Nisam odrasla na selu ali obzirom da potičem iz veoma patrijarhalne porodice, zahvaljujući čemu sam bila svjedokinja i psihičkog i fizičkog nasilja nad ženama, najviše se poistovjećujem s pričom žene sa sela, Jovanom.
Ne treba se zavaravati, Sarajevo nudi više mogućnosti, ali ono što je presudno za vaš karakter jeste ko vas odgaja, u kakvom okruženju odrastate. Za mene tu nema mnogo pozitivnih stvari, stoga i danas ovaj grad vidim kao premali prostor za razvoj vlastitog identiteta kao žene, a nesuvisle komentare porodice kao dodatni teret i pritisak.
Najgora stvar jeste da ja dugo, dugo vremena nisam bila svjesna na koji način vrše represiju nad mojim umom i razvojem kao žene. Problem je u tome što mnoge stvari nikada nisu bile izgovorene direktno, šutnja je naglašavala ono što se podrazumijeva. Moglo je tako u nedogled da tek sa 15 godina nisam postala svjesna svoje seksualne orjentacije, identificirala sam se kao lezbejka (upoznala se s pojmom i prihvatila ga) te počela postavljati “neprikladna” pitanja.
Zašto bih se ja morala udati? Za koga? Pa brak mojih roditelja ne izgleda kao nešto što bih ja željela. Moja mama nikada ne izgleda sretno, a ni druge žene u porodici nisu bolji primjeri. Zašto je obavezno da imam djecu? To je nešto što su mi toliko naglašavali da bih se često osjećala kao da je to moja jedina svrha. Zašto isključivo ja moram da čistim i služim dok se to od brata ili rođaka ne očekuje? Zašto oni mogu da piju, a ja ne? Hiljadu i jedno zašto, a odgovori i dalje prešutno vise u zraku. Tako sam “provocirala” sve dok jednog dana mama nije izgovorila to famozno – zato što je on muško!
Ni danas ne znam iz kojeg razloga mi je bilo potrebno čuti te riječi glasno izgovorene. Sve sam već znala ali me valjda ta šutnja ubijala. Tek tada sam i sama mogla prihvatiti taj aspekt svoje svakodnevnice i odlučiti da ću raditi na sebi i oduprijeti se tome. Ni nacionalizam koji su mi nametali, ni homofobne uvrede me nikada nisu doticale toliko koliko apsurdna činjenica da me smatraju nižom isključivo na osnovu toga što sam žena.
Nedavno me prijateljica pitala: „Kako si se ti spasila iz toga? Kako nisi poput njih?”
A ja, pravo da vam kažem, smatram da je to jednostavno – volim sebe, volim što sam žena i volim druge žene. Poštujem sve ljude koji su pozitivni i tražim inspiraciju u ženama poput Jovane, poput svih ostalih, koje su ovdje podijelile svoja iskustva i koje se uspješno bore protiv prepreka, predrasuda i diskriminacije u svojoj svakodnevnici. “Moj glas odjekuje…” je publikacija koja svakako može pomoći mnogima da shvate da nisu same a za mene još jedan pozitivan pokazatelj da se mnogi trude i nastoje skrenuti pažnju javnosti na ove probleme.
A.R.(24 god.)
