Gloria Steinem
Moramo postati mnogo ljuće
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
Gloria Steinem, jedna od vodećih aktivistica za prava žena, govori o vlastitom životu, estetskoj kirurgiji i predsjedniku Obami.
Posljednja osoba koja je 1984. godine intervjuirala Gloriu Steinem za list Observer bio je Martin Amis. Svoju je sugovornicu opisao kao “najmanje zastrašujuću” vrstu feministice; iznenadili su ga njena ljepota i smisao za humor. “Ona je ljubazna, prijateljski raspoložena i ženstvena… Duga kosa pomno je uređena, dugi nokti manikirani. Iako ove godine navršava pedesetu, Steinem je besramno glamurozna”, piše Amis. Četvrt stoljeća kasnije Steinem je i dalje glamurozna. No njen glamur (što je Amisu očito promaklo) podjednako proizlazi iz njene blistave karijere (drugim riječima, iz njenog uma), kao i njenog izgleda. U sedamdeset i sedmoj godini još uvijek ima tanak struk i prekrasnu kosu, no ono što me najviše impresionira njena je zaposlenost. Uvijek je do grla u poslu – trebalo mi je gotovo dvije godine da dogovorim interview s njom, a i sada kada smo se napokon srele, nisam sigurna koliko vremena ima za mene. Njen podrumski stan u New Yorku uređen je u blagom hipijevskom stilu, ispunjen baršunastim jastučićima i gomilama knjiga (moj dar na rastanku, knjiga Robin Morgan Fighting Words (Borbene riječi), iščeprkan je iz jedne od tih gomila). Čudi me što Steinem živi u tako elitnoj četvrti, no ona objašnjava da je stan kupila u doba kada su si i niža bića poput političkih aktivistica i novinara slobodnjaka mogla priuštiti gajbu na Manhattanu. U kutu dnevne sobe smješten je radni stol Glorie Steinem; njemu nasuprot nalazi se stol njene asistentice Amy. Ovdje one ispijaju Starbucks kavu, šalju e-mailove, pišu knjige i planiraju buduće revolucije. Iako dočekani pićem dobrodošlice, posjetitelji poput mene tek odvlače pažnju od onoga što je bitno, a to je posao. “Toliko toga treba napraviti. Nadam se da ću doživjeti stotu”, kaže Steinem.
Najprije ono neizbježno – njen izgled. Steinem se smije; prije nego se priključila feminističkom pokretu bila je tek “zgodna” (iako ona sama ne smatra tako), no nakon stupanja u feminističke redove odjednom je postala “prekrasna”. Iako joj je ljepota otvorila mnoga vrata, također joj je donijela i mnogo problema: od zamornih optužbi da se probila isključivo zahvaljujući izgledu do zajedljivih primjedbi kolegice-feministice Betty Friedan. Kakva je situacija danas? Što vidi kad se pogleda u ogledalo? “Iskreno, šokirana sam. Ponekad ugledam nečiji odraz u izlogu i pomislim, ´tko je to?´ Oh, pa to sam ja. No također sam shvatila da je starenje vjerojatno nalik trudnoći; za razliku od vas, vaše tijelo zna što mu je činiti”, odgovara ona.
Prije nekoliko se godina odlučila na manji operativni zahvat na području oko očiju kako bi i dalje mogla nositi leće (te da ne bi, kako kaže, nalikovala na Mao Ce-tunga!). No nakon operacije izgledala je još gore. Tvrdi da je zgrožena američkom opsesijom estetskom kirurgijom i razmišlja o pokretanju kampanje kojom bi upozorila javnost na sve negativne posljedice takvih zahvata. “Sve je to dio opsesije mladošću. A tu je i činjenica da žene koje se pojavljuju u pornografskim materijalima izgledaju kao djevojčice. Šokiralo me kad sam čula da se sve više žena podvrgava operacijama kako bi njihove genitalije nalikovale onima porno glumica. To je strašno!”
Steinem trenutno priprema zbirku inspirativnih eseja o putovanjima. I sama je neprestano u pokretu, rijetko prođe tjedan dana, a da ne uđe u avion. U međuvremenu radi i na drugim projektima, poput dokumentarca Gloria: In Her Own Words (Gloria: Njenim riječima). Film je fascinantan: one koji uz ime Glorie Steinem povezuju transparente i megafone, iznenadit će snimke mlade Glorie koja glača, govori o braku ili pleše step u dizalu. Nekada davno, vjerovala je da će joj upravo ples omogućiti da se izvuče iz rodnog Toleda, gdje je odrastala u siromaštvu. Majka joj je zarana doživjela slom živaca nakon kojega više nije bila sposobna za samostalan život. Nakon što su joj se roditelji razveli a starija sestra otišla od kuće, Gloria je morala brinuti o majci. Bilo joj je svega deset godina. Žarko željena prilika za bijeg ukazala se nakon što je uspjela upisati fakultet u Northamptonu. Toliko se bojala da će ponovno ´zaglaviti´ u starom životu da je odbila posjetiti umirućeg oca, strahujući da će na koncu morati brinuti i za njega. Kaže da još uvijek žali zbog toga. Šezdesetih godina seli u New York i započinje novinarsku karijeru. Ako je potraga za stanom bila problematična (u očima većine onovremenih stanodavaca neudata žena koja si je mogla priuštiti stanarinu nije bila drugo doli prostitutka), dobivanje posla činilo se gotovo nemogućim. Što se urednika ticalo, ženu se moglo ili odvesti u krevet, ili joj dati da sortira poštu. Članak koji je objavila o radnim uvjetima za zaposlenice u Playboyevim klubovima otvorio joj je vrata New York Timesa i New York Magazinea, no od nje se i dalje tražilo da piše o ´ženskim´ temama.
A onda se, gotovo preko noći, sve promijenilo. Povjereno joj je praćenje debate o pobačaju. Sama Steinem u mladosti je obavila pobačaj no nikada prije nije o tome govorila. Slušajući ispovijesti drugih žena, odjednom je shvatila kako je tajnovitost kojom je obavijeno pitanje abortusa začuđujuće kontraproduktivna. “Oduvijek sam slušala o tome kako je abortus nešto loše, no nikada nisam tako osjećala. Često sam nastojala u sebi izazvati osjećaj krivnje razmišljajući o svome djetetu, koliko bi godina imalo, ali jednostavno nije išlo. Netko je jednom izjavio: ´Kad bi muškarci mogli zatrudnjeti, abortus bi bio sakrament.´ To je živa istina! Što se mene tiče, to je bilo prvi puta da sam doista osjećala da imam kontrolu nad vlastitim životom. Željela sam uzeti život u vlastite ruke, a ne dopuštati da mi se stvari događaju. U tom je smislu pobačaj za mene bio pozitivna stvar”. Nedugo nakon toga postala je punopravnom članicom ženskog pokreta; to joj je, kako tvrdi, spasilo život. “Protiviti se pobačaju znači svoditi ženu isključivo na njenu reproduktivnu funkciju. U vrijeme kad sam zatrudnjela bila sam vrlo mlada. Dugo vremena uopće nisam znala da imam pravo na izbor. Nisam željela brak i djecu, no vjerovala sam da je to neizbježno. Feminizam mi je pomogao da shvatim kako ne moramo svi živjeti isti život”. Iako se kasnije udala, Steinem nikada nije imala djecu. Tvrdi da zbog toga ne žali.
Steinem nikada nije planirala postati istaknutom figurom u ženskom pokretu. Oduvijek je mrzila javne nastupe i bojala se sukoba: “Bilo mi je teško, no nisam imala izbora. Kad nanjušim nepravdu ne mogu si pomoći, moram reagirati”. Planirano ili ne, uslijedilo je nekoliko iznimnih i radikalnih godina. Steiničini kritičari vole isticati kako njezini tekstovi, iako su se pojavili prije radova Betty Friedan i Germaine Greer nikada nisu postali klasicima kao što je to The Feminine Mystique ili The Female Eunuch (Ženski eunuh). Njena slava, naglašavaju, obrnuto je proporcionalna njenom utjecaju (a o tome da je doista bila slavna svjedoči činjenica da je zbog nje bjesnio i sam predsjednik Nixon). No nitko ne može osporiti njen doprinos borbi za ženska prava. Predvodila je nebrojene marševe, pomogla osnovati niz feminističkih udruga i pokrenula časopis Ms – prvi list u povijesti koji su u cijelosti posjedovale i uređivale žene. Prvi broj, koji je rasprodan za samo tjedan dana, bio je posvećen pravu na pobačaj. Godinu dana kasnije, Amerika je legalizirala pobačaj. “Situacija se u međuvremenu pogoršala”, kaže Steinem. “85% okruga nema klinike za pobačaj, a one koje postoje stalna su meta napada takozvanih boraca za pravo na život. Jedna od vodećih političkih stranaka otvoreno se protivi pobačaju; neke od saveznih država usvojile su neobične zakone kojima se zahtjeva da se svakoj ženi koja zatraži pobačaj, pa bila ona i žrtva silovanja ili incesta, održe razna predavanja i pokažu snimke ultrazvuka… Borba i dalje traje”.
Kako je njeno stupanje u feminističke redove utjecalo na odnose s muškarcima? Jesu li veze postale kompliciranije? “Baš naprotiv. To kao da je privuklo ljude. Mislim da je mnogo gore pretvarati se da niste feministica – onda privlačite pogrešan tip osobe”. Steinem je navikla na neprijateljstvo; čak ga smatra napretkom u odnosu na ismijavanje. Ipak, iznenadile su je reakcije na njenu odluku da se 2000. godine uda za poduzetnika i stručnjaka za okoliš Davida Balea. “Ne bismo se oženili da njemu nije trebala viza. Da, voljeli smo se i željeli smo biti zajedno, ali da nije bilo njegove britanske putovnice ne bismo ni pomišljali na brak”. Ipak, sreća je da su se oženili, kaže Steinem – Baleu je naime, ubrzo dijagnosticiran limfom na mozgu, a zahvaljujući bračnom statusu mogao se liječiti preko Steiničinog zdravstvenog osiguranja (situacija ju je kasnije potaknula da se zalaže za sklapanje istospolnih brakova). Preminuo je 2003., u 62.-oj godini života. “Bilo je grozno…dvije godine bolesti i razdoblje nakon toga…zbilja grozno. Ali mislim da se u tome ipak krije neki smisao. Nije da vjerujem u sudbinu, ali vjerujem da se sve događa s razlogom. Prijatelji mi kažu da mi je David pomogao da produbim osjećaje i počnem živjeti u sadašnjosti. Često smo zajedno putovali i ponekad bi se nakon mojih predavanja oko njega okupljale stotine mladih žena – bilo im je tako drago vidjeti da feminizam i ljubavna veza nisu međusobno isključivi”.
Živi li još uvijek u sadašnjosti? Ne baš – previše je usredotočena na budućnost, na iduću knjigu, govore koje priprema, kampanje kojima će se pridružiti. “Žene su žrtve oružja i glavna lažna isprika za držanje oružja u kući: stoga jedino ženski pokret može riješiti pitanje dozvole nošenja oružja”. Usprkos svemu, ostaje optimistična. “Naravno, mislim da bismo se trebale više angažirati oko brige o djeci, fleksibilnosti radnog vremena. Brine me što se žene i dalje potiče da krive same sebe. Nitko ne može sve sam! No ipak smo mnogo toga postigle: žene imaju kontrolu nad vlastitim životima, donose odluke – prije smo vjerovale da se sve vrti oko supruga i djece”. Za nju je čak i afera Strauss-Kahn znak da stvari idu nabolje: “Sobarica zna svoja prava, budući predsjednik Francuske je uhićen – za mene je to napredak.” Što misli o Obami? “Koliko god da smo razočarani i ljuti, činjenica je da su na čelu opozicije sami luđaci, tako da zapravo i nemamo izbora. Obama ima dobro srce i dobar um, i iako cijenim to što pokušava ne uznemiravati duhove, istovremeno mu zamjeram zbog toga. Za razliku od Hilary Clinton koja je godinama trpjela napade poludjelih desničara, on nije borac. To je ujedno i najbolje i najgore kod njega. Ja sam podržavala Hilary jer mislim da bi ona bila bolja predsjednica. No nikada nisam vjerovala da će pobijediti – još je prerano za to. Bez obzira na ishod, mislim da je napravila veliku stvar. Potaknula nas je da razmišljamo o ženi-predsjedniku. Hrabra je, pametna i uporna. Ona je pravo čudo”.
Već dugo razgovaramo i osjećam da se moja sugovornica žarko želi vratiti na posao. Krećemo prema vratima. Ona me zagrli i pruža mi Morganinu knjigu koju je potpisala. Pokloniti mi tuđu a ne vlastitu knjigu potpuno je u Steiničinom stilu. U podzemnoj otvaram dar da pročitam posvetu: “Za Rachel, koja je dio moje/njene vlastite zemlje”. Nisam sasvim sigurna što to znači… no pretpostavljam da je bitna namjera.
Izvor:
http://www.guardian.co.uk/books/2011/nov/13/gloria-steinem-interview-feminism-abortion
Tekst je u cjelosti preuzet sa http://www.libela.org/libelin-interview/2330-moramo-postati-mnogo-ljuce/
