Kada kažemo da je svijet dizajniran za muškarce, ne govorimo u metaforama. Govorimo o automobilima čiji sigurnosni sistemi bolje štite prosječnog muškarca nego ženu. O hroničnom nedostatku džepova u ženskoj odjeći, redovima pred toaletima, nepraktičnim alatima, nepristupačnim pametnim telefonima. Govorimo o tome kako standard u produkt dizajnu ne postoji – osim ako ga ne zamislimo kao bijelog muškarca srednje visine i težine, s prosječnom jačinom šake i normiranim životnim iskustvom.
U toj normi, žene su – u najboljem slučaju – naknadna misao. Ili tržišna niša koju će kapitalizam naplatiti kroz ružičaste varijante proizvoda, manje funkcionalne torbe umjesto džepova, i kroz dizajnerska rješenja koja ih prešutno isključuju.
Kroz historiju, životi i iskustva muškaraca preuzela su reprezentaciju svih ljudi, a kada je u pitanju druga polovina, žene, možemo prepoznati samo tišinu. I ta tišina ima posljedice.
Prema Guardianu, kada su 1960-ih uvedeni prvi sigurnosni propisi za automobile, plan je bio da se koriste dvije lutke za testiranje mogućnosti sudara: jedna koja predstavlja većeg muškarca (većeg od 95% muškaraca) i jedna koja predstavlja manju ženu (manju od 95% žena). Međutim, proizvođači automobila su se tome usprotivili, pa je na kraju ostala samo jedna lutka – dimenzija prosječnog muškarca.
Zbog toga žene danas imaju 47% veće šanse da zadobiju ozbiljne povrede u saobraćajnim nesrećama.
To se polako mijenja — tek 2011. godine uvedena je obaveza korištenja ženskih lutki u testiranjima — ali i dalje se oslanjemo na više od 50 godina opasnog dizajna automobila koji nije uzeo žene u obzir.
Situacija je još izazovnija za trudnice. Iako je lutka za testiranje sudara prilagođena trudnicama razvijena još 1996. godine, njeno korištenje u sigurnosnim testovima nije zakonski obavezno u mnogim zemljama. Iako su prometne nesreće glavni uzrok smrti fetusa povezane s traumom majke, sigurnosni pojasevi i dalje nisu dizajnirani da adekvatno štite trudnice. Studija iz 2004. godine pokazuje da bi trudnice trebale koristiti standardni sigurnosni pojas, no čak 62% trudnica u trećem tromjesečju ne odgovara tom modelu pojasa.
A patrijarhat je uključio svoje prste i u modu: Ženski džepovi imaju priču staru koliko i srednji vijek. Nekada su i muškarci i žene nosili male torbice vezane oko struka da bi nosili svoje stvari, a do 17. stoljeća te su torbice postale dio same odjeće. Muškarci su lako posezali u svoje džepove, dok su žene morale posegnuti ispod haljina – što znači da su morali biti prilično „otkrivene“ da bi došle do svojih stvari.
No, kako je moda evoluirala krajem 1700-ih, ženski džepovi su polako izblijedjeli, gotovo nestajući s haljina. Umjesto toga, žene su počele nositi torbice – ali ne velike, praktične torbe, nego male torbice u koje stane tek novčić i maramica. Zašto? Pa, muškarci su držali novac i sve važno, dok su žene bile domaćice, zadužene za kućanske obaveze.
Danas ipak, masovnom produkcijom bezbrojnih proizvoda za žene i nametnutim standardima ljepote, podrazumijeva se da žena nosi torbu, a da su njeni džepovi samo estetska figura na hlačama. A pored toga, zar nemamo i očekivanja koja često čujemo poput: “kako u torbi nemaš maramicu”? Jer kao moramo sve imati.
Dakle, sljedeći put kad nam telefon isklizne iz uskog džepa i padne na pod, sjeti se da nisi jedina koja se bori s lažnim džepovima. Možda će uskoro doći dan kad će duboki, funkcionalni džepovi postati standard za sve, bez obzira na spol, i kad će nošenje torbe postati stvar izbora, a ne nužnosti.
Šta je sljedeće? Žene se stereotipno smatraju “manje spretnima” za rad s alatima nego muškarci. U prodavnicama ili na gradilištima primijetit ćete mnogo manje žena nego muškaraca, a i manje žena posjeduje električne alate. Građenje i popravljanje stvari tradicionalno i kulturno se smatraju „muškim poslovima“. Zato je logično da dizajneri, kreirajući nove električne alate, uglavnom ciljaju muškarce, umjesto šire grupe.
Većina alata je dizajnirana prema prosječnim dimenzijama muških ruku — koje su obično veće i jače od ženskih. To uključuje širinu drške, težinu alata, raspored i veličinu prekidača i dugmadi. Žene zbog toga često osjećaju nelagodu, umor ili čak bol prilikom duže upotrebe.
Neki proizvođači su pokušali napraviti ženske verzije alata s manjom težinom i drugačijom ergonomijom, ali ih često obilježavaju ružičastom bojom ili „ženstvenim“ dizajnom bez stvarnih tehničkih prilagodbi, što može biti i demotivirajuće.
Ova tri primjera su izdvojena, a nažalost, lista je puno duža od ovog teksta. Pametni telefoni su prilagođeni muškim šakama, dizajn sportske opreme poput kaciga, štitnika pa čak i obuće rađeni su po muškim mjerilima. Javni toaleti nisu prilagođeni ženama i ženskim potrebama, a mnoge medicinske naprave i protokoli temelje se na muškim tjelesnim karakteristikama…
Produkt dizajn oblikuje naš svakodnevni život – od toga kako sjedimo, šta nosimo, kako se krećemo, pa do toga koliko smo sigurni u sudaru. Kada se standardno tijelo – onaj tihi protagonist većine dizajnerskih odluka – podrazumijeva kao muško, sve ostalo postaje izuzetak koji se prilagođava naknadno, ako uopće.
Izvori:
https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2019/feb/23/truth-world-built-for-men-car-crashes
https://medium.com/hh-design/the-world-is-designed-for-men-d06640654491 https://ballbearingsmag.com/2021/04/14/pockets-and-patriarchy/
