Teška su vremena iza nas, a vjetar tuge nikako da promijeni svoj smjer.
Ubistva žena jer su žene, ratovi, glad i klimatske promjene. Šta je teže? Šta je gore?
Klimatske promjene svuda su oko nas, i mi, manje ili više svjesne, svakako se ne obaziremo. Ne znamo dovoljno o njima, a sveprisutne su. Prevruća ljeta, monsunske kiše, tople jeseni. A zima dolazi.
Zima koja nosi miris baruta sa dalekog istoka – iz Gaze i Zapadne obale – odakle nas svaki dan bude zastrašujuće vijesti o ubijanju, oduzimanju zemlje, napadima. Bolnice koje ostaju bez goriva za rad agregata, pumpe za desalinizaciju mora koje će uskoro utihnuti. Kažu: „Voda je život“, „Zaustavite rat“, „Mirovni pregovori“. Bez vode uskoro više neće biti usta da izgovore pozive na mir.
Šta donosi rat? Bilo kad, bilo gdje? Ko je na dobitku od rata? Stanovnici/e koje zemlje su poslije rata osjetili prosperitet? I ko može pomisliti da će se usrećiti na uništenim životima drugih? I ko podržava ljude koji mogu osjetiti zadovoljstvo uništenjem svih onih koji nisu kao oni?
Patrijarhat je opet pobijedio! Pod okriljem patrijarhata, nacionalizam se koristi kao oruđe očuvanja muške privilegije i kontrole. Kolonijalizam i rat su jezik patrijarhata za suzbijanje promjena koje bi mogle ugroziti moć pojedinaca.
Iskustvo nas koje smo proživjele ratne strahote i terore, 28 godina nakon rata govori da mi još uvijek preživljavamo posljedice, tražimo kosti mrtvih, živimo sa PTSP-om koji prenosimo na sljedeće generacije, živimo u vrtlogu nasilja, siromaštva, ljutnje i mržnje. Svaka strana isto, koliko god bili različiti, niko nije sretan.
Nekolicina je profitirala, ali ni oni nisu zadovoljni, glad za moći i strah od gubitka moći ukradenih na sreći drugih ih čini još više okrutnijim. Doktrinu šoka su razradili i pobjeđuju.
Sada ne možemo reći da ne znamo šta se dešava, rat je postao virtuelan. I šta se dešava dok svijet gleda ishode ratovanja, ubistva, uništavanje? Da li nas regrutuju? I za šta nas regrutuju? Kakva vremena nam dolaze?
Osjećamo strah jer znamo šta svaki rat donosi, znamo svaku emociju straha, beznađa, razočarenja koje rat donosi. Osjećamo strah jer niko nije siguran.
Patrijarhat dolazi po naše slobode i živote, samo je pitanje alata i jezika koji će koristiti, slobode koje će nam oduzeti i zabraniti ili čije će živote oduzeti.
Ne znamo koliko će Palestinaca/ki umrijeti pa da se ubijanje zaustavi. Ali znamo da to nije kraj jer se pitamo da li će iko sistemski raditi raditi na tome da iscijele sjećanja i traume onih koji/e su preživjeli/e i izgubili/e najmilije, izgubili/e sve svoje, onih koji su gledali/e i onih koji su učestvovali/e.
Historija se ponavlja jer ljudi zaboravljaju naučene lekcije.
Vrtimo se u istom začaranom krugu mržnje prema drugima iznova i iznova, a onda se čudimo rezultatima.
U Bosni i Hercegovini, radeći na promociji NULTE tolerancije na nasilje, znamo da je sistem zakazao.
Sada znamo da je svijet zakazao.
Osjećamo tugu i žalimo za svim gubicima. Osjećamo žalost jer je svijet zakazao.
Nemamo direktnog kontakta sa aktivistkinjama iz Palestine i Izraela. Putem mreža čije smo članice do nas posredno stižu informacije o apelima koje zajedno provode/traže iz žene iz Izraela i Palestine i žene iz cijelog svijeta i mi se simbolično pridružujemo. Samo kad smo ujedinjene, naš glas odjekuje.
Pratimo vijesti putem socijalnih mreža i velikih medijskih servisa. Slika žene, aktivistkinje iz Egipta, koja viče „Dajte istinu!“ jednoj od novinarki iz velike kablovske medijske kuće je ono što nas povezuje. Ona je mi, i mi želimo biti kao ona – hrabra i opredjeljena.
Iz konteksta u kojem se nalazimo, u kojem živimo i brojimo dane, teško da možemo nešto uraditi osim da dižemo glas i stanemo uz sve apele i inicijative za zaustavljanje ratnih sukoba.
Gdje god se okrenemo vidimo nefunkcionalno društvo koje svoje prioritete kroji po mjeri političkih elita. Imaju oni koji „imaju“ i imaju oni koji odlaze ka nekim boljim jutrima. Nemamo više obraza nikome reći da ostane.
U zemlji koja je preživjela pakao, i dalje nema ministarstva za mir. Mir nije obavezan predmet u školi, mir nije tema naših kulturnih manifestacija.
Dok još uvijek imamo glasa i razuma, želimo bar malo snage egipatske aktivistkinje, želimo svojim vriskom iskazati svoje neslaganje, svoj otpor, svoj bol. Zaustavite rat u Palestini! Istražite ratne zločine! Voda je život – zaštitite živote nevinih!
