U cilju promocije i zaštite ženskih prava te iskorjenjivanju diskriminacije žena s posebnim fokusom na žene i djevojke pripadnice marginaliziranih i manjinskih grupa u deset općina u Bosne i Hercegovine Evropska unija finansira projekat “Ženska prava – Agenda za pozitivne promjene” koji realiziraju Fondacija CURE (CURE) i Fondacija za osnaživanje žena (FWE).
U okviru tog projekta održana je radionica u Varešu neposredno prije izbijanja pandemije koronavirusa. Na radionici fokus je bio na temama ženskih prava i potreba u njihvoj lokalnoj zajednici, a učesnice su iskazale nezadovoljstvo načinima ophođenja Općine Vareš prema marginaliziranim grupama i ženama. Razgovarano je i o Statutu udruženja, izmjenama tog dokumenta, o upravljačkoj strukturi i načinu donošenja odluka.
Voditeljica radionice radila je na izgradnji motivacije za pokretanja aktivnosti u Udruženju, a od kojih mogu ostvariti određeni prihod koji bi bio dovoljan za osiguranje potrebnih sredstava te je ukazano na potrebu umrežavanje udruženja unutar te općine jer postoji nekoliko udruženja koja se bave ženskim/ljudskim pravima. Šematski je objašnjeno na koji način je moguće formirati veze s drugim udruženjima i koji su potencijalni rezultati ukoliko primjera radi pet udruženja zajednički pokrene inicijativu.
Ubrzo nakon organizirane radionice izbila je pandemija koronavirusa kada su se i žene iz ove lokalne zajednice suočile u drugačijim izazovima i prilagodile svoje djelovanje nastaloj situaciji. Mnoge od njih su ostale bez posla, a nekoliko ih se suočilo s nasiljem u porodice koje se pojačalo zbog činjenice da su svi ukućani sada bili zatvoreni među četiri zida nakon uvođenja mjera smanjenog kretanja.
Kako je ispričala Lejla Omerčević iz Udruženja žena „Zvjezdangrad“ iz Vareša na početku je sve je bilo prepuno straha i žene su bile zbunjene, ali poslije su se sve više prilagođavale datoj situaciju te su počele sarađivati i razmjenjivati mišljenja. Potom su se angažirale u šivenju zaštitnih maski kako bi dale svoj doprinos u odgovoru na pandemiju.
– Uglavnom mislim da je sve bilo individualno. Teško je govoriti o grupama žena i mislim da je to individualno, bilo je onih koje su doživjele velike stresove i one koje nisu. Tako je jedan od žene žrtva rata koja je pandemiju povezala s ratom i jednostavno su joj se vratila sjećanja te su počeli napadi panike i gušenja – kazala je Lejla.
Što se tiče odgovora lokalne zajednice na novi izazov, ocijenila je da žene generalno nemaju velikog povjerenja u zdravstvo tako da je i slabo obraćaju bilo kome. Bilo je slučajeva da su žene zvale neke nevladine organizacije koje su im ponudile psihološku pomoć pa su na taj način pokušale zaštiti, ali nije upoznata da je u gradu ijedna žena kontaktirala zdravstvenu ustanovu.
Bilo je međutim, upozorava, slučajeva nasilja, ali to je individualna slika jer je bilo i drugačijih slučajeva gdje su žene kazale da im je to prisustvo svih ukućana doprinijelo povezivanju među članovima porodice.
Lejla redovno razgovara s gotovo svim ženama koje su korisnice i članice udruženja, pružaju jedna drugoj riječi podrške i ohrabrenja, a sada kada se situacija postepeno smiruje počinje briga kako zaraditi zbog čega i nastaje više napetosti unutar porodica.
– Postoji određeni broj žena koje su ostale bez posla među njima su i samostalne roditeljke koje su radile u restoranima i kafićima i gotovo sve su ostale bez posla zbog čega je se situacija dodatno zakomplicirala – dodaje Lejla.
Kaže i da u Udruženju nemaju finansiranja zbog čega nisu u mogućnosti nešto više uraditi za žene pa ni one iz manjinskih i marginaliziranih grupa, izuzev onoga što rade individualno same od sebe i pomažu jedna drugoj. Dobrovoljno su za žene koje su ostale bez posla prikupile priloge kako bi mogle platiti režije i pregurati mjesec i to je sve što su mogle učiniti, ali to nije neka značajnija pomoć niti dugoročno rješava problem.
Za sada iz lokalne zajednice nije niko ništa učinio za njih niti imaju saznanja da li će išta učiniti s tim u vezi. Činjenica je i da kada je u pitanju sijanje bilo je pomoći, ali opet za velika poljoprivredna gazdinstva i farmere dok se nije mislio na male poljoprivrednike. „Možda nekome nije mnogo 30 KM, ali nekome je to velika pomoć da bi mogao kupiti sjeme. Žene su i tu ostale uskraćene i niko ih nije pozvao niti su šta dobile“, dodaje Lejla.
Ipak za nju je pozitivno to što su žene uvijek jedna uz drugu i pomažu si koliko mogu stoga je pozvala sve da brinu o sebi i da razmišljaju o tome da se samo zajednički može napredovati, a nikako kao pojedinci/ke i pandemija bi ih u tome trebala učvrstiti.
Lejla kaže da već ima neke ideje za realizaciju nekih projekata u budućnosti da se zajedničkim snagama urade neki konkretni pomaci, te da je iskoristila vrijeme da kreira ideje o tome kako pomoći ženama, na koji način da se uveže sa drugim udruženjima i ženama iz svoje lokalne zajednice i da rade na pozitivnim promjenama.
Važno je uvidjeti da kada nam se događaju različite prijetnje uvijek postoje mehanizmi i strategije u nama samima koje koristimo kako bismo savladali i umanjili posljedice teških situacija.
