Autorica: Matea Jerković
Fotografija: Protest umjetnika u Podgorici: Zna se ko je u prvim redovima (Oslobođenje)
Posljednji u seriji tekstova o rodnoj ravnopravnosti bavi se položajem žena u Ustavu Crne Gore
Iako najviši pravni akt jedne države, ustav osigurava prava pojedincima i grupama, nerijetko svjedočimo da realno stanje izgleda drugačije.
U Članu 8 Ustava Crne Gore navodi se da je “zabranjena svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kojem osnovu”, kao i da se “neće smatrati diskriminacijom propisi i uvođenje posebnih mjera koji su usmjereni na stvaranje uslova za ostvarivanje nacionalne, rodne i ukupne ravnopravnosti”. U okviru poglavlja Ljudska prava i slobode, posebno je definisana Rodna ravnopravnost, a u Članu 18 stoji da “država jemči ravnopravnost žene i muškarca i razvija politiku jednakih mogućnosti”.
FER I LJUDSKI ODNOS
Ervina Dabižinović, psihologinja i doktorica rodnih nauka, smatra da su politike rodne ravnopravnosti od iznimne važnosti za društvo jer zastupaju pravdu i ravnopravnost svih ljudi.
– Značajne su za razvoj kvalitetnog mira, kreiranje fer i ljudskog odnosa, te zbog toga su korisne za društvo i zajednicu u cjelini. Njima se mijenja postojeća neravnoteža u odnosima moći, otpočinje proces rješavanja nejednakosti u svim sferama ljudskog funkcionisanja, od personalnog do društvenog. Zbog siromaštva i lošeg položaja žena u našim društvima, ni ta društva ne mogu naprijed. Ukoliko imamo najveću društvenu grupu najsiromašnijih, logično je da društvo ne može da bude zadovoljnije, bezbjednije… Raditi da ove politike razumiju svi u populaciji, zapravo je dobar način da se dođe do kvalitetnog mira i pravednijeg društva, kaže Dabižinovićeva.
Smatra da bi od velike važnosti bilo da se rodna ravnopravnost nađe u ustavima zemalja, jer bi na taj način bila garantovana prava i teže bi se moglo desiti da dođe do ukidanja nekog prava ženama.
– To je ono što bi načelno bilo važno, međutim, u realnosti to nije tako. Mnogo je više zemalja koje rodnu ravnopravnost nemaju kao vrijednost i koncept kojim se garantuju prava marginalizovanih. Uzroci su različiti, a najznačajniji je ili je to bar u mom iskustvu posljednjih 30 godina, izostanak političke volje. Na ovim prostorima u prošlom vijeku smo imali iskustvo da su ženska prava garantovana Ustavom zemlje u kojoj sam rođena. Imali smo istorijsku šansu da, sem formalnog, zažive i suštinski ta prava. Međutim, rat i ratna dešavanja, tranzicija i primjenjivanje, bez adekvatnih analiza i specifičnosti svake od sredina, nekih drugačijih političkih i ekonomskih sistema, kriminalna privatizacija ogromnog društvenog bogatstva i sadašnje političke i ekonomske okolnosti u kojima smo, pokazuju nam posljedice neznanja i neosvješćenosti većine građana nekadašnje Jugoslavije. Pokazuju i nesposobnost ili zlu namjeru onih koji su se našli i na vlasti i u opoziciji. Retrogradni društveni procesi koji su na snazi takođe idu u prilog većem strahu i zabrinutosti od dokidanja ženskih ljudskih prava više nego ikada. Naravno, ženske organizacije sve vrijeme kritikuju i upozoravaju, vrše pritisak, ali se glasovi žena i aktivistkinja slabo probijaju, upozora Dabižinovićeva.
Osvrćući se na položaj žena u Ustavu Crne Gore, ističe da Ustav, koji je usvojen 2007, sadrži odredbe o rodnoj ravnopravnosti i zaštiti prava žena.
– Član 18 Ustava garantuje jednakost pred zakonom i zabranjuje, između ostalog, diskriminaciju po osnovu pola. Član 19 zabranjuje diskriminaciju žena i zahtijeva od države da promoviše rodnu ravnopravnost i preduzme mjere za eliminaciju rodne diskriminacije. Sem opštih odredbi, Ustav sadrži Član 16 u kojem tretira zaštitu majčinstva i prava djece, dok Član 45. garantuje pravo na reproduktivno zdravlje. Sem Ustava, CG od 2001. ima institucionalne mehanizme za postizanje rodne ravnopravnosti, kao i različite zakone i strategije, Nacionalni akcioni plan. Uz to, CG je potpisnica svih značajnijih međunarodnih dokumenata, naglašava Dabižinovićeva.
Vremenom, umjesto da se unapređuju odredbe sa garantovanim pravima, one su se gubile, pa danas imamo smanjen obim garantovanih prava, kaže Drobnjak
Međutim, naglašava, u realnosti se malo toga primjenjuje i sprovodi.
– Prije usvajanja Ustava, aktiviskinje ženskih nevladinih organizacija, upravo zbog značaja koji ima za garanciju ženskih ljudskih prava, vodile su jednogodišnju kampanju sa zahtjevima da se u novom Ustavu ta prava osiguraju, jer se Ustavom postavljaju temelji jedne nove i moderne države i društva u kojoj su slobode garantovane. Tako smo tada procijenile. To je bila šansa da se rodna ravnopravnost uvede kao temeljna vrijednost društva.Važno je bilo da ustavopisci i javnost prihvate postojanje žena kao najveće marginalizovanje grupe. U tom procesu se pokazalo da poštivanje rodne ravnopravnosti i ženskih ljudskih prava nije nimalo jednostavno za političare i eksperte u CG, ističe koordinatorica ANIMA.
Napominje da su ženske organizacije tada ukazivale na visoki nivo diskriminacije, nepoštivanje i kršenje prava žena. Međutim, otpor je bio velik, a mizoginija izražena. Tako je, kaže, i danas.
– Rezultat tog procesa ostavio je ogroman prostor za nesigurnost i zabrinutost koja se danas ogleda u lošim rezultatima primjene ovih politika. Organizacija kojoj pripadam je vrlo kritički raspoložena što se primjene politike rodne ravnopravnosti tiče. CG je bez institucionalizacije ženskih ili rodnih studija, bez sadržaja u obrazovanju koji bi imali utjecaja na razvoj svijesti svih, a naročito mlađih generacija koje su izložene nekim drugim sadržajima koji se ne mogu pohvaliti savremenošću. Žene su manje zastupljene u politici, mada se otvara pitanje kvaliteta, a ne broja, jer je naše iskustvo da od poslanica koje su lojalne svojim partijskim liderima imamo samo problem više. Rasprostranjena je diskriminacija na radnom mjestu, razlika u platama, visoka stopa nasilja nad ženama, femicidi kao posljedica izostanka institucionalne podrške… Mnogo je problema, upozorava Dabižinovićeva.
Situacija u regionu i Evropi je, kaže, različita i vulnerabilna.
– Negdje se postigne napredak, negdje se nešto izgubi. Stanje je vrlo raznoliko, ali mislim da zadovoljenje ne registrujem u bilo kojoj sredini. Patrijarhat je svuda zastupljen manje-više. Izostanak političke volje također. A svakim danom je sve veća bojazan da ne bude gore. Siromaštvo, nezaposlenost, razlike u ekonomskim statusima, nedostatak adekvatnog obrazovanja, loše zdravstvene politike i usluge, visok stepen nebezbjednosti, kršenje ženskih ljudskih prava… sve je to naša svakodnevica. A napori aktivistkinja ovdje i u regionu i danas su veliki, kaže psihologinja.
Naglašava da zabrinjava pomak natrag, gubitak prava na abortus ili ograničen pristup realizaciji ovog prava u pojedinim zemljama u susjedstvu, kršenje radnih i ekonomskih prava, prava na život – slobodan i kvalitetan, promocija regresivnih desnih politika, loša politička i ekonomska situacija, jačanje kleronacionalizma, politike koje šuruju sa institucijama odakle se emituje diskurs, izostanak istinske podrške i razumijevanja za implementaciju rodnih politika. Sve to, ističe, potkopava uopšte nivo osvojenih prava.
– Takav razvoj prilika ima veze sa rastom konzervativizma i nacionalizma u Evropi, praćen antifeminističkom retorikom. Politike rodne ravnopravnosti se vide kao prijetnja tradicionalnim vrijednostima, zato ne čudi da se sa visokog mjesta u pravoslavnoj crkvi u Srbiji osuđuje i napada rodnosenzitivni jezik kao načelo koje ruši brak i porodicu. Ovaj primjer pokazuje koliko je bilo godina neophodno da se usvoji značajno pitanje u jeziku, a koliko je malo potrebno da se nečija zla namjera stavi u funkciju i pokaže prstom kako bi se dala dozvola za nasilje. Tako da je malo mjesta optimizmu, iskrena je Dabižinovićeva.
Smatra da sa postojećom garniturom političara, sve i da osmislimo najbolje argumente, biće kao da ste prosuli mlijeko.
– Ženske organizacije su poprilično iscrpljene i dodatno se iscrpljuju, tako da je visok stepen frustracije ne samo zbog retrogradnih politika nego i donatorskih, koje usmjeravaju ka saradnji sa institucijama iz kojih se emituje retrogradna politika ili ona politika koja nije bila u stanju da postigne političku volju ne bi li se položaj žena popravio, ili ona politika koja nema razvojne stretegije ili ih ima samo formalno ne bi li se dodvorile u procesu pristupanja EU. Tu je i ona politika koja dozvoljava femicide, tj. ima institucija koje pripomažu nasilnicima ili ona politika koja kroji ratne politike i dalje na ovim prostorima. Malo je razloga za bilo što pozitivno reći. Sve i da uspijemo da dođemo do toga da su naša prava garantovana Ustavom države, postoji iskustvo da se ništa od dogovorenog ne poštuje, tako da se iscrpljujemo dodatno, jer je nizak nivo našeg utjecaja. Moram priznati da nakon ovoliko godina borbe, nisam sklona da ponavljam lijepe floskule. Bez političke volje, što god da pametno i efikasno kažete ili uradite, ići ćemo samo unatrag. Dok žene ne postanu tema, glas koji se čuje i sluša, sve je čista zloupotreba, ističe doktorica rodnih nauka.
Nada Drobnjak, članica Glavnog odbora DPS-a, naglašava da je pitanje rodne ravnopravnosti – pitanje poštivanja ljudskih prava, etike, održivog razvoja, kulture.
– Način na koji se načelno ustavno garantovanje rodne ravnopravnosti bliže uređuje u samom ustavu je važno pitanje, jer se odnosi na ustavni status građanki i njihova osnovna ljudska prava, objašnjava Drobnjak.
Dodaje da donijeti ustav, zapravo, znači odrediti prostor individualne slobode pojedinca/ke, definisati nove identitete i institucionalni okvir.
– Da bi se to postiglo, u ustavni proces moraju biti ravnopravno uključene/i i žene i muškarci. Još je u vrijeme Francuske revolucije i pripreme Deklaracije o slobodama i pravima čovjeka, Olympe de Gouges u Deklaraciji prava žene i građanke upozorila na legitimno pravo građanki da aktivno učestvuju u kreiranju i donošenju ustava. “Ustav je ništavan ako većina pojedinaca koji čine naciju nije učestvovala u njegovom donošenju”, napisala je u Deklaraciji, podsjeća Drobnjak.
Ističe da, u principu, ustavi ne isključuju pitanje rodne ravnopravnosti. U praksi, naglašava, ima “onih koji pitanje tretiraju na način na koji zaslužuje, a ima i onih koji nijesu rodno osjetljivi”.
– Države nastale na prostoru Jugoslavije imale su u njenim ustavima korijene za razvoj principa rodne ravnopravnosti. Još je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (1946) garantovao da su “žene ravnopravne s muškarcima u svim oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života”, napominje članica Regionalne mreže žena za mir, bezbjednost i pravdu Jugoistočne Evrope.
Dodaje da je u navedenom ustavu stajalo da za jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu, te da je bilo propisano da država naročito štiti interese majke i djeteta.
– No, vremenom, umjesto da se unapređuju odredbe sa garantovanim pravima, one su se gubile, pa danas imamo smanjen obim garantovanih prava, kaže Drobnjak.
Ističe da Ustav CG danas propisuje da država jamči ravnopravnost žene i muškarca i razvija politiku jednakih mogućnosti (Član 18), a rubrum (naziv) ovog člana je Rodna ravnopravnost.
– Naravno da ovo nije jedini član koji tretira pitanje rodne ravnopravnosti, ali ga čini vidljivim i trebalo bi da pokazuje odlučnost države da se bavi ovim pitanjem i stvori uslove za ostvarivanje rodne ravnopravnosti. Međutim, sami proces normiranja Ustava je pokazao da to nijesu bile iskrene namjere i da se, makar u tom periodu, nije razumio značaj rodne ravnopravnosti na razvoj društva. Tako je bila ideja da se ovaj član pozicionira u poglavlju “Politička prava” i samim tim rodna ravnopravnost garantuje samo u ovoj oblasti. No, pod uticajem Vladine Kancelarije za rodnu ravnopravnost i aktivistkinja/sta za ljudska prava, pisci Ustava su odredbu smjestili u poglavlje “Ljudska prava i slobode – Zajedničke odredbe” i tako orodnili Ustav. Da bi se shvatio domašaj ustavnih načela kojima se garantuje rodna ravnopravnost, neophodno je i druga ustavna jemstva i određenja posmatrati u svjetlu ovih načela, objašnjava Drobnjak.
Drugim riječima, ističe, i druga ustavna načela i određenja, koja su uglavnom sadržavali i ranije važeći crnogorski ustavi, nakon uvođenja rodne ravnopravnosti u Ustav, dobijaju novi smisao i podrazumijevaju da svako od njih nosi u sebi dimenziju rodne ravnopravnosti, da se tako u praksi moraju tumačiti, te da samim tim daju osnov za uvođenje i uređivanje rodne ravnopravnosti i mehanizama za postizanje rodne ravnopravnosti u sve zakone, druge propise i praksu.
– Ustavi država u regionu na sličan način tretiraju pitanje rodne ravnopravnosti, ako ga uopšte tretiraju tako da ostaje ogroman prostor za unapređenje tekstova ustava. Kako u regionu, tako je i u evropskim državama, objašnjava Drobnjak i dodaje da Ustav Republike Austrije u Članu 7.2 priznaje princip neophodnosti postojanja faktičke ravnopravnosti između žena i muškaraca i mjere koje streme ka tom cilju uopšteno gledajući se smatraju prihvatljivim.
Obrazložila je i Ustav SR Njemačke koji u Članu 3.2 navodi da će država unapređivati aktuelnu primjenu principa jednakih mogućnosti za žene i muškarce i preduzimati mjere da se eliminišu nejednakosti koje još postoje, dok Ustav Grčke propisuje da pozitivne mjere za unapređenje ravnopravnosti između muškaraca i žena ne predstavljaju rodnu diskriminaciju i da će država preduzeti mjere da ukine nejednakosti koje postoje u praksi, posebno one koje su štetne po žene.
– Ono što je važno u cijeloj priči o orodnjavanju ustava je da norme koje postoje u ustavima ne ostanu samo mrtvo slovo na papiru. Ovo je pogotovu važno u vremenu u kojem živimo, u kojem su jaki antirodni pokreti, u kojem se gube ranije stečena ljudska prava i u kojem je vidljiv proces retradicionalizacije i jačanja patrijarhata. Živimo u vremenu u kojem naše sekularne države gube bitke sa vjerskim zajednicama, upozorava nekadašnja poslanica u četiri saziva Skupštine CG.
RANJIVE GRUPE
Ipak, smatra da još nije kasno da se organizuje i ne dozvoli dalje urušavanje kako rodne ravnopravnosti, tako i seta prava iz lepeze opštih ljudskih prava.
– Glas građanki/a mora jasnije da se čuje u procesima donošenja odluka, ali i u procesu njihovih realizacija. Ranjive grupe ne smiju ostati na margini. Svi, bez obzira na bilo koju ličnu posebnost, imamo pravo i obavezu da učestvujemo u procesima i utječemo na odluke koje se tiču naših života, ali i života budućih generacija. Moramo biti svjesne/i da se pritisak na donosioce odluka ne završava kada se neki tekst normira na način za koji se zalažemo. Tek tad počinje važna priča – priča o primjeni propisa koji stvaraju ambijent u kojem živimo i radimo, objašnjava Drobnjak.
Zaključuje da je potrebno organizovano, u kontinuitetu, argumentovano, transparentno, vršiti pritisak na ustavopisce (obično je tu mali broj žena, pa stoga namjerno koristi muški oblik riječi) i parlamentarce/ke da, za početak, pripreme i usvoje orodnjeni tekst ustava, a onda da se nastavi sa nadgledanjem njegove primjene.
(Tekst je pisan u saradnji sa Inicijativom Građanke za ustavne promjene)