gdje se donose odluke. I pored zakonom zagarantovanih kvota, koji su krajem 2009. godine usvojeni u Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH, kojim je utvrđen obavezan minimum od 40% manje zastupljenog spola, a u skladu sa međunarodnim standardima, žena u politici i dalje nema. U svim segmentima vlasti bi trebalo biti četrdeset posto žena, međutim, mi ih danas u politici imamo 17 posto, u Vijeću ministara nemamo nijednu ženu i rezultati su i više nego loši. Zaključak koji se ovdje može izvesti je da BiH samo fiktivno obezbjedila ravnopravnije učešće žena i zabranu diskriminacije, jer nije dovoljno samo potpisati minimalni standard od 40% već stvoriti političku volju, društveno okruženje i uslove da se Zakon može ispuniti.
Ženske organizacije u BiH već godinama okupiraju javne prostore i zahtjevaju da se obezbjedi prostor kako bi političarke donosile važne odluke za Bosnu i Hercegovinu, da budu vidljivije, baš kako im je i zakonom propisano. Proruke koje se šalju bh.vlasti i javnosti iz svih djelova BiH je jasna: ŽENA NEMA NA MJESTIMA ODLUČIVANJA I DA SE TO VIŠE NEĆE TOLERISATI!
Jedan od dana kada ženske organizacije mogu obezbijediti “pažnju” medija i javnosti je Dan žena (iako i tog dana žene se spominju u zadnjim minutama dnevnika, nakon što se pokloni pažnja svim političarima, koji smatraju da imaju nešto reći). Povodom ovog dana ženske organizacije smišljaju na koji način da naprave što bolji odjek u javnosti, kako bi poslale sve poruke koje su neophodne da se pošalju. Tako da ove godine, za 8.mart najmanje hiljadu (1000) predstavnica brojnih ženskih organizacije iz cijele BiH, feminista/kinja, aktivista/kinja, građana/ki i pojedinca/ki su se okupili/e ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, odakle su načinili/e zajedničke korake protkane porukama mira, osvještenosti i rodne jednakosti do Ajfelovog mosta, obilježavajući tako 101. godišnjicu 8. marta, Dana žena.
Pored mnogih poslanih poruka zahtjevali/e smo da se obezbjedi implementacija Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, UN Rezolucija 1325, Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama – CEDAW Konvencija, Europska konvencija o ljudskim pravima, čija je potpisnica Bosna i Hercegovina.
Također, smo skrenuli/le pažnju na to da su žene u BiH manje plaćene za isti posao koje obavljaju kao i muškarci, žene u BiH su te koje trpe nasilje, žene u BiH su te koje su u većem procentu nezaposlene, žensko tjelo se prodaje kao roba, žene su većinom te koje su žrtve trgovine ljudima, one su te koje su na margini bosanskohercegovačkog društva i koje nisu pitane kako zaustaviti višegodišnji podređeni položaj!
Aktiviskinje Fondacije CURE iz cijele zemlje koje su udružene u Mrežu mladih aktivistkinja organizovale su obilježavanje 8. marta akcijama u svojim lokalnim sredinama. Akcije su organizovane u Bosanskom Petrovcu, Gračanici, Travniku, Banja Luci i Tešnju. Ove godine 8. mart obilježen je u gradovima širom BiH i sa velikim brojem aktivista i aktivistkinja koji se svakog dana u godini zalažu za jednakost, solidarnost i život bez nasilja i diskriminacije.
I kao što mlada teoretičarka Paula Petričević (Crna Gora) kaže: „Dakle, kao nebrojeno puta do sada – ravnopravnost tek treba da se desi.”
SRETAN 8.MART!
