By Justyna Pierzynska (tekst preuzet sa Libela.org)
Tijekom nedavnog pompoznog i glasnog obilježavanja pada berlinskog zida naslušali smo se mnogih lijepih riječi o slobodi, novim mogućnostima koje su se poslije 1989. otvorile pred državama tzv. “Istočne Europe”, o njihovom povratku velikoj obitelji demokratskih europskih naroda itd. Od prenapuhanosti i jednostranosti tih političkih deklaracija brzo počinje boljeti glava – osobito ako pokušamo uporediti postulirano od strane svih politički korektnih aktera “epohalno značenje rušenja zida” s današnjim nezadovoljstvom mnogih dijelova njemačkog društva gospodarskom krizom, nezaposlenošću, pomanjkanjem socijalne pomoći od strane države…
U glasnim deklaracijma i novinskim člancima rodio se diskurs koji poprima sve značajke misaone podijele svijeta na vrijeme prije i poslije rušenja zida, na potpuno crno – bijeli način. “Vrijeme prije rušenja” simbolizira sve najgore u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj te se govoreći o njemu upotrebljavaju riječi poput autoritarnog režima, diktature, “okorjele političke grupe” koja tlači društvo (pri čemu se podrazumijeva da se tlačenje događa uz odlučno protivljenje onih koji bi trebali biti iskorištavani i potlačeni te da se nijedan dio društva ne identificira s ciljevima ove “okorjele grupe”). “Vrijeme poslije rušenja zida” međutim donosi duboke tzv. “demokratske” promjene, jedan epohalan demokratski preokret, likvidiranje okorjele grupe i inkorporaciju pokvarene države kojom je ona vladala u jednu drugu državu, shvaćenu kao oličenje prave demokracije, koja će od sada pa nadalje potlačenima osigurati napredak, razvoj i socijalnu pravdu na europski način.
U ovom je duhu njemački predsjednik Horst Koehler prilikom svog govora na svečanoj akademiji Zaklade Konrad Adenauer izjavio, kako je ljubav naroda prema slobodi izražena u činu rušenja zida otvorila njemačkom, ali i drugim “oslobođenim” narodima istočne Europe mnoga vrata, a cijelom svijetu priskrbila nove šanse. Koja točno vrata ima na umu te na koje je šanse mislio – nažalost nije precizirano.
No može se pretpostaviti da nije govorio o šansama žena i ženskog pokreta u novoj ujedinjenoj Njemačkoj. Jer one su nakon ujedinjenja osjetno i dokazano pale – te danas čine samo jedan od pokazatelja iluzornosti nada kakve su “potlačena” istočnoeuropska društva polagala u pad komunizma.
Da bi spoznali kako se ova iluzornost manifestira dovoljno je pogledati sociološke studije o položaju žena u bivšem DDR-u i Zapadnoj Njemačkoj prije 1989. te nakon ujedinjenja u novoj njemačkoj državi. Za Demokratsku Republiku Njemačku tijekom 40 godina njenog postojanja karakteristična je izrazito visoka zaposlenost žena. Državna infrastruktura (vrtići, škole, produženi boravci itd.) i politika socialističke ravnopravnosti spolova omogućavala im je manje više bezbolno spajanje poslovne aktivnosti i obiteljskog života. Normom se smatrao rad tijekom cijelog života bez tzv. “obiteljske faze”, karakterične za Zapadnu Njemačku, gdje se žena nakon rođenja djeteta i porodiljnog dopusta često više nije vraćala na prijašnje radno mjesto. Tako su žene u DDR-u bile i financijski mnogo neovisnije o muškarcima nego njihove “sestre” u Zapadnoj Njemačkoj te je postotak razvednih brakova bio na istoku znatno veći. Također podijela kućanskih poslova između muškarca i žene u DDR-u mnogo je povoljnija za zaposlene žene nego na zapadu: žene u socijalizmu obavljaju 1,8 puta više kućanskih poslova od muškaraca, dok njihove sunarodnjakinje u Zapadnoj Njemačkoj moraju raditi u kući čak 4,2 puta više od svojih muževa (taj se podatak odnosi na 1965 godinu!).
Paradoksalno, nakon ujedinjenja taj se postotak u oba dijela nove države počeo ujednačavati te danas iznosi točno 2 puta više kućanskih poslova za žene. To znači da se nakon rušenja berlinskog zida na istoku dogodilo nešto o čemu se na javnim proslavama vrlo nerado govori: značajno nazadovanje!
Socijalne razlike između žena na zapadu i istoku prije 1989. pokazale su se također kao glavna prepreka za suradnju među ženskim pokretima poteklim iz obaju država u jedinstvenoj Njemačkoj. Aktivistice ženskog pokreta s jedne strane zida naišle su na duboko nerazumijevanje na drugoj strani. Takvo nerazumijevanje je rezultat potpuno drukčijih iskustava i biografija žena u zapadnom i istočnom dijelu podijeljene države.
– Životna realnost zapadnih i istočnih žena bila je kao nebo i zemlja: skoro sve feministkinje s istoka imaju djecu i udane su. Aktivistice na zapadu često su lezbijke, nemaju djece i dugo studiraju. Žene s istoka usredotočene su na praktičnu ravnopravnost i žele mijenijati svijet uz sudjelovanje muškaraca, zapadnjakinje isključuju muškarce iz svog pokreta. Feministkinje sa zapada bore se jednako protiv države i muški dominiranog svijeta, istočne Njemice imaju samo jednog protivnika: državu, i u borbi protiv nje žele surađivati i s muškarcima, što je neshvatljivo na zapadnoj strani zida – opisuje svoje tadašnje iskustvo susreta dvaju ženskih svjetova Ulrike Helwerth, novinarka i aktivistica zapadnjačkog ženskog pokreta.
Ubrzo je došlo i do oblikovanja stereotipnih uloga unutar ujedinjenog ženskog pokreta: žene sa zapada, često bolje obrazovane i potkovane u feminističkoj teoriji, bavile su se znanstvenim raspravama i akademskim razlaganjem ženske ravnopravnosti, dok su istočne Njemice, neposredno poslije pada zida, tu ravnopravnost primjenjivale u praksi.
Pritom treba naglasiti da je realizacija pune ravnopravnosti postignute za vrijeme DDR-a bila moguća samo neposredno nakon 1989., jer, kako smo već spomenuli, situacija žena se u ujedinjenoj državi ubrzo počela mijenjati u smjeru izjednačavanja sa zapadnim standardom, koji je po pitanjima ravnopravnosti žena daleko zaostao za “diktatorskim” i “okorjelim” socijalističkim režimom.
Razlike u položaju žena na zapadu i istoku današnje Njemačke još su i danas prisutne, a posebno dolaze do izražaja u shvaćanju aktivne uloge žene na radnom mjestu i pravedne podijele odgovornosti za obiteljski život među oba spola. Čak i najpoznatija njemačka feministkinja sa zapada, Alice Schwarzer, izjavila je nedavno da su u njenim očima žene sa istoka jače i “manje obmanute” od zapadnjakinja, te da je feministička svijest među njima izraženija nego na zapadu. Zato zaključuje, da su nakon ujedinjenja upravo žene s istoka pripomogle bržem razvoju i efikasnijem djelovanju feminističkog pokreta na prostorima jedinstvene nove Njemačke.
Primjer promjene položaja žena nakon pada DDR-a i njegove inkorpacije u Saveznu Njemačku samo je jedan od cijelog niza činjenica koje jasno pokazuju ispraznost današnjeg pobjedničkog diskursa, čiji neizostavni element čine političke deklaracije kakve smo mogli čuti nedavno prilikom obilježavanja 20. godišnjice pada berlinskog zida. Današnje totalno obezvrjeđivanje postignuća srušenog socijalističkog svijeta pokazuje se na samo kao nepotrebno ali prije svega i lažno. Dvadeset godina poslije “epohalnih” promjena u Istočnoj Europi žene se opet moraju boriti protiv inicijativa poput ponovne zabrane pobačaja i medicinski potpomognute oplodnje koje ih postepeno guraju natrag u srednji vijek.
Zato bi možda bilo dobro da svi oni koji trube o demokratskim promjenama koje nam pruža društvo utemeljeno isključivo na pravilima tržišne ekonomije kao mjerilo uspjeha uzmu i položaj žena u tom društvu.
Barem jednom. Barem kao eksperiment.
