Piše: Nada Ler Sofronić
1. Fabrike radnicama
99% žena radilo je u fabrikama koje su prve otišle pod led „strukturnim prilagođavanjima“ u tranziciji od „realnog socijalizma“ ka „realnom kapitalizmu“. Slike našeg Alhosa i zagrebačkog Kamenskog su paradigma. Žene koje štrakuju glađu jer su im divlji kapitalizam i beskrupulozni „poduzetnici“ oteli fabrike, posao, uništili živote. Žena –radnica iz Kamenskog koja je izbačena na ulicu, sretna je što je negdje našla posao čistačice, a ima rječnik univerezitetske profesorice. Žene su pretvorene u novu armiju nezaposlenih, dekvalificiranih segmenata radne snage koja je potplaćena i socijalno neosigurana. Divlji, socijalno neodgvoroni kapitalizam im je došao glave.
2. Žensko tijelo kao roba
99% trafikiranog „živog mesa“ u svrhu prostitucije iz tranzicijskih razvalina i trećeg svijeta su žene, mlade djevojke. Pretvorene su u bijelo roblje, robu na tržištu seks industrije i novi vid tranzicijske seksualne ekspoloatacije i trgovine. Na globaliziranom svjetskom tržištu sve je na prodaju. I ljudsko tijelo, žensko naročito. Slika Ukrajinke Olene Popik premlaćivane i teško oboljele žrtve trgovine ženama koja je prije nekoliko godina skončala svoj tužni život na mostarskim ulicama još nam je u živom sjećanju. I sadizam i poniženja kojima je bila izlagana od makroa, policije, medija, javnog mnenja. A danas čitamo kako je Švedjanin kupio maloljetnu beogradsku Romkinju i držao je u ropstvu, maltertirao i seksualno izrabljivo.
Globalizirani tržišni fundamentalizam i njegova sprega sa devastacijom post-socijalističkih zemalja i diskriminacijom žena koja ih je pretvorila u robu, živo meso, Oleni je došao glave – ova se djevojčica izvukla. Po koju cijenu?
3. Nasilje u porodici je derivat patrijarhalizma i nasilničke kulture
99% od svih žrtava porodičnog nasilja su žene i djeca. Nema dana da ne pročitamo kako je neka žena ili djevojčica premlaćena u vlastitom domu, kako su prisiljene da ga napuste, a nasilnici pušteni kući nakon 24 sata (pošto su se otrijeznili). Mnoge su žene i ubijene. Sretne su one koje se mogu dokopati sigurnih kuća.
A kultura nasilja u globaliziranom svijetu militariziranog kapitala cvjeta, preplavljuje ga. I udara na najslabije karike – one koji/e nemaju moć ni u privatnoj ni u javnoj sferi.
I zato je ženama mjesto u pokretima koji se suprotavljaju globaliziranoj praksi i sveprisutnoj kulturi nasilja. Kampanje koje traju 16 dana i šareni performansi danas su jednostavno nedovoljni i nisu na visini zadatka. Slabašni su, jer ne ciljaju u višu metu.
4. Nova politika: za alternativni ženski glas u javnom prostoru
99% žena je loše prošlo u tranziciji ka kapitalizmu zbog činjenice da su “slobodni, demokratski izbori” u društvima u kojima vlada patrijarhalizam i autoritarna politička klima i kultura, dovodili na vlast krajnje nedemokratske aktere koji su bili ključni prozvođači ratova, potpaljivači etničke netolerancije, govora mržnje i sukoba i ukupne civilizacijske regresije. Nakon njihovog dolaska na vlast u većini tranzicijskih zemalja formirale su se finasijski moćne, uglavnom korumpirane političke elite, često povezane sa organiziranim kriminalom, što je krajnje loš socio-politički kontekst za poštivanje ljudskih prava socijalno ranjivih slojeva, a posebno žena. Zato je tako suštinski važan alternativni ženski glas otpora.
O „krupnim i važnim“ stvarima na javnoj sceni govore kod nas, uglavnom (muški) političari ili etablirani „stručnjaci“ za ovo ili ono, ili istovremeno i za ovo i za ono. Ženama se daje javni prostor uglavnom za „ženske i porodične teme“.
Za ozbiljne sudbinske teme, žene moraju vlastitim snagama osvajati, okupirati javne prostore i ne tražiti, niti očekivati da im ga neko dobronamjerno ustupi.
5. Drugačiji svijet nije samo moguć, on je danas nužan – zato je potreban pokret
Bez vlastitog programa i autonomnog pokreta žene bivaju gurane sve dalje na marginu i postaju sve upotrebljivije za manipulacije na merkantiliziranoj, militariziranoj i kriminaliziranoj globalnoj sceni. Pošto nisu izgradile vlastiti projekt kako da istaknu svoje zahtjeve, žene kao najranjivija socijalna kategorija, postaju najveće žrtve tranzicijske restrukturacije kao i mehanizama pomoću kojih se liberalni kapitalizam grčevito bori za opstanak preko njenih leđa. Za borbu protiv divlje privatizacije, protiv jačanja tržišnog i vjerskih fundamentalizma, protiv dramatičnog smanjenja socijalnih troškova, protiv fleksibilizacije i dekvalifikacija ženske radne snage, protiv dominacije finansijskog kapitala, fragmentirana ženska civilna scena, ženski NGO, su danas suviše slabašni i neefikasni akteri.
Preuzeto sa: www.radiosarajevo.ba
