Ima jedna konstanta, crta, linija, koja se kao zmija spretno provlači od ranih 90ih na ‘ovim prostorima’. Jednostavna, učinkovita i ubitačna poput kakvog sarkastičnog uputstva za dolijevanje kerozina na tihu vatru („ Benzin a najbolje kerozin se izlije i vatra više nije tiha. Nimalo.“). Ta konstanta kaže kako se Zlo, konkretnije Rat najbolje hrani i brani tako da se udari najjače na one koji mu najviše smetaju. Devedesetih su to bile tzv multietničke sredine na makro planu odn, ružnog li izraza – ‘mješoviti’ brakovi, na mikro razini. Ratovi su najkrvaviji bili baš tamo jer je poruka iz takvih sredina najbolje odjekivala i Ratu najugodnija bila. Trebalo je pokazati da je ‘zajednički život’ ne samo loš i nemoguć nego i poguban, ne samo da ti glava ode nego i dostojanstvo svako ti oduzeti treba.
Glavom je tako platio 1991. Josip Reihl Kir – visoki hrvatski dužnosnik, policajac čak, koji se ratu protivio i nenaoružan s ljudima uznemirenim neumorno razgovarati išao. Razmišljao sam 10. Prosinca 2010. na Dan ljudskih prava u osječkom Arheološkom muzeju kako sam osobno dosegao plafon nečega što kao ljudskošću zadojeno biće mogu očekivati. Bio sam u prilici, komisiji točnije, Jadranki Reihl Kir, udovici neumornoj i neustrašivoj Josipovoj, reći: „ Hvala. Divim Vam se. I ne samo ja. Najmanje što možemo napraviti je dodijeliti Vam nagradu Krunoslav Sukić, sjajnu nagradu kojoj Vi sjaj samo još pojačati možete.“
Nisam ni sanjao tada, pred nepuna tri mjeseca, da će ubitačna crta, konstanta Izgradnje rata, koja je Kiru došla glave, udariti i ovih dana. Prvo na javnosti nepoznatog Tihomira Purdu a par sati nakon njegovog oslobađanja i na čovjeka, zbog kojeg i pišem ovaj tekst.
Jovana Divjaka treba uhapsiti, zatvoriti, osumnjičiti – a onda i – velikodušno – pustiti. Da se poruka Izgradnje rata ponovo čuje. Na Jovana treba, pravosudno legalno – pljunuti, da se ne bi tko drznuo opet njegovim primjerom povesti u ratovima slijedećim (jer su ovi ‘prošli’ kao završili).
Upoznao sam Jovana Divjaka 1998. na višednevnoj radionici u Sarajevu koju je organizirala Ambasada Lokalne demokracije iz Barcelone. Vodio sam neke sesije a začudio sam se da je osoba o kojoj sam mnogo slušao – Jovan Divjak – samo sudionik. Ubrzo me, sa sebi svojstvenim šarmom i prodornom inteligencijom , naravno kao u šali, testirao. Ne sjećam se više njegovog komentara, upita ali se sjećam da mi je ponudio dvije vrste odgovora koji će njemu razjasniti – ili sam ja umišljeni i priučeni NVO-ovski papak iz Hrvatske koji je sarajlijama došao maglu prodavati ili sam netko tko bi njemu mogao biti vrijednosno blizak, koji Rat istinski prezire a Život slaviti i Mir graditi želi. Nasmijao sam se na njegovu opasku, priznao odmah svoju grešku (nešto sam krivo ili nespretno rekao) i prepoznao novog ako ne prijatelja, a onda jakog suradnika u Izgradnji mira kojom sam se od ljeta 1993 u podijeljenom i razrušenom Pakracu bavio. „ Ovaj čovjek istinski zna i shvaća kako se gradi mir i civilno društvo.“isti sam čas pomislio a utvaram si da se niti Jovan u meni nije razočarao. Viđali smo se nakon toga niz puta, pogotovo u Tuzli studenog 2002 kada su Kvekeri (Quakers) za koje sam tada radio počinjali tada pionirski program podrške radu na Suočavanju s prošlošću. Velika nam je podrška umirovljeni general Jovan Divjak u tim počecima bio.
Pokušavam hladne glave sagledati njegovo uhićenje sinoć u Beču. Od niza misli najmanje mi se sviđa ona da su danas u austrijskim zatvorima i Ivo Sanader i Jovan Divjak. Bivša nam imperija, drži u ‘reštu’ dvojicu istaknutih pojedinaca s ‘ovih prostora’ koji valjda ništa zajedničko nemaju. Možda zato i jesu obojica u post-Habsburškom, danas EU zatvoru, kako bi se pokazalo da ratovi raspada SFRJ nisu logike niti imali.
To nije točno, naravno. Logika rasplamsavanja, veličanja i građenja Rata bila je i tada i još je sada ista. Udariti na časne, hrabre i nepotkupljive. Dati primjer slabijima i neodlučnima, što će im se desiti ako ne pristanu ‘zavijati s vukovima’. Istovremeno , pomješati karte, zamjeniti uzrok i posljedicu, nasilnika i žrtvu, zločin tvoj i moj, relativizirati sve, krivicu pravilno na sve strane raspodijeliti i obavezno – sve u celofan demokratski neovisnog pravosuđa zapakirati.
Pod dojmom sjajnih knjiga Drage Hedla „ Glavaš – Kronika jedne destrukcije“ i Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“, osmijeh mi ipak dolazi na lice, iako je u zatvoru častan čovjek, osoba kojoj je tamo najmanje mjesto. Destrukciju, tu zmiju koja nam je rat za ratom nizala, počeli smo prepoznavati. Maske ovih dana padaju, prosvjedi u Hrvatskoj nisu samo socijalni bunt, nerad i nekompetentnost raznih ‘vladajućih’ u ovoj ‘regiji’ izlaze na vidjelo, nažalost i kroz šikaniranje Tihomira Purde, Ilije Jurišića i Jovana Divjaka.
Ima nas dosta koji u devedesetima nismo zavijali s vukovima. Još i više kad pribrojimo one koji sada prestaju zavijati, plus oni koji tada nisu ni bili rođeni a ne žele se savijati pod teretom mraka nedavne prošlosti. Zato i jeste važno dići glavu ovih dana i ustati u obranu mira, stati na glavu toj zmiji destrukcije i pokazati joj da ima u ovoj ‘regiji’ i časti i digniteta i ljudskosti dovoljno da se ne damo zaplašiti.
Grožnjan, 4.3.2011.
Goran Božičević, mirovni aktivist
