Kada je Bosna i Hercegovina 2014. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju – najvažniji evropski dokument za zaštitu žena od nasilja – činilo se da je to početak stvarnih promjena. Političari su se tada rado fotografisali uz potpisane dokumente, najavljujući borbu protiv rodno zasnovanog nasilja kao jedan od prioriteta. Ipak, više od deset godina kasnije, nasilje nad ženama u BiH ne jenjava, a sistemska zaštita žrtava i dalje je daleko od onoga što Konvencija zahtijeva.
Dokument koji je trebao predstavljati temelj sveobuhvatne borbe protiv nasilja danas se u javnosti rijetko spominje. Kada se i pojavi u diskursu, nerijetko je meta manipulacija, lažnih tumačenja i političkih prepucavanja. U međuvremenu, žene i dalje umiru od ruku svojih partnera, institucije ne reaguju na vrijeme, a nevladine organizacije – umjesto države – ostaju posljednja linija zaštite.
Šta jeste Istanbulska konvencija?
Države članice Vijeća Evrope su, 2005. godine, pokrenule veliku kampanju o problemu nasilja u porodici u Evropi, koja je pokazala da je ovaj problem široko rasprostranjen na cijelom kontinentu. Istaknuta je potreba usklađivanja pravnih standarda kako bi se osigurao isti nivo zaštite za žrtve porodičnog nasilja u cijeloj Evropi.
U cilju rješavanja ovog problema, preporučen je razvoj mehanizama ljudskih prava za prevenciju i borbu protiv nasilja prema ženama. Kao vodeća evropska institucija za ljudska prava, Vijeće Evrope se zalagalo za izradu Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, poznate kao Istanbulska konvencija.
Vijeće Evrope prihvatilo ju je 11. maja 2011. u Istanbulu i ona ima status međunarodnog ugovora te je stoga pravno jača od nacionalnih zakona. Države koje je ratificiraju trebaju svoje zakone podrediti i prilagoditi zahtjevima Konvencije, a države potpisnice podložne su kontroli međunarodne skupine pod nazivom GREVIO koja nadzire provedbu Konvencije, osobito na području državnih javnih politika (školstvo, mediji, antidiskriminacijska politika…).
Konvencija definiše i kriminalizira širok raspon oblika nasilja prema ženama i nasilja u porodici:
- Fizičko nasilje
- Psihološko nasilje
- Uhođenje
- Seksualno nasilje, uključujući silovanje
- Rani i prisilni brakovi
- Genitalno sakaćenje
- Prislini pobačaj
- Prisilna sterilizacija.
To znači da države potpisnice, uključujući BiH, moraju donijeti zakone, razviti politike i mehanizme zaštite koji omogućuju žrtvama da se izvuku iz nasilja, dobiju sigurnost, podršku i pravdu, a počinitelji budu procesuirani i kažnjeni. Istanbulska konvencija zahtijeva dostupne sigurne kuće, besplatnu pravnu pomoć, SOS telefone, psihološku i medicinsku podršku, ali i obavezu institucija da sarađuju, reaguju brzo i da budu edukovane za postupanje u slučajevima nasilja.
U svojoj srži, Konvencija priznaje da je nasilje nad ženama sistemski, a ne individualni problem – i da proizlazi iz duboko ukorijenjenih neravnopravnosti, rodnih stereotipa i kulture nekažnjivosti. Stoga se zalaže za prevenciju kroz obrazovanje i promjenu društvenih normi, a ne samo za gašenje požara kada do nasilja već dođe.
A šta nije Istanbulska konvencija?
Međutim, Istanbulska konvencija je u domaćem političkom i javnom prostoru često izložena manipulacijama i otvorenim dezinformacijama. Suprotno tvrdnjama koje se nerijetko šire kroz konzervativne i religijske narative, Konvencija nije napad na tradicionalnu porodicu. Ne reguliše porodične odnose – već štiti članove porodice, najčešće žene i djecu, od nasilja unutar tog kruga. Takođe, Konvencija ne nameće rodnu ideologiju – pojam „rod“ koristi se isključivo kako bi se objasnili društveni obrasci ponašanja i stereotipi koji doprinose nasilju.
Ona ne traži promjenu zakonskog spola, ne uvodi „treći rod“, niti zadire u seksualnu orijentaciju – iako insistira na tome da sve žrtve nasilja imaju pravo na zaštitu, bez obzira na identitet ili porijeklo. I na kraju, Konvencija ne zadire u vjerske ili kulturne običaje – osim u onoj mjeri u kojoj se ti običaji koriste kao izgovor za nasilje ili ga legitimizuju.
U teoriji, Konvencija je konkretan i moćan alat protiv nasilja. U praksi – barem u Bosni i Hercegovini – to je alat koji institucije drže zaključan u ladici.
Institucionalna šutnja i propusti
Uprkos tome što je Bosna i Hercegovina ratifikovala Istanbulsku konvenciju još prije više od deset godina, institucionalna reakcija na nasilje nad ženama ostaje minimalna, neefikasna i često opasna.
Policija, tužilaštva i sudovi u većini slučajeva nemaju ni obuku ni senzibilitet da prepoznaju rodno zasnovano nasilje. Nasilje se često ne evidentira na pravi način, tretira se kao „porodična svađa“, a žrtvama se daje do znanja da su same krive ili da je bolje da „ne dižu galamu zbog djece“. U mnogim zajednicama, posebno manjim i ruralnim, ne postoje sigurne kuće, psihološka pomoć ili besplatna pravna podrška. Sve ono što Konvencija propisuje – u praksi ne postoji.
Štaviše, nema obavezne međuinstitucionalne saradnje. Svaka institucija radi za sebe, bez koordinacije, bez jasnih protokola, bez odgovornosti. Hitne mjere zaštite – poput zabrane prilaska nasilniku – ili se ne izriču, ili se izriču prekasno.
Umjesto da implementacija Istanbulske konvencije bude prepoznata kao hitna potreba i obaveza prema žrtvama nasilja, u Bosni i Hercegovini ona je pretvorena u još jednu političku i ideološku tačku razdora. Umjesto da se o Konvenciji govori kao o alatu za zaštitu života, ona se svjesno iskrivljuje, demonizira i koristi kao sredstvo za skretanje pažnje s odgovornosti institucija.
