To je rasizam – presudilo je na kraju javno mnijenje. Pokušaj propagandne mašinerije EU da iskoristi bruce-leeovsku estetiku, istodobno se tarantinovski poigravajući mističnom idejom ženske moći, i nešto manje mističnim argumentom “osnaživanja žena”, što je sve trebalo rezultirati harmonijom u različitosti i snagom zajedništva – nije prošao.
Propagandni video za EU proširenje u kojem se jedna žena suprotstavlja trojicimacho junaka, mastera u borbenim vještinama koje potiču iz ne-europskih kultura, denunciran je, u najmanju ruku kao euro-centričan. Generalni direktor uprave Evropske komisije za proširenje, Stefano Sannino na kraju se je morao i ispričati: U isprici napominje da je video bio prvenstveno namijenjen mlađoj publici koja živi i komunicira u virtualnom svijetu društvenih mreža.
Zanimljivo je bilo pratiti reakcija domaće internetske i fejsbuk javnosti koja se, barem u nekim svojim dijelovima, počinje nametati kao kompleksniji segment medijima zaglupljene opće javnosti. Reakcije domaćih euroskeptika i eurofoba koji nakon referenduma pokazuju izrazitu alergiju na sve što bi se moglo protumačiti kao EU supremacija bile žestoko negativne.
Ipak, s nešto malo manje političke korektnosti i više interpretativne slobode, moglo bi se postaviti i ovakvo pitanje: Zašto svi u ženi koja u tom filmiću personificira EU, automatski vide bijelu pripadnicu evropske srednje klase? (Da parafraziram poznatu formulaciju prema kojoj bijeli, sredovječni, muškarci iz srednje klase gotovo nikada ni u čemu ne prepoznaju diskriminaciju, jer oni sami nisu diskriminirani ni po kojoj osnovi.) Naime, prema svim vladajućim stereotipima o rasnim i etničkim identitetima, izgled junakinje tog spota ne odgovara uobičajenom izgledu prosječne pripadnice nordijske rase s kojom najžešći kritičari EU počinju izjednačavati evropske centre financijske i političke moći. (A sjetimo se i genijalne priče Thomasa Manna, Tonio Kroeger).
Nije, međutim, potrebna velika politička mudrost da bi se razumjelo da jednu krivo transplantiranu estetiku, koja može funkcionirati kao “umjetnost” u mediju filma (“Kill Bill” i Uma Thurman), ili video arta, ne funkcionira na isti način kad ju upotrijebi neka evropska institucija da bi poslala političku poruku. U domeni ljudskih prava i antidiskriminacijskih politika uvelike je prihvaćeno načelo prema kojem se glas onih koji se nekim postupkom smatraju diskriminiranima, ili osjećaju da im je ugroženo dostojanstva, sluša s naročitom pažnjom.
Kako, međutim, s ovakvim sklopom vrednota i prepoznavanja diskriminatornih i uvredljivih medijskih sadržaja stojimo u našoj maloj pro-europskoj državici kad je riječ o ženama. I to još povodom međunarodnog dana žena, 8. marta? Što, na primjer, mislite o ovoj karikaturi koja se je na fejsbuku pojavila tih dana?
Istina, malo je vjerojatno da bi se takva ilustracija danas više mogla pojaviti u mainstream medijima, ili u javnom prostoru. Fejsbuk je, još uvijek privatno-javna platforma na kojoj je, manje-više ista one euro-kritična fejsbuk populacija, koja je bez i mrvice popusta kritično reagirala na stilizirani propagandni EU spot i proglasila ga rasizmom, veselo je “lajkala” gornju sličicu. Na kojoj, budimo brutalni, jedna žena biva vritnjakom u stražnjicu poslana ravno u smrtonosni bezdan. Kao znak olakšanja nakon cjelodnevne gnjavaže ženskim ljudskim pravima, pretpostavljam.
Znam, ne postoji ništa gore od feministkinje kojoj nedostaje smisao za humor, ali sebe definitivno ne ubrajam među takve. Mislim da se i žene, kao i druge marginalizirane i diskriminirane skupine moraju biti u stanju nasmijati na vlastiti račun, ili prihvatiti kritiku vlastitih mana i deficita koji proizlaze iz rodnih uloga i njihovih uhodanih manifestacija.
No voljela bih da mi neko objasni što je stvarno smiješno ili duhovito u gornjoj karikaturi. Smijeh nas, navodno, oslobađa frustracija. Naročito onaj crno-humorni u kojem netko nogom u stražnjicu biva lansiran u ponor. Ali o kakvim je i čijim frustracijama ovdje riječ?
Nije li ova karikatura barem jednakomjerno seksistička i omalovažavajuća prema ženama, koliko i onaj eurocentrični spot prema ne-evropskim kulturama? I nije li to, makar u žanru karikature, ipak normalizacija i nasilja nad ženama. Onog istog nasilja nad kojim se, inače, naročito povodom 8. marta, bezgranično javno zgražamo i moraliziramo.
Naročito mi je, priznajem zagonetno zašto se ovakvim mizoginičnim uradcima vesele i lajkaju ih same žene? Misle li možda da tako pokazuju svoju emancipiranost? Različitost i superiornost nad ostalim ženama koje nakon prazničnih rituala zaslužuju vritnjak u ponor? Popričala sam o tome s nekim svojim fejsbuk frendicama. Odgovor je najčešće glasio da je riječ “samo” o karikaturi i sposobnosti za autoironiju. Ili da je sheranje ili lajkanje ovakve karikature zapravo reakcija na frustrirajuću činjenicu jednodnevnog praznika nakon kojeg će, svi znamo, stvari i dalje biti iste kao i dan ranije?
Treće odgovaraju da se one uopće ne identificiraju s likom žene poslane u bezdan udarcem u stražnjicu. Racionalizacije te vrste svode se na sljedeće: to nisam ja, jer ja nisam jedna od onih gnjavatorica koje muškarcima zagorčavaju život svojim nerazumnim prohtjevima. Ili: ne to nisam ja, jer meni nije potreban taj jednodnevni simbolički praznik, ja svoja prava ostvarujem sama i postižem sve što mi u životu treba sama.
Na kraju ove sažete retrospektive mogućih objašnjenja zašto žene pristaju na slike o sebi koje ih vrijeđaju i ponižavaju, postavit ću jedno hipotetsko pitanje. Zamislimo sličnu karikaturu nakon, recimo, međunarodnog dana ljudskih prava, borbe protiv rasizma, ili dana imigranata – na kojoj se nekog pripadnika potlačene i eksploatirane manjine prikazuje na način na koji su u ovoj karikaturi prikazuje žena. Da li bi obrazloženje da je riječ samo o namjeri da se raskrinka ceremonijalna i ritualna priroda nekog od tih praznike bila prihvatljiva? U krajnjoj liniji, ni oni baš ništa neće promijeniti u stvarnom stanju stvari. Ili bi “karikaturistička sloboda” prošla isto kao i europski spot o proširenju?
Ako je u jednom EU propagandnom spotu, unatoč estetskoj manipulaciji, bilo lako prepoznati rasizam, zašto to odjednom postaje tako teško kad se radi o rodnoj diskriminaciji i estetici nasilja, makar bili kamuflirani u crnohumornu karikaturu. i stvarno, što je u tome toliko smiješno?
http://www.libela.org/sa-stavom/2508-zasto-je-lakse-prepoznati-rasizam-nego-seksizam/
Tekst je u cjelosti preuzet sa http://www.libela.org
