REĆI ĆU TI, MOŽDA ME ČUJEŠ
Umisle tako ljudi da su bitni, da su jedinstveni, savršeni, možda da ih netko mrzi, voli, no znate što? Svi bismo mi o svima imali ponešto reći, ali opet, koga briga? Koga briga što je moja kosa crvena, što imam veći nos? Nikoga. Svi smo tako isti, a tako različiti.
Ja prva uvijek kažem za svoju sestru da ima poremećaj u tijelu, tako su to čak i doktori nazvali, ali to nije poremećaj, nego samo manjak soli u organizmu. Prva ja, kada vidim “neobičnu” osobu, dugo zadržim pogled na njoj. Prva se ja usudim osuditi onoga/u koji/a osuđuje.
Čudno je ljudima da netko ima velike uši, veliku ili malu glavu, grbavi ili veliki nos. Različita boja očiju im je poremećaj, višak prstiju je poremećaj, poremećaj je i poteškoća u govoru, i greške u pisanju, i neobična im je put poremećaj i drugačiji svjetonazori i sve im je poremećeno i puno im je toga čudno, i sve im je strašno što je različito od njih. No, pomisliš li možda da je poremećaj u njihovoj glavi?
Svi smo mi isti. Kupujemo istu odjeću, imamo iste frizure, koristimo iste fazone, a dok je tako, dok smo svi isti, uniformisani i ne iskačemo iz mase, iz te istosti, dobro je, ali čim se netko počne isticati, on je poremećen, lud, čudan… no, opet, koga briga? Previše se bavimo tuđim životima pa imamo premalo vremena da se zabrinemo o svome. Uvijek mi je bilo bitno što će mi drugi reći kada obučem neku novu stvar, ali na kraju vidim da to nitko i ne primijeti. U jednom danu pored nas prođu stotine osoba, kao da će se netko sjetiti što sam ja jutros obukla i kakva sam izašla na ulicu.
Svi smo se mi nekada nekome smijali, svi smo mi nekoga mrzili, svi smo mi nekada nekome pametovali, ponižavali ga kako bismo uzdigli sebe, skrili svoje nedostatke, vlastite nam neobjašnjive misli, riječi i djela. Svi smo mi tako isti, a tako različiti. Tako smo glupi i nepouzdani, zbog toga što nam je bitno mišljenje drugih ljudi. Što bi falilo da sutra dođeš u školu s plastičnom vrećicom na glavi, tvoj život, tvoja stvar. Kao što kažu: “Ne daj snove, nitko ti nije pomogao da ih sagradiš!”, gradi sebe, ne njih; gradi budućnost, ostani dobar/a, ostani čovjek, ipak je ljudstvo najpoželjnija osobina koja se danas može imati.
Znam, ti sada misliš, lako je tebi reći, lako ti je meni puniti glavu, šta ti znaš o mojoj boli i mojim ranama. Ooo, znam, znam, prijatelju/ice. I sama sam cijeli svoj život svjedokinj raznim oblicima vršnjačkog nasilja. U školi su me, na primjer, uvijek izazivali što imam crvenu kosu. Jednom sam prilikom, kako bih se obranila, odgovorila da to nije njihov problem i da zašute, što je jedan dečko shvatio kao uvredu i zbog čega sam dobila snažnu pljusku. Oboje smo zaradili sniženje vladanja, a on je u očima drugih bio heroj, u očima drugih je bio bolja osoba od mene. Zbog te su me iste crvene kose nazivali prostitutkom i drugim pogrdnim imenima, trpjela sam šaputanja i prikrivene poglede osude.
U povjerenju ću ti reći da pretpostavljam da se najviše nasilja dešava zbog nedostatka, materijalnih, društvenih, psihičkih i fizičkih. Zbog toga ne osuđujem ljude koji vrijeđaju. Uvijek prvo pomislim na ono loše što se možda dešava u njihovu domu, svijetu, pa čak i to da možda ni njih nitko ne prihvaća pa traže pažnju na bilo koji drugi način. Nekada su i roditelji krivi, ne posvećuju se dovoljno djeci, ne pridaju im prijeko potrebnu pažnju i ljubav, ono za čim oni žedno tragaju na drugim mjestima. Također, i profesori/ce u školama, učitelji/ce i ostali. Na svakom koraku i kao opravdanje za svako nedjelo, čujemo ono “To su samo djeca.” Nismo mi djeca. Previše smo mi odrasli čak i za odrasle. Mislimo da znamo najbolje, komentiramo, iako naše mišljenje nije važno. Više nema poštovanja ni prema profesorima/cama, nisu nam bitni/e, ne tiču nas se njihovi osjećaji, dosadni su sa svojim konstantnim pametovanjem. Svi stariji? Zašto bismo njih poštivali, čime to oni zaslužuju? Dosadni su. Sve nam je dosadno. Sve nam je staro. Sve nam je neinovativno, već viđeno, nezabavno. No, gdje je naša inovativnost, gdje nam je kreativnost i snaga mladosti? Ne znamo. Zapeli smo. Dosadno nam je. Toliko je toga novoga da više ne znamo šta bismo i kamo bismo dalje. Onda se iz te dosadnosti odlučimo, ili ne odlučimo, nego čisto iz te dosade, provocirati i maltretirati druge. Odlučimo pokazati drugima da su manje vrijedni, da su ružniji od nas, da nisu pametni, da nemaju bogate roditelje, da im je kuća siromašnija od naše, da su izgubili nekoga u ratu, da su izbjegli, da im je tata pijanica, a majka ima lošu reputaciju, odlučimo im reći i ono što jeste i što nije samo da bismo sebe izbavili iz dosadnosti, da bismo izliječili svoju ranu napuštenosti, ranu zanemarivanja, ranu odgoja novcima, ranu neimaštine, ranu kompleksa niže vrijednosti. I tako to ide u krug. Mržnja se širi i mi se zaplićemo u mrežu vlastitih uvreda. Toliko se zapetljamo da se više ne možemo izbaviti, da izgubimo nit sa stvarnošću. Tada kapaju suze, tada se mladost zbog druge mladosti zatvori u svoju sobu i ne želi izaći u stvarni svijet, tada mladost posegne za drogom, tada mladost zaživi u prljavštini ulice i tada ta ista mladost nastavlja krug nasilja jer je i sama to doživjela. Krug se nastavlja. Širi se. Zahvaća sve. Svakoga. Gdje mu je kraj? Nema ga. Ili možda ima? U nama je! Ljudi su stvoreni da stvaraju, a ne da uništavaju.
Nitko se nije rodio savršen, niti bi trebao biti, u tome i jeste savršenstvo ovoga svijeta, naših života i budućnosti. Svatko od nas treba biti svoj, od glave do pete, ali i tuđi, cijelim svojim srcem.
Ti, dragi/a prijatelju/ice, budi ono što jesi bez obzira na druge. Kažem ti, ljudi su dobri i svijet je neopisivo lijep, samo ga tako trebaš gledati, svojim srcem, svojom dobrotom; traži dobro u ljudima, prirodi i budućnosti. Jer ti si budućnost. Ti i ja! Živi dok ima života; voli dok si živ/a; ako želiš biti sretan/a, budi sretan/a! Sve ostalo je vrijeme potrošeno na sitnice koje ćeš sutra već zaboraviti.
I da, prijatelju/ice moj/a!
KOSA MI JE JOŠ UVIJEK CRVENA! ¸
Darija Marić
